Voynichev rukopis, srednjovjekovna knjiga čije pismo nitko nije uspio pouzdano odgonetnuti, možda je stoljećima zbunjivao istraživače i zbog pogrešnog redoslijeda stranica. Naime dvoje znanstvenika iznijelo je hipotezu da su njegovi arci naknadno pogrešno uvezani. Njihov rad ne otkriva što piše u rukopisu, ali mogao bi promijeniti dosadašnje predodžbe o njegovoj namjeni i nastanku
Crteži neobičnih biljaka, astronomski dijagrami, prikazi nagih žena i tekst ispisan nepoznatim pismom učinili su Voynichev rukopis jednom od najpoznatijih zagonetki srednjovjekovne povijesti. Proglašavali su ga knjigom na izgubljenom jeziku, glazbenim zapisom, priručnikom, pa čak i pomno osmišljenom prijevarom. No nijedno od tih tumačenja nije donijelo općeprihvaćeno objašnjenje.
Colin Layfield i Lisa Fagin Davis sada predlažu drukčiji pristup. U recenziranom radu objavljenom u časopisu Digital Medievalist tvrde da problem možda nije samo u nerazumljivom tekstu, već i u načinu na koji su stranice složene, piše Guardian.
vezane vijesti
Kako je uvez mogao promijeniti redoslijed čitanja?
Prema njihovoj hipotezi, rukopis je izvorno bio sastavljen od zasebnih presavijenih araka (listova pergamenata), položenih jedan na drugi poput hrpe čestitki, pri čemu bi se svaki arak čitao zasebno, prije prelaska na sljedeći, a arke organizirane u takav raspored nazivaju singulionima.
No negdje sredinom ili potkraj 15. stoljeća oni su, smatraju istraživači, uvezani na uobičajeniji način: umetnuti su jedan u drugi i povezani u sveščiće. Time bi se promijenio redoslijed stranica, a dijelovi koji su slijedili jedan za drugim bili bi razdvojeni.
Kako bi provjerili tu mogućnost, autori su računalnom analizom uspoređivali obrasce u tekstu i uočili visok stupanj povezanosti između pojedinih stranica na istom arku, iako ih u današnjem uvezu razdvaja više drugih stranica. To, prema njihovu tumačenju, podupire pretpostavku da postojeći raspored ne odgovara izvornom.
Tragove su pronašli i u ilustracijama. Na nekim se stranicama crteži tokova ili cijevi protežu do unutarnjeg ruba, uz mjesto uveza, ali se ne nastavljaju pravilno na nasuprotnoj stranici. 'Kad ih počnete promatrati kao zasebne arke složene jedan na drugi, sve se te neobičnosti u crtežima odjednom povežu', rekao je za Guardian Layfield, viši predavač informacijskih sustava na Sveučilištu na Malti.
Davis, stručnjakinja za srednjovjekovne rukopise, smatra da njihova hipoteza na jednostavan način objašnjava niz dosad zbunjujućih obilježja knjige.
Je li rukopis nastao kao zbirka znanja jedne zajednice?
Predloženi raspored mogao bi promijeniti i sliku o tome tko je rukopis sastavio i čemu je služio.
'Mnogi su željeli vjerovati da je Voynichev rukopis stvorio ludi genij koji je radio na tavanu negdje u srednjovjekovnom Londonu ili drugdje. No dokazi upućuju na nešto što je nastalo u zajednici, možda na skup knjižica kojima se znanje prenosilo s jedne generacije na drugu', rekla je Davis.
Takvo tumačenje podupire i analiza rukopisa prema kojoj je tekst pisalo do pet pisara.
Davis kaže da je među drugim srednjovjekovnim rukopisima takav raspored zasebnih araka pronašla u primjercima Kurana iz sjeverne Afrike. Pretpostavlja se da su se njihovi dijelovi mogli dijeliti kao knjižice za podučavanje, a sličnu mogućnost razmatra i za Voynichev rukopis: možda je riječ o znanju koje je zajednica željela sačuvati i prenijeti budućim naraštajima.
Neki njegovi crteži podsjećaju na ženski reproduktivni sustav dok drugi upućuju na poznavanje biljaka i astrologiju. Davis zato razmatra mogućnost da je rukopis čuvao žensko pučko znanje. 'Kad sve to povežete, počinje izgledati kao knjiga u kojoj se čuva žensko pučko znanje. Ali to zasad ne možemo dokazati', naglasila je.
Nepoznat autor i stoljeća nagađanja
Rukopis je privlačio pozornost kolekcionara već u 17. stoljeću, a ime je dobio po Wilfridu Voynichu, poljskom revolucionaru i trgovcu knjigama koji ga je kupio 1912. godine. U različitim razdobljima pripisivali su ga engleskom učenjaku Rogeru Baconu iz 13. stoljeća i Leonardu da Vinciju. Autorstvo, međutim, nije utvrđeno, a rukopis se danas čuva u knjižnici Beinecke Sveučilišta Yale.
Analiza starosti pergamenta pokazala je da potječe iz razdoblja između 1404. i 1438. godine, čime je utvrđena starost materijala, ali ne i kada je na njemu napisan tekst.
Jednako je nepoznato što on predstavlja. Dio istraživača smatrao je da je riječ o besmislenim znakovima nastalima radi prijevare. Lingvistički pregled objavljen 2021. godine, međutim, iznio je argumente u prilog mogućnosti da tekst odražava prirodni jezik koji još nije identificiran. Ni to ne znači da je rukopis pročitan.
Pozornost je 2019. godine privukla tvrdnja istraživača sa Sveučilišta u Bristolu da je pisan svojevrsnim protoromanskim jezikom. Njegovo su tumačenje drugi stručnjaci osporili, a sveučilište je naknadno uklonilo objavu o njemu sa svoje internetske stranice.
Pogrešan uvez možda ga je sačuvao
Nova hipoteza o rasporedu araka zasad ne daje odgovor na najpoznatije pitanje: što u Voynichevu rukopisu zapravo piše? Ipak, mogla bi istraživačima ponuditi drukčiji redoslijed za uspoređivanje teksta i ilustracija te traženje veze među njima.
Davis ne isključuje ni mogućnost da su nekada postojali drugi rukopisi napisani istim nepoznatim pismom. Ako nisu bili uvezani, mogli su se lakše rasuti i nestati. U tome vidi i neobičan paradoks ove zagonetke: postupak koji je možda otežao razumijevanje knjige mogao je pridonijeti njezinu opstanku.
'Ironija je u tome što nam je osoba koja je pogrešno uvezala ovaj rukopis ipak učinila golemu uslugu time što je osigurala da se sačuva', rekla je Davis.
