ZAVRŠEN EUROKAZ

Posveta ljudskoj površnosti

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 07.07.2011 11:46
  • Objavljeno 07.07.2011 u 09:38
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Ovogodišnji jubilarni festival Eurokaz završio je predstavom 'Big Bang' pariškog Studija Vivarium

Da je sve prolazno, stara je istina ne samo umjetničkog stvaranja nego i stvaranja uopće. Podizanje,spomenika, sebi ili drugima, čak i onog trajnijeg od mjedi, uglavnom je nezahvalna zadaća, s obzirom da svi takvi završe u ruinama ili kao farsa samih sebe. Charlton Heston shvati to kad vidi srušeni Kip slobode, i možda bi mu bilo bolje da ga nije ni vidio. Pokušavao bi, baš kao i ljudski mravi ili mravlji ljudi u posljednjoj predstavi ovogodišnjeg Eurokaza, pronaći neki smisao u svojoj izgubljenosti. Ili, jednostavno, telefonirati kući, kao E.T.. Jer možda bi i E.T. samo kao Major Tom poručio ženi da je puno voli i nakon toga isključio spravu.

Uglavnom takve, ali i brojne druge asocijacije padaju na pamet pri gledanju produkcije pariškog Studija Vivarium u režiji trenutne zvijezde europskog kazališta, vizualnog umjetnika i redatelja Philippea Quesnea. To ne čudi, s obzirom da je naslov 'Big Bang', ali s malom razlikom što onih mitskih nekoliko trenutaka od Velikog praska u kojima su nastali svi zakoni po kojima i danas živimo on razvlači na sat vremena potrage za smislom u novom krajoliku, samostvorenom u sirovom kazališnom ambijentu bijele kocke. Iako ostatak predstave otpada na ništa elaboriraniji uvod, gledatelj ne dobiva informaciju zašto se u bijelom najlonskom laboratoriju podignutom u ovom slučaju na punoj širini te na koncu i dubini pozornice Zagrebačkog kazališta mladih odvija ova polagana drama stvaranja. Nema dokaza da je riječ o ekološkom, antropološkom ili biološkom eksperimentu, tek možda o kazališnom. Gotovo bez riječi, skrojena od kratkih uputa i dogovaranja izvođača, 'Big Bang' je karikatura, ali od onih koje trenutni smijeh izazivaju tek banalnim konstrukcijama besmisla ili prepoznatljivim slapstick skečevima, dok onaj istinski, koji je prije tužni sarkazam što po navici razvlači lice, dolazi kasnije.

Iako redatelj inzistira na tome da njegove predstave nemaju unaprijed zadanu temu, nego da rastu kroz zajednički rad svih članova skupine, rezultat ipak govori za sebe. Tvrdi da je svijet stvoren bez plana, pokušamo li ga ponovno stvoriti, ponovit ćemo iste pogreške, i sve će se kretati po već utabanoj stazi zatvorenoj između optimizma početka i sumornog kraja, uvijek ponovnih pokušaja da se popravi mehanizam koji je samoodrživ samo zato što ljudi u njemu nemaju preveliku ulogu. Ili imaju, kao na onoj Hamletovoj večeri. Philippe Quesne zato je otvorio mogućnost da se, umjesto radikalnim rezovima u zbilji, prevratničkim akcijama koje koštaju više života nego što ih spašavaju, ukoliko su životi mjerilo uspjeh prevrata i njihov boljitak uopće razlog zbog kojih se u prevrat kreće, sve to dogodi u kazalištu. A kako teatar nije ozbiljan čak i kad želi takvim biti, jer uvijek postoji mogućnost pogrešnog čitanja i sunovrata u ironiju, 'Big Bang' je to u potpunosti uzeo u obzir. Zato, najprije, šuti i protječe sporo, bez dramske dinamike i lomova, a završava bez zaključka. To, međutim, nije režija praznine niti njezin nulti stupanj, kako je to na Eurokazu znalo biti, nego tihi zanatski postupak koji više ne iznenađuje, niti želi iznenaditi svoju publiku. Članovi Studija Vivarium te su faze prošli u radu na predstavi, vjerojatno su se pritom i zabavljali poput Pixarovih scenarista, ali pred publiku izlazi njihova ohlađena posveta ljudskoj pogrešnosti. Usporenost i ohlađenost daju ovoj predstavi, koja ima kozmološku koliko i ekološku poruku jer iz perspektive puno veće rekreira sitnosti svakodnevice civilizacije kakvu poznajemo, nijansu realizma. Ona ne vrišti poput drugih začuđenih ekoloških manifesta, i ne straši svojim zaključkom, nego ga tek hladno konstatira, svodeći sve bitno na kraj, na kandidovsko obrađivanje vrta.

Nakon 'Big Banga' ne dolazi ona strašna tišina kao nakon prirodne ili bilo kakve druge katastrofe, koja je svojedobno inspirirala Pippa Delbona, nego hladna akcija ponovnog kruženja, najprije tvari, a kasnije i stvari. To je apoteoza održivosti i razvoja i stagnacije, koja bezuspješno pokušava odgovoriti svakoga među ljudima tko poželi biti Stvoritelj. Može li se bolje? Može, sigurno. Evo, pokušajte... I zalegnite, jer na paklenom stroju bit će uvijek prerezana - pogrešna žica.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi