VELIKAN KINEMATOGRAFIJE

Predstavljena monografija posvećena snimatelju i redatelju Nikoli Tanhoferu

  • Autor: G.D./Hina
  • Zadnja izmjena 12.01.2017 15:58
  • Objavljeno 22.12.2016 u 15:26
Nikola Tanhofer

Nikola Tanhofer

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal.hr/Mihaela Maras

Monografija posvećena Nikoli Tanhoferu, predstavljena u četvrtak na Akademiji dramske umjetnosti na kojoj je prije skoro pola stoljeća utemeljio Odsjek za filmsko i televizijsko snimanje, tog filmskog redatelja, snimatelja i pedagoga prikazuje u svoj svestranosti njegova djelovanja.

Jednostavno naslovljena "Tanhofer", monografija Hrvatskog filmskog saveza i Društva hrvatskih filmskih redatelja na oko 350 stranica i uz brojne fotografije, kroz kritičke i esejističke tekstove dvadesetak autora svih generacija, podsjeća na jednog od najistaknutijih filmaša domaće kinematografije.

Knjigu otvara tekst njegovog kolege i redatelja Ive Škrabala "Nedostižni filmski desetobojac" koji, kao i završni tekst Zvonimira Berkovića, nastao u povodu Tanhoferove smrti, svjedoči o mnogim njegovim talentima i znanjima.

Prvi dio monografije posvećen je Tahnoferovom redateljskom radu, o kojemu na primjerima njegovih filmova pišu Dragan Jurak, Slaven Zečević, Jurica Pavičić, Silvestar Mileta, Nenad Polimac, Damir Radić, Stipe Radić i Juraj Kukoč.

"Tahnofer za kamerom" naziv je poglavlja u kojemu o njegovom još uvijek nedovoljno valoriziranom snimateljskom radu govore Silvestar Kolbas i Petar Krelja.

Tahnofera kao spisatelja čitatelji će upoznati putem njegovih memoarskih zapisa, a njegovu manje poznatu, privatnu stranu, kroz "Pet osobnih pogleda", s tekstovima Enesa Midžića, Tomislava Mikulića, Vicka Raspora, Nenada Puhovskog i Zvonimira Berkovića.

Goldstein: Tanhofer je najsvestraniji čovjek kojeg sam ikada sreo

Slavko Goldstein smatra da bi se Tanhofera moglo nazvati i stotobojcem, a ne samo desetobojcem. "Po nadarenosti i spretnosti bio je najsvestraniji čovjek kojega sam ikada sreo u životu", istaknuo je njegov prijatelj i suradnik, prisjetivši se nekoliko anegdota iz njihovih druženja započetih davne 1948.

"Radeći na knjizi vidjeli smo da je Tanhofer bio mozaičan čovjek, sastavljen od tisuću komada, a njegovi su interesi bili puno širi od samo snimateljskog ili redateljskog rada", rekla je Diana Nenadić, koja je monografiju uredila sa Silvestrom Kolbasom.

Po njezinim riječima, poznavao je sve filmske struke, bio vrlo inventivan te je u vrijeme kada su mogućnosti bile male nastojao biti ispred svog vremena, smišljajući razne inovacije na samome snimanju.

Nenadić kaže kako je Tanhofer i u svojim režijama uvijek eksperimentirao, zbog čega "možda neki od njegovih filmova nisu tako cijenjeni, ali se o njima može pričati kao o nečemu što donosi nešto novo".


Silvestar Kolbas napomenuo je kako se Tanhofera najviše uvažava i prepoznaje kao redatelja, dok njegovi snimateljski dosezi nisu u dovoljnoj mjeri analizirani. "Kao snimatelj nije bio niti osobito nagrađivan, a čini mi se da je to možda zbog toga što je njegova svestranost skretala pozornost javnosti s njegova snimateljskog rada", ocijenio je.

Tanhofer - redatelj i snimatelj opsjednut tehnologijom

Teoretičar filma Hrvoje Turković drži da monografija donosi dosta plastičnu predodžbu o Tahnoferu, uključivši i onu o njegovom zanimanju za tehnologiju, mehaniku i optiku filma. "Njegova je opsjednutost tehnologijom rezultat intenzivne radoznalosti, ali i stava da je potrebno tehnološko znanje kako bi se stvorio film sa značajkama koje omogućuju gledatelju da ga protumači", ustvrdio je.

Nikola Tanhofer (Zagreb, 1926. - 1998.)
filmom se počeo baviti u kino amaterskom društvu "Romanija" još 1943. godine, a nakon mature dvije godine kasnije započinje raditi kao laborant, tonski tehničar te snimatelj-reporter. Najprije je studirao jezike na Filozofskom fakultetu, a potom povijest umjetnosti, a u međuvremenu odlazi na specijalizaciju u filmski studio Barandov u Čehoslovačkoj.

Po povratku u Zagreb radi kao snimatelj reportaža za filmske žurnale, kada ga Branko Marjanović i odabire za snimatelja dugometražnog igranog filma "Zastava". Ubrzo je postao jedan od najistaknutijih hrvatskih filmskih snimatelja i direktora fotografije, posebno sklon klasičnoj kompoziciji i fotografskoj liričnosti na crno-bijelom filmu.

U njegovoj se filmografiji ističu "Ciguli Miguli", "Plavi 9", "Sinji galeb", a u svojim je prvim režijama "Nije bilo uzalud" i "H-8" pokazao sklonost žanrovskoj strukturi, klasičnomu narativnom filmu i melodramskim naglascima, kao i dramaturškoj preciznosti u psihološkoj karakterizaciji likova.

Kao predavač na Akademiji dramske umjetnosti odgojio je niz generacija filmskih i televizijskih snimatelja, a napisao je i stručne knjige "Filmska fotografija" iz 1981., koja je suvremena i danas te, posthumno "O boji na filmu i srodnim medijima" iz 2000.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi