PELEVIN: Sindrom WikiLeaksa

Pulp fiction na ruski način

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 29.11.2012 12:33
  • Objavljeno 29.11.2012 u 12:33
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Nova knjiga Viktora Pelevina prevedena na hrvatski ima spektakularan naslov: 'Sindrom WikiLeaksa', a sadrži dvije duže pripovijetke, možda dva kraća romana, iz njegove zbirke naslovljene 'Voda od ananasa za prekrasnu damu'

O pisanju Viktora Pelevina govori se redovito u krajnostima: za jedan dio kritike i publike on je genijalni vizionar postpovijesne Rusije i, uz Vladimira Sorokina, najbolji ruski postmodernist. Odlično prepoznaje ritmove globalizacije i 'strukturu osjećanja' našeg vremena, a među prvima se poigrao s jezikom reklama, PR-a, interneta i novih tehnologija i pomoću književnih elemenata prikazao psihodeliju realnosti.

Za druge je on pak pomodni pisac koji nedostatak stila i sposobnosti za literarizaciju 'pravog života' nadomješta lakopotrošivim jezičnim efektima, ludim sižeima i radikalnim kritikama suvremenoga društva. Takva ambivalentna recepcija zapaža se i u samoj Rusiji, pa je npr. prije nekoliko godina u jednom mediju on proglašen najutjecajnijim ruskim intelektualcem, dok su se u drugima redale negativne, čak bijesne recenzije njegova djela.

Sve to potpiruje i autorovo rijetko pojavljivanje u javnosti (rijetko daje intervjue, ne nastupa javno, mnogo putuje i malo boravi u Rusiji) i mnoge medijske mistifikacije, od toga da piše na drogama do toga da Pelevin stvarno ne postoji.

Za mene je pravo čitanje izvan takvih krajnosti, onkraj glorifikacije i sotonizacije. Pelevin je iznimno zanimljiv pisac koji mnogo eksperimentira i na mnogim se razinama igra s tekstom da bi ga se ocjenjivalo jednostrano. Koliko god se njegovi tekstovi činili pomaknutima, autor vrlo dobro održava ravnotežu između eksperimentalnosti i razumljivosti i uspijeva svoje subverzije i jezične akrobacije servirati na način koji je prihvatljiv mnogima, pa čak i diktirati književnu modu.

Takvu sposobnost da se literarno bude originalan i isključiv, a ne ostane na margini već osvoji samo središte, ne bi trebalo podcjenjivati. Također, on nacionalne specifičnosti odlično uklapa u kontekst globalizirane, transnacionalne stvarnosti te tako rusko društvo čini bližim i razumljivijim Zapadu, a pri tome, što je važno, izbjegava nacionalnu stereotipizaciju i autoegzotizaciju.

Nova Pelevinova knjiga prevedena na hrvatski (sedma po redu) ima spektakularan naslov: Sindrom WikiLeaksa. Ona sadrži dvije duže pripovijetke, možda dva kraća romana, iz njegove zbirke naslovljene Voda od ananasa za prekrasnu damu (Ananasnaja voda dlja prekrasnoj damy). Hrvatska prevoditeljica i priređivačica Irena Lukšić dobro je prepoznala da prijevod originalnog naslova ne bi imao snagu (jer prosječni hrvatski čitatelj ne prepoznaje lako u njemu aluzije na stihove Majakovskog i Bloka), dok je sintagma sindrom WikiLeaksa, koja se i spominje u knjizi, mnogo zvučnija i intrigantnija.

Prva priča 'Operacija Burning Bush' je tipično pelevinovska – iznova smo na granici realnosti, iluzije i simulakruma, svijet koji se opisuje je fantazmagorijski, istodobno nerealan i hiperrealan, kafkijanski mehaničan i otuđen, sablastan poput noćne more, groteskan i gogoljevski komičan. Takav fikcijski svijet složen od raznih kulturnih fragmenata i citata u kojemu se gradi neki novi prostor za koje ne znamo točno gdje se nalaze i postoje li uopće, karakterističan je za mnoga Pelevinova djela. U njegovu ranijem, izvrsnom romanu 'Omon Ra' to su bili hodnici podzemne željeznice u kojima se odvijao ruski svemirski program, dok je ovdje riječ o tajanstvenom središtu tajne službe sa sobama i komorama za eksperimente, bez naznake vanjskog prostora ili prirode.

Burning Bush je zapravo literarna igra (realizirana metafora) s idejom deus ex machina. Značenjski se ona sažima oko odnosa religije i znanosti, pitanja Boga i bogotvorenja u čovjeku, a izvorište više nije kao u ranijim knjigama toliko budizam, misticizam ili šamanizam, koliko kršćanstvo i zapadnjački vjerski fanatizam. Standardno za Pelevina, brojne su i provokativne aluzije na popularnu kulturu, filmove (pojedine scene), aktualnu politiku i rusku svakodnevicu, i iznova se sve spaja sa svime: Staljin i Bush, mistični pjesnici i Borat, droge, halucinacije i rat u Iraku... Pravi, raskošni postmodernistički pulp fiction na ruski način.

'Burning Bush' je istovremeno i kritika Rusije i Amerike, uopće suvremenih imperija i mehanizama njihova vladanja i kontroliranja svijeta. U podtekstu se priziva povijesna tiranija i sam Staljin, i to tako što glavni lik Semjon Levitan igra sličnu ulogu 'prenosnika poruke' kao i njegov prezimenjak, poznati radijski voditelj u Staljinovo doba. Naime, zbog njegova sugestivnog glasa, Levitana obučavaju za tajnog agenta i on stupa u kontakt sa samim Bushom, i to na način da se javlja kao Božji glas u njegovoj glavi, pomoću odašiljača-implantata u Bushovu zubu.

Civilizacijski pad

Druga priča, Protuavionski kodeksi Al-Efesbia je literarno slabija od prve, ali i dalje diskursivno eklektična i puna neologizama, tehnicističkih izraza (vojne industrije), motiva suvremene politike i sl. pa ostavlja dojam kao da je došlo do miješanja dvaju programa, do ubrzanja uslijed zbrke na Matrici. Glavni lik je dvojnik poznatoga današnjeg ideologa Kremlja, a njegova satirička metamorfoza odvija se tako da postaje vođa afganistanskih talibana i terorist koji 'skida' američke nevidljive letjelice pomoću metode nelogičnih poetskih poruka koje njihov program ne može dešifrirati. Priča završava u značenjskom decrescendu, zahvatom na mozgu i povratkom u nemisleće stanje, što je i metafora civilizacijskoga hoda unatrag, u 'novo mračno stoljeće u kojemu neće biti čak ni dvosmislenog kršćanskog Boga – nego samo transnacionalne barke skrivene u tamnim vodama koje svakodnevno svojim medijopipcima zaglađuju svu prljavštinu u ljudima kako bi osigurale svoju vlast'.

Snaga eksperimenta

No, otkuda sve to u Pelevina; kako je moguća takva oslobođena, postpostmodernistička igra sa svime, takva dekonstrukcija sadržaja i jezika, takva neobarokna literatura u koju se može uklopiti sve što se zamisli? Mislim da odgovore, između ostaloga, treba tražiti u tradiciji ruske književnosti, u njezinoj dugoj i snažnoj orijentaciji ka jezičnim i sižejnim eksperimentima i subverzivnosti prema ideološkim mitologemima i društvenim konvencijama. Hrvatski se pisac, nažalost, ne može osloniti na takvu tradiciju na svome jeziku, njegovi prethodnici nisu na taj način probijali književne kanone i micali recepcijske granice. Uzletjeti na pisti literarnog eksperimenta zato je ovdje mnogo, mnogo teže.

Viktor Pelevin: Sindrom WikiLeaksa, s ruskoga prevela Irena Lukšić, Disput, Zagreb, 2012.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi