U tijeku je predstava. Na sceni, pet glumica. Govore, ponekad istovremeno, ponekad jedna drugoj u susret, rečenice koje su istodobno sjećanje, iskaz i analiza. Oslanjajući se na koncept fragmentiranog identiteta, njih pet dijeli jedno životno iskustvo. Govore u prvom licu jednine, obraćaju se jedna drugoj: zbor razdvojenih generacija koji kroz isječke sjećanja koristi iskustvo žene kao rezonantnu točku za čitavo društveno tkivo. Kad dođu do scene u kojoj si mlada Francuskinja gura pletaće igle u maternicu kako bi izazvala kontrakcije i pobacila, dvorana se počinje komešati.

Na pozornicu istrčava inspicijent, zaustavlja predstavu. Nekolicini je gledatelja pozlilo, jedan čovjek pao je u nesvijest. Hitna pomoć je na putu, izvedba je prekinuta na deset minuta. Ovo se, ako ste to slučajno pomislili, nije dogodilo na zagrebačkoj premijeri predstave Godine u petak 6. lipnja u HNK-u u Zagrebu, iako je redateljica Jovana Tomić svoju inscenaciju komada temeljenog na motivima romana nobelovke Annie Ernaux koncipirala sa svim opisanim elementima.

Dogodilo se to za vrijeme londonske produkcije predstave The Years prije godinu dana, i otada se, ako je vjerovati riječima producentice komada koji je osvojio dvije prestižne nagrade Olivier 2025 – za najbolju režiju i najbolju sporednu glumicu – na gotovo svakoj izvedbi netko onesvijesti, unatoč upozorenjima na potencijalno uznemirujuće prizore. I unatoč tome što ta ista publika ne uobičava padati u nesvijest na sve one rijeke krvi u Shakespeareovim tragedijama, da ne spominjem spektakularne prikaze nasilja na filmu zbog kojih se ne sjećam da je itko zvao hitnu pomoć u kino.

Transformativno iskustvo

Ne mislim da je poželjno da publika u kazalištu pada u nesvijest. Želim reći da Annie Ernaux piše autofikciju, i piše ju ogoljeno, dokumentarno, gotovo sociološki. O vlastitoj prošlosti, majci, pobačaju, ljubavnim vezama, seksualnosti ili bolesti, o klasama, društvenim strukturama, kolektivnim iskustvima, Annie piše bez sentimentalnosti, radikalno, stilom koji odbija retoriku. Ona piše neudobno.

A ta narativna neugoda izaziva fizičku reakciju koja proizlazi ne iz šoka, nego iz prepoznavanja, iz duboke, iskonske identifikacije s potresnim iskustvom. Istina je da Annie uvijek piše i s ideološkom sviješću o tome što znači pisati iz pozicije žene, iz radničke klase, u društvu koje sustavno potiskuje takve glasove. (Zato je osobito zanimljivo da na londonskoj produkciji navodno u nesvijest padaju mahom muškarci.)

Ta silna sugestivnost koja izvire iz suzdržanosti, naizgled neutralne distance s kojom se kirurški precizno obrušava na nešto što bih nazvala vlastitom emocionalnom – a time i životnom – istinom, bez sentimenta ali s nepokolebljivom jasnoćom, koristeći intimno iskustvo ne za identifikaciju nego za analizu, sve to, dakako, nosi potencijal za duboko transformativno kazalište.

Život omeđen smrću

E sad, kako uprizoriti Annie Ernaux? Kako kazališnim jezikom oživjeti autoricu koja se svim silama opire "prikazu", briše lirizam, potiskuje "likove", izbjegava dijalog, i umjesto pripovijedanja nudi ogoljeno, mikroskopsko promišljanje vremena, sjećanja i tijela? Prirodno je da se u pokušaju dramatizacije njezinih romana redatelj uhvati za narativni aparat koji Ernaux ionako već dekonstruira: Annie iz različitih faza života koje se izmjenjuju na sceni, komentiraju, ponavljaju rečenice iz romana, ispunjavaju prostor riječima.

Međutim, kazalište koje se oslanja isključivo na riječ, na dijaloške i monološke razmjene, na tekst kao primarni nositelj značenja, riskira mrtvilo, monotoniju klizanja u ilustraciju, svođenja kazališnog čina na 'izvođenje' literature. A upravo se to dogodilo s Godinama u HNK-u Zagreb. Uzevši kao polazište Ernauxino ključno djelo u kojemu osobna sjećanja stavlja u kontekst francuskog društva ispisujući svojevrsnu kolektivnu autobiografiju, osim na Godinama (OceanMore, prijevod Vlatka Valentić) redateljica Tomić i dramaturginja Mirna Rustemović svoju su adaptaciju temeljile i na njenim knjigama Jedna žena, Samo strast, Djevojačke uspomene i Događaj.

Ernaux u Jednoj ženi ispisuje rekvijem za majku i autorski tim predstave tome daje posvetu omeđujući je smrću. Za Ernaux majka nije tek obiteljski lik, već temeljna figura sjećanja, identiteta, klasne i emocionalne ambivalencije. Njihov je odnos istodobno blizak i opterećen, prožet ljubavlju, klasnim raslojavanjem, fizičkom njegom i egzistencijalnim jazom. Smrt majke u Ernauxinu pisanju uvijek je dvostruka, i konkretna i simbolička, i u tom smislu postaviti je kao ulaznu i izlaznu točku predstave dramaturški je načelno sjajna ideja; smjestiti život unutar kruga tog ključnog, određujućeg, definirajućeg gubitka.

Sve se svodi na deklamiranje

Dobra je ideja i dramaturška odluka da Ksenija Marinković bude nositeljica pripovjedne okosnice, ona "sadašnja", zrela Annie, koja s vremenske distance rekonstruira vlastiti život, kao jedna svijest oblikovana retrospektivom koja nas vodi kroz fragmente prošlosti, povezuje ih, komentira, upisuje razlike. Razgovara s majkom (Darija Lorenci Flatz), s Annie tinejdžericom koja proživljava traumatično iskustvo prvog seksa koje će ju zauvijek obilježiti (Lana Meniga), Annie studenticom koja se suočava s neželjenom trudnoćom (Iva Mihalić) i Annie u tridesetima, udanom i majkom dvojice dječaka, koja između zrakopraznog prostora braka i rušenja društvenih normi bira rušenje, dok istodobno brine o sad već ostarjeloj majci (Jadranka Đokić).

Osobna povijest ne razvija se kao linearna naracija, već kao niska epizoda, gdje se glas ne nasljeđuje, nego razlama i množi, jer svaka žena na sceni predstavlja jednu verziju iste svijesti. Problem je što se to u ovoj inscenaciji svelo na deklamiranje. Izvrsnih glumica, koje to rade besprijekorno, ali ipak deklamiranje. Bez ikakvog napona između teksta i izvedbe, bez opipljivog konflikta između misli i tijela.

A Ernaux je, paradoksalno, s obzirom na to koliko u ovom tekstu govorim o snazi njezinih riječi, autorica tijela: tijela žene koje krvari, koje pobacuje, koje se skriva, koje pamti. Adaptacija koja ne nađe način da to tijelo aktivira, da mu omogući prostor za nesigurnost, za sram i tišinu, za bunt, snagu, erupciju prisutnosti, nužno ostaje na razini prepričavanja.

Opći dojam neodlučnosti

Pitanje, zapravo, nije kako prenijeti Ernauxin tekst u kazalište nego kako ga ugroziti. Kako odustati od samonamećućeg jednostavnog rješenja linearnog prikaza njezina života kroz likove, i umjesto toga otvoriti pukotinu u kojoj će se publika suočiti s vlastitim pamćenjem, vlastitim krvarenjem, vlastitom klasnom pripadnošću, vlastitom šutnjom. Uspješna dramatizacija Annie Ernaux mora stvoriti uvjete u kojima može odjeknuti ono što autorica naziva "pravom na istinu", ali nikako ne samo kao izgovorena rečenica.

Mizanscena, svjetlo, zvuk… ništa od toga ovdje nema osobnost povezanu s radnjom. Glazbu (Vladimir Pejković) čujemo tek kao neku vrstu tonskog signala u funkciji označavatelja prijelaza koji ne sudjeluje u gradnji atmosfere. Scena (scenografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin) je aseptična, unatoč nizu ormarića s pleksiglas frontama iza kojih buja bilje (smještenih uz stražnji zid pozornice i s jedinim pravim efektom tek na samom kraju predstave), kao nekakva, pretpostavljam, sugestija nečeg živog i organskog, možda Ernauxine proze, ili ženskog iskustva.

Glomazni komadi koji izgledaju kao hibrid bidermajer komode i otkinutih segmenata zida s dekorativnim intarzijama djeluju kao nasumično naslagani komadi iz nekog interijera koji se raspao u transportu, da ne spominjem ljuljačku kao jeftin simbol… čega?... nostalgije za izgubljenim vremenom, ili djetinjstvom?

Adaptacija prepoznaje da Annie svoj i identitet svoje književnosti gradi kroz fizičko pamćenje, eros, sram, želju, ali tjelesnost glumica ostaje potpuno zanemarena. Umjesto da njihova tijela postanu prostor otpora i nelagode, svedena su na niz gestikulacija koje uglavnom djeluju kao koreografski višak, bez opravdanja u emociji, bez odnosa s traumom sadržanom u govoru.

Audio-knjiga s ilustracijama

Ksenija Marinković kao pripovjedačica donosi jednu od najuvjerljivijih točaka predstave, precizno, sigurno, ublažavajući težinu ispovjednog tona dozom fine autoironije. U izvedbenom smislu, međutim, njena je pozicija pojela sve druge likove, pa ostale glumice, od kojih svaka pršti glumačkom vještinom, praktički statiraju, svedene na epizodne govorne uloge, čekajući da na njih dođe red.

Snaga proze Annie Ernaux probija ograničenja čak i u predstavi koja ničim nije kazališno rizična, koja ostaje komorna, statična i dramaturški sputana: ona gore opisana scena, i kasniji prijelaz na iskustvo ilegalnog pobačaja, u izvedbi Ive Mihalić neće ostati bez reakcija, što samo dodatno potvrđuje neiskorištenost glumačkih potencijala ove produkcije – kad dobiju priliku, ove će glumice erumpirati ekspresivnošću, emocijom i vještinom.

Međutim, ni gluma, ni sve one divne rečenice kojima Annie brutalno secira svoju samospoznaju sve do dojmljive izjave identiteta sagrađenog iz krhotina kojom predstava završava, ne nadoknađuju izvedbeni jezik bez ikakvog identiteta. Ova predstava nije ni hommage ni adaptacija, nego, ako tako mogu reći, svojevrsni didaktički plagijat, audio-knjiga s kostimima.