Davorka Perić, kustosica izložbe 'Zemlja zabrane' otvorene u Galeriji Forum i Galeriji KIC-a sve do početka svibnja, ističe u razgovoru za tportal da 'zabrane nikad nisu slučajne, nego nehotično priznanje snage umjetnosti'.

'Režimi, bez obzira na predznak, uvijek zabranjuju ono čega se suštinski boje. Umjetnost je ta koja prva artikulira promjene ili precizno ukazuje na anomalije u sustavu, pa svaka zabrana zapravo služi kao potvrda da je umjetnik pogodio 'živac' društva. Kroz stoljeća vidimo da, dok se politički okviri mijenjaju, taj strah od slobodne misli ostaje konstanta', kaže Perić.

Karađorđevićevoj diktaturi bilo neprihvatljivo prikazivanje stvarnosti seljaka i radnika

U središtu izložbe je grupa Zemlja i njezini likovni radovi koji su nailazili na brojne zabrane zbog prikazivanja stvarnosti, siromaštva i društvene jednakosti – siromaha, bogalja, prostitutki, trošnih kuća u zagrebačkim kvartovima – naoko benignih radova zbog kojih je policija tada zabranila izložbu, a potom je Krsto Hegedušić, 'srce' Zemlje, na vrata Umjetničkog paviljona stavio lokot nakon policijske zabrane.

'Državu taj čin s lokotom, mislim, nije nasmijao; dapače, bili su isprovocirani jer su članovi Udruženja umjetnika Zemlja, poput Krste Hegedušića, svjesno izašli iz sigurnih okvira esteticizma. Prestali su stvarati umjetnost radi umjetnosti i počeli su je koristiti kao oružje za prokazivanje društvene bijede. U jeku diktature 1935. godine režimu je bilo neprihvatljivo to 'precrtavanje stvarnosti' – prizori siromašnih seljaka i radnika bili su izravan izazov službenoj politici koja je te probleme pokušavala staviti pod tepih. Zabranom VII. izložbe država je zapravo priznala da se boji istine koju ti radovi nose', objašnjava Perić i podsjeća da se nakon te geste s lokotom represija nad Zemljom samo pojačavala: više se nisu zabranjivala samo pojedina djela, već je država donijela odluku o zakonskoj zabrani javnog rada Udruženja umjetnika Zemlja.

'Režim je tim činom jasno pokazao da njihovu angažiranu umjetnost više ne tretira kao estetski problem, već kao opasan politički otpor koji se mora trajno ukloniti iz javnog prostora', dodaje Perić.

Kroz stotinjak godina, objašnjava, vidimo jasan kontinuitet, ali i razvoj sve perfidnijih oblika cenzure: od zemljaških crteža kućica na Trešnjevci, preko prikaza pučke kuhinje i umornih radnika, a takav nizak životni standard vidimo i u Žilnikovu filmu 'Rani radovi', pa sve do Martekovih lapsusa, crnih zvijezda i današnje stvarnosti.

'U razdoblju socijalizma cenzura poprima institucionalne razmjere strogom kontrolom svih tiskanih materijala i izdavaštva. Svaka napisana riječ morala je proći ideološki filtar prije nego što bi stigla do javnosti. Posebno je brutalan bio odnos prema kinematografiji – svjedočimo razdoblju oduzimanja već snimljenih filmova koji bi, zbog 'nepoćudnih' estetskih ili političkih poruka, završavali u bunkerima i ostajali desetljećima skriveni od očiju domaće javnosti', kaže Perić.

Cenzura 'tijelom'

U Hrvatskoj od prošle godine, dodaje Perić, svjedočimo gotovo inovativnom, a zapravo duboko regresivnom 'zabraniteljskom' modelu.

'Ponovno se vraćamo cenzuri 'tijelom' – više to nije samo anonimni birokrat ili policijski dekret, već organizirane grupe iz naroda koje fizički blokiraju pristup umjetnosti. To je radikalna promjena: danas se zabrana ne događa nužno u uredima institucija koje upravljaju kulturom, iako je naravno i tu prisutna u administrativnom i financijskom smislu, već na ulicama i pred vratima galerija. Tim 'narodnim' stražama, koje se postavljaju kao moralni arbitri, država ili lokalna vlast često prešutno prepušta ulogu cenzora. Time se odgovornost skriva iza 'volje naroda' ili 'zaštite vrijednosti', što je izuzetno zanimljiv mehanizam jer stvara atmosferu u kojoj umjetnik više ne strahuje od zakona, već od fizičkog napada organiziranih skupina', kaže Perić.

Izložba 'Zemlja zabrane' nije, napominje kustosica, nostalgičan povratak u prošlost, nego dijagnoza kronične bolesti našeg društva.

'Porazno je to što radovi Udruženja umjetnika Zemlja danas ne djeluju kao daleka povijest, već kao sirovi, aktualni izvještaji s terena. Taj tragični kontinuitet najoštrije vidimo u dijalogu radova Marijana Detonija i Gilda Bavčevića. Dok je Detoni 1935. godine slikao pučke kuhinje, Bavčević nas danas suočava s prizorom prolaznika koji s osječkih pločnika kupe novac – pokazujući da se ljudsko dostojanstvo i dalje baca u prašinu, samo pod drugim režimom', dodaje Perić.

Povezivanje Hegedušićevih 'Bogalja', ističe, sa suvremenom lokalnom produkcijom razotkriva sustavnu nepravdu koja nikada zapravo nije jenjavala; samo je mijenjala oblike.

Pitanje rada, kruha i dostojanstva – vječni i ultimativni test slobode

'Zvučna podloga u prostoru Galerije Forum, slobodarska hvarska pjesma, podsjeća na sva neispunjena obećanja o slobodi. Izložba 'Zemlja zabrane' prokazuje cinizam sustava koji je 1935. godine zabranio rad Udruženja jer su 'previše precrtavali stvarnost', a danas tu istu stvarnost pokušava ugušiti ekonomskim izgladnjivanjem umjetnosti ili prepuštanjem cenzure ulici. Pitanja rada, kruha i dostojanstva i dalje su ultimativni test slobode na kojem naši sustavi, jedan za drugim, uporno padaju', smatra.

Osim toga, izložba razotkriva još jedan brutalan proces: sustavno pretvaranje radnika iz pokretača društva u nevidljivu figuru koja nestaje.

'Taj sudar svjetova vidimo u dijalogu Marijana Detonija ili Antuna Mezdjića s radnikom u plavim radničkim hlačama te kod Neli Ružić. Kod Detonija, na grafici 'Radnici' iz 1934. godine, radno tijelo pršti energijom; ono je generator promjene, moderni subjekt koji gradi novi svijet. Zemljaši su figuraciju koristili kao oružje klasne borbe. Nasuprot tome, videoinstalacija 'Ana' Neli Ružić dokumentira suvremeni trenutak povijesnog nestajanja. Radnik više nije nositelj progresa, već figura koja blijedi u procesu deindustrijalizacije i zaborava. To je kritika onoga što smo postali: društvo koje je nekadašnji ponos rada zamijenilo prekarnom nesigurnošću', napominje.

Ciklus zabranjenih filmova: Zbog 'Plastičnog Isusa' Stojanović završio u zatvoru

Izložba 'Zemlja zabrane' ima i popratni filmski program – ciklus zabranjenih filmova u Jugoslaviji koji se prikazuju u KIC-ovu Surogat kinu. Kustosica napominje da su i likovni i filmski radovi dokaz toga koliko je umjetnost opasna za svaki sustav koji počiva na kontroli.

'Da umjetnost nije važna, nitko se ne bi trudio trošiti toliku energiju na njezino 'porobljavanje'. Činjenica da su filmovi desetljećima čamili u bunkerima, a slike Udruženja umjetnika Zemlja završavale pod policijskim lokotom, govori nam da je umjetnost vitalni prostor slobode koji sustav ne može u potpunosti predvidjeti ni kontrolirati. Slušali smo sinoć Karpa Godinu, koji je sakrio nultu kopiju filma 'O ljubavnim vještinama', a pozitiv i negativ bili su uništeni. Žilnikov u Berlinu nagrađen film 'Rani radovi' iz 1969. godine, koji jasno oslikava siromaštvo i lažne parole vladajućeg sustava, obranio je pred javnim tužiteljem sudac koji se dosjetio proglasiti ga dosadnim i da zato nije opasan jer ga nitko ne bi gledao do kraja', ističe Perić.

U utorak 21. travnja možete pogledati serijal 'Pitka voda i sloboda' Rajka Grlića, u kojem 26 godina prati sudbinu česme i spomen-ploče, a Perić ga naziva 'autorskim dugim dokumentarnim filmom' koji govori o tome kako se 'ideologije mijenjaju i presušuju dok sloboda ostaje pod stalnom prismotrom'.

Film 'Virdžina' – priča o djevojčicama koje odrastaju kao muškarci zbog nedostatka muškog potomstva

Film 'Virdžina' Srđana Karanovića bavi se fenomenom virdžina – djevojčica koje su u patrijarhalnim sredinama, poput one u okolici Knina, bile prisiljene preuzeti ulogu muškarca da bi spasile obitelj od 'prokletstva' nedostatka muškog potomstva.

'Karanovićeva 'Virdžina' je zbog ratnih okolnosti ostala bez distribucije te je postala žrtva geopolitičke cenzure, a smatra se posljednjim jugoslavenskim filmom. Grlić je koproducent tog filma i spašava ga u trenutku u kojem država u kojoj je sniman nestaje', objašnjava Perić.

Odabir filmova u programu Kinocenzura potpisuju Jelena Pašić, Hrvoje Hribar i Davorka Perić.

'Filmovi u programu Kinocenzura odabrani su jer su vrhunska ostvarenja čija estetska vrijednost nadilazi bilo kakvu politiku. Neki od filmova preživjeli su nezamislive pritiske – od pokušaja fizičkog uništavanja, zabrana prikazivanja, sudskih zabrana, pa sve do zabrana daljnjeg režiranja njihovim autorima. Ovdje govorimo o kultnim ostvarenjima poput 'Grada' (Pavlović, Rakonjac, Babac), jedinog sudski zabranjenog filma u Jugoslaviji, ili 'Plastičnog Isusa' Lazara Stojanovića, zbog kojeg je redatelj završio u zatvoru. Tu su rani radovi Želimira Žilnika, koji je unatoč svjetskim priznanjima (Berlinale, MoMa) bio zabranjen u Jugoslaviji, film Bate Čengića 'Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji' i Karpa Godine 'O ljubavnim vještinama', a oni su godinama čekali na prikazivanje nakon što su ih vidjeli tek rijetki. Ovi naslovi britko oslikavaju društvo, a istovremeno su iznimno poetični i pristupačni. Gledati ih danas u KIC-u, uz prisutnost autora koji mogu posvjedočiti što su prošli zbog svojih filmova, doista je rijetka prilika', dodaje Perić.

'Prodajem autocenzuru'

Teme šutnje i autocenzure prisutne su i fizički na ovoj izložbi koja se prelijeva na dvije galerije i dvije ulice, markirajući javni prostor radovima Mladena Stilinovića i Borisa Burića.

'Njihovi radovi, obješeni s pročelja Galerije Forum u Teslinoj i KIC-a u Preradovićevoj, nisu dekoracija, već poziv prolaznicima. Kad vidite Stilinovićev rad 'Prodajem autocenzuru' ili Burićevu zastavu 'Oni koji znaju ne govore' kako vise nad glavama građana, to je gorka dijagnoza našeg nadzornog društva. Današnji sustav toliko je učinkovit da nas pretvara u vlastite čuvare koji, birajući 'siguran život', trguju vlastitom slobodom. Te zastave na fasadama podsjećaju: šutnja je valuta konformizma kojom plaćamo svoj opstanak, a istovremeno gubimo pravo na dostojanstven život i rad', ističe.

Nekada je disciplinirao komesar, a danas tržište i 'uvrijeđena javnost'

Umjetnike je, smatra Perić, nemoguće disciplinirati jer su poput vode i uvijek pronađu svoj put, no sustavi to uporno pokušavaju.

'Nekada se to radilo izravno i brutalno: policijskim zabranama, oduzimanjem dokumenata, zabranom javnog djelovanja, zatvorima, ubijanjem, izbacivanjem iz strukovnih udruženja ili slanjem filmova u bunkere. Danas je discipliniranje sofisticiranije. Provodi se uskraćivanjem proračunskih sredstava, kroz birokratske labirinte ili vrlo promišljenim poticanjem organiziranih skupina da odrade posao cenzure na terenu. Nekad je disciplinirao komesar, a danas to pokušava tržište ili 'uvrijeđena javnost'', dodaje Perić, napominjući da ju je, dok je radila izložbu, pratio osjećaj nelagode jer je malo onih imunih na cenzuru.

'No ono što me zanimalo nije bio strah od toga hoće li izložba biti zabranjena – o tome uopće nisam razmišljala nakon studenog 2025. godine. Moj stvarni strah bio je hoće li ova izložba biti razumljiva onima koji inače ne posjećuju galerije, hoće li u galeriju ući netko s ulice – ne mislim na zabranitelje, nego netko tko skuplja boce, netko tko inače gleda svoja posla i šuti – ili će ostati hermetična za uži krug ljudi koji zalaze u galerije i raspravljaju o tim komparacijama', izjavila je za tportal kustosica Perić.