RENATA POKUPIĆ

Operna diva: Često na sceni glumim muškarca i ta uloga mi je divna

  • Autor: Ivana Čulić
  • Zadnja izmjena 19.01.2017 18:30
  • Objavljeno 30.11.2016 u 11:00
Renata Pokupić

Renata Pokupić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/Tportal

Svjetski poznata hrvatska mezzosopranistica Renata Pokupić u romantičnoj komediji Snježane Tribuson 'Sve najbolje', čija će se zagrebačka premijera dogoditi 8. prosinca, glumi jednu od glavnih ženskih uloga koja je, kaže, bila njezina sudbina. U razgovoru za tportal objasnila je zbog čega je film bio ostvarenje jednog velikog sna, kako se nosi sa stresom i agresijom svojih suradnika u velikim opernim kućama, zbog čega je nakon deset godina ambiciju stavila u drugi plan, a na prvo mjesto vlastitu sreću. Uspjeh je divna stvar, zaključuje, no nije i ono što vas može potpuno ispuniti

Kad trenutačno najtraženija mezzosopranistica u svijetu priča o operi, čini vam se kao da slušate jedan od najzanimljivijih osvrta na tu umjetnost. Možda je upravo zbog te strasti prema svom poslu 44-godišnja Renata Pokupić postala jedno od najistaknutijih opernih imena u Europi, ali i u svijetu. Nabrojiti operne kuće i teatre, te dirigente s kojima je surađivala bio bi predug popis za ovaj članak, no to je i manje važno naspram svega što ona ima za reći o svojoj profesiji, drugoj strani medalje u operi i svim promjenama koje se događaju na sceni da bi se privukla publika. A ona je u svakoj zemlji drugačija. Hrvati pate od nekih predrasuda koje ih drže podalje od odlaska u operu. I to se, poručuje Renata, treba konačno promijeniti.

Otkud vi u novom filmu Snježane Tribuson, i to u jednoj od glavnih uloga?

Volim nove izazove, što je uvijek pomalo zastrašujuće, ali uzbudljivo. Bilo mi je jako dirljivo kad sam dobila mail od Snježane u kojem me pitala da li bi glumila u njezinom filmu. Jako sam joj zahvalna jer mi je omogućila ostvariti još jedan san. Kada sam pročitala scenarij koji donosi toplu ljudsku priču, kada sam osjetila koliko je ljubavi unijela u to kao i u sve svoje prijašnje filmove i serije, nisam dugo razmišljala. Svatko od nas ima neku svoju dramu koja mu se događa, a Snježana taj dio naših života tako divno donosi na veliko platno. Bilo mi je prekrasno s njom raditi, kao i sa svim glumcima i ostalom snimateljskom ekipom na filmu.

Jeste li osjetili malo nesigurnosti ili je iskustvo nastupa pred tisućama ljudi diljem svijeta posljednjih 14 godina taj osjećaj eliminirao i pred kamerama.

Uvijek postoji malo nesigurnosti i sumnje kad dolazi nešto sasvim novo, ali, da, iskustvo glume u operi mi je dosta pomoglo. Pitala sam se, naravno, hoću li to moći, nekad sam i pomislila što mi je ovo trebalo, ajme što će drugi reći, ali to je ono što nas najviše opterećuje, mišljenje drugih. Ono što nam prolazi umom treba znati zanemariti kad nas koči, što mi je srećom uspjelo. Jednostavno sam se pustila. Ono što je bilo olakšanje u cijeloj priči jest svijest da ne trebam nikom ništa dokazati, ja nisam filmska glumica već operna pjevačica koja obožava glumu. Tu sam si dozvolila griješiti, da ne budem savršena i da se igram – i da učim od naših izvrsnih glumaca.

Odrasli ste u malom selu Lozanu u Podravini u obitelji poljoprivrednika, a i u filmu glumite opernu divu koja se nakon ljubavnog razočaranja vraća u obiteljski dom na selo svom ocu. Snježana se vodila vašom biografijom kad je pisala ulogu?

Snježana nije znala ništa o mom porijeklu, gdje sam rođena i odrasla, što je nevjerojatna slučajnost. U filmu je junakinja Brankica Oblak operna pjevačica kao ja, ona je poput mene odrasla na selu i svojim je radom i talentom došla do toga da nastupa u velikoj opernoj kući, što je slično mojoj životnoj priči. I to mi je još više potvrdilo da se moram upustiti u taj projekt, život me na taj način pozvao da prihvatim ponuđeni izazov.

Matej Grgić/Tportal

Matej Grgić/Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/Tportal


Uspjela sam kao operna pjevačica, ali napokon se mogu dokazati i kao glumica i to me usrećilo, kaže Renata

Partneri u filmu su vam Goran Bogdan i Ozren Grabarić. Prvi vas razočara, drugi oduševljava.

Da, ali samo na platnu jer u stvarnosti me obojica oduševljavaju. Ozren je naprosto ozaren, zrači velikom ljubavlju prema poslu kojim se bavi, poštovanjem prema drugima i otvorenošću. Bilo je više nego zabavno ponekad ga učiti opernom pjevanju. S Goranom Bogdanom imala sam samo jednu scenu, u kojoj me ostavlja prije vjenčanja, on priča, a ja šutim i gledam ga u šoku. Divan je Goran, a koliko vidim i veliki ljubimac žena u Hrvatskoj. Šteta što me u filmu tako brzo ostavio.

Jesu li vam se ikad takve scene dogodile i u privatnom životu?

Naravno, sve je to život i Snježana ga divno prenosi na film. I naši ljubljeni i prijatelji nas nekad razočaraju i ostave bez riječi, ali i mi njih. U tim trenucima u životu činilo mi se kako mi se sve poznato raspada pred očima, i baš kao i Brankica u filmu, bila sam uvjerena kako je to za mene loše, a kasnije se pokazalo, opet kao i Brankici, kako je baš to što se događalo bilo dobro za mene.

Sve najbolje /Facebook

Sve najbolje /Facebook

Izvor: Društvene mreže / Autor: Sve najbolje /Facebook


Renata Pokupić i Ozren Grabarić u sceni iz filma 'Sve najbolje'

Kako to izgleda kad se iz svjetskih metropola vratite kući svojima na selo, kako se osjećate?

Jako volim jednostavnost koja me vraća meni i tome što je bitno u životu. To što sam odrasla u prirodi za mene je hranjivo, puni me energijom. U prirodi, u direktnom kontaktu sa zemljom najbolje se rješavam stresa. Zbog toga sam uživala snimajući scene u kojima vozim traktor i siječem drva. Joj, otkad nisam sjekla drva, godinama, bio mi je to takav gušt. To je taj drugi dio mene, žena u čizmama koja hoda u polju, gaca u blatu, uživa u otvorenom prostoru i to je čini sretnom! Svi smo višeslojni, a ne plošni.

Posljednjih godina najviše nastupate vani gdje ste izgradili svoju karijeru. Pjevali ste Francuzima, Britancima, Belgijcima... Kakva je naspram njih hrvatska publika, koliko je naklonjena operi?

Jako volim pjevati hrvatskoj publici i uvijek mi srce naraste kad pjevam u Hrvatskoj. Osjećam da publika vrlo srdačno prihvaća umjetnika koji voli dijeliti, u mom slučaju ljubav prema glazbi. Nema ništa ljepše nego kad se ta međusobna energija poveže. Iskrenost znate do svakog dođe, bez obzira kojim jezikom govorili. To je bar moje iskustvo. U Hrvatskoj ljudi možda više nego drugdje imaju predrasude o operi. Opera nije za elitu i za probrane, bogate i znalce, opera je za sve. Teatar je za sve. Naš odgoj nas je pogrešno naučio da je opera umjetnost rezervirana za imućne. Kad je nastajala bila je za sve, i za plemstvo ali i puk, siromašne, jelo se i pilo, zabavljalo, bila je to i pučka zabava. Ali to se promijenilo. Moramo razbiti te predrasude, to mišljenje 'ako nemam toaletu, neću ići u operu'. Dođite u džinsu u operu! Pozivam sve ljude da dođu i da se prepuste. Najljepše je kad u operi vidim ljude i u večernjim haljinama i u trapericama. To znači da ih bez obzira na status opera povezuje i nikog ne isključuje. U Europi je publika ležernija i obrazovanija u domeni glazbe jer imaju modernije obrazovne sustave, nemaju osjećaj 'opera nije za mene'.

Pjevajući u najprestižnijim kazalištima i opernim kućama u svijetu, zasigurno svjedočite i nekim promjenama u opernoj umjetnosti.

Jako volim snažne moderne režije, ali glavnu riječ često vode redatelji i glazba ponekad ostaje ne u drugom, nego u trećem planu. Teško mi je biti u projektu gdje se glazba kao pravi kontakt između publike i ljudi na sceni zanemaruje, kada se radi na efektu i šokiranju publike. Nasreću, postoje redatelji koji izvrsno spajaju detalje glazbe, teksta i glume, a kada prikazuju šokantne scene, one imaju smisla u kontekstu lika ili radnje.

Vlada vrijeme velike nesigurnosti u današnjem društvu kad su ljudi više usredotočeni na probleme, a time imaju manje vremena za umjetnost. Osjeti li se to vani kad je opera u pitanju?

Publike je manje, da, posebno mlađe publike koje uvijek nedostaje. U Engleskoj gdje trenutačno živim puno rade na glazbenoj edukaciji mladih. Djeca se dovode u koncertne dvorane, uči ih se o instrumentima, govori o glazbi s puno ljubavi i strpljenja. Djetetu daju do znanja da je bitno u toj priči, da to sve postoji zbog njih. Nadalje, glazba se uči vrlo široko. Primjerice, prepoznatljivi glazbeni motivi nalaze se u Mozartovoj glazbi, ali i kao gitarski riffovi u rocku. Pjevna linija basa je znakovita za barok, ali bez nje također ne postoji jazz. I tako dalje. Ja sam pak odrasla u društvu u kojem se uvijek isticalo kad nešto ne znaš. Ako znaš - dobro, ali ima još dosta toga što ne znaš i nikad ne znaš dovoljno.

Koliko su vas roditelji razumjeli i gurali?

Nisu me uopće gurali. No zahvalna sam im što me nisu spriječili da se bavim onim što želim. S petnaest godina su me pustili u Zagreb gdje je već studirala moja starija sestra. Želim reći, ma koliko je otpor u nekim malim sredinama velik prema nečem nepoznatom, ja sam imala sreće. Danas sam itekako svjesna svoje sreće zbog toga što radim to što volim. Bez obzira na to koliko neki ljudi zarađivali novca, on ne može nadomjestiti nezadovoljstvo ako rade posao koji ne vole. Mislim da bih bila bolesna da radim nešto što ne volim.

Volite li i to što danas već imate ispunjen poslovni raspored za sljedeće dvije godine.

Naravno, to mi daje osjećaj sigurnosti. Kad vidite sve što se danas događa u svijetu, ta nesigurnost i strah koji je univerzalan, moj unaprijed isplaniran raspored daje mi osjećaj stabilnosti. Biti slobodan umjetnik nije lako jer ovisite isključivo o sebi.

Možete li si priuštiti ugodan život?

Ono što mi treba imam u velikim količinama. Kad vidim kako ljudi žive danas, koliko ima siromaštva, ratova, koliko izbjeglica žrtvuje sve i traži put u bolji život, mogu reći da ja naspram svega toga živim u velikoj raskoši. Sve je relativno. Možete imati debeo račun na banci, a živjeti isprazno i jadno ili biti skroman, a imati bogat život. Pritom, nisam uopće skromna. Volim udobnost i sve što nam moderan život pruža.

Koje projekte smatrate najtežim izazovom u karijeri, je li ih uopće bilo?

Umjetnik treba biti otvoren, a kad ste otvoreni, onda ste i ranjivi, a kada ste ranjivi, lako se dogodi da vas dirigent ili redatelj povrijede nekim svojim komentarom, jer on je svom stresu. A u takvom stanju znaju biti i agresivni prema pjevačima. Od tog se treba naučiti distancirati. Konstantno učim kako opstati u tom svijetu u kojem su ljudi pod velikim stresom i agresivni, kako ostati u svom miru i biti sposobna dijeliti. To je najveći izazov u mom poslu.

Neka konkretna uloga?

Bilo mi je sjajno izaći na pozornicu u Kraljevskoj operi Covent Garden sjedeći na kulisi plavog slona visokog 4 metra, u ulozi princeze Irene iz davne kraljevine Trebizond. To je bio prvi put da je itko od pjevača i pjevačica iz Hrvatske nakon tridesetak godina nastupio u toj velikoj opernoj kući. Uživala sam u opernom projektu u Belgiji gdje sam pjevala Idamantea u Mozartovoj operi 'Idomeneo'. Bila je moderna, vrlo zahtjevna i fizički počevši od rasvjete koja je bila vrlo agresivna, reflektori su me konstantno zasljepljivali, a nije bilo šanse da se to promijeni. Scena je namjerno bila neravna, lako sam se mogla spotaknuti. Redatelj je divno istaknuo odnos oca i sina Idomenea i Idamantea. Na početku opere u oluji se Idomeneo zaklinje da će, ako se njegov brod spasi, žrtvovati prvog čovjeka kojeg ugleda na obali. To je nažalost bio njegov sin Idamante, i kreće drama. Kako spasiti sina a ne razočarati i razljutiti bogove kojima se zakleo? Redatelj David Bösch je izvrsno prenio ove dileme u suvremeni svijet ratova i žrtvovanja mladih u besmislenim vjerskim sukobima.

Pjevate mušku ulogu?

Da, često na sceni glumim muškarca jer sam lirski mezzosopran i naravno imam puno divnih ženskih uloga, no nekad su moje uloge pisane i za muškarce. Ranije su to bili kastrati kojih danas, na sreću, nema, pa njihove uloge danas pjevaju kontratenori, kojih nema puno, i mezzosoprani. Često pjevam kako se u našem, poslu zna reći trouser roles ili 'uloge u hlačama'. Ta igra mi je divna jer mi daju šansu osjetiti i pokušati razumjeti kako je biti u muškoj koži.

Mozart vas znači najviše dotiče?

Mozartova glazba je humana, u njoj postoji veliko razumijevanje za naše patnje, ljubavi i čežnje. Imam osjećaj kako liječi. I Snježana je odabrala Mozartovu glazbu u filmu, od klasične glazbe Mozart je našoj srži najbliži, kad ga slušam uvijek nešto zatitra u meni. Volim i Bacha koji nas svojom glazbom božanski povezuje. Rossinija volim jer zaigran i prpošan, pjevač si mora dozvoliti ogromnu slobodu da uživa u tim njegovom koloraturama koje su doista akrobatske. Što se tiče moderne glazbe moram priznati da je ne razumijem dovoljno, ne dolazi do mene. Međutim, pojavljuju se zanimljiva imena, posebno u novim operama i vjerujem da će me uskoro nešto zaintrigirati.

Cropix

Cropix

Izvor: Cropix / Autor: Cropix


Renata Pokupić je glazbeni bljesak, tako su je Englezi predstavili
na početku njezine karijere u Guardianu

U kojim zemljama vas najviše vole? Englezi o vama pišu hvalospjeve.

U Engleskoj sam i počela svoju inozemnu karijeru, tamo me vole i poštuju. Imala sam čast biti prva od hrvatskih pjevača i pjevačica nakon tridesetak godina pjevati u Kraljevskoj operi u Londonu, koja je uz bok Metropolitanu. Pjevala sam i u Australiji, u Americi, na Dalekom istoku, mijenjaju se destinacije. Volim pjevati svugdje, tako najviše učim, a iskustvo putovanja i upoznavanja različitih ljudi je neopisivo bogatstvo.

U svom poslu ste ispunili mnoge ciljeve, dostigli vrhunce, nije vam stran taj osjećaj zadovoljstva koji je s godinama rastao kako su se nizala priznanja i povećavao uspjeh. Kako se nositi s tim vrhuncima, dolazi li nakon toga praznina i kako se s njom suočavate?

Sjećam se trenutaka kad sam bila mlađa, spušta se zastor, predstava je bila fantastična, a u meni praznina. Uvijek je nešto nedostajalo. Nikad dovoljno pljeska, nikad dovoljno hvale. Koliko god sam čekala da to nešto dođe izvana, nije bilo dovoljno. To se promijenilo jer učim potpuno biti i uživati u trenutku. Danas je teško biti mladi pjevač jer je ogromna konkurencija, a svi na vas vrše pritisak da budete posebni, da budete najbolji. Teško je to preživjeti, mnogi i pokleknu pod pritiskom. Nasreću, na vrijeme sam naučila koliko su i hvala i pokuda relativne i varljive. To je nešto što sami moramo učiti i iskusiti, to je akademija života.

Godinama ste bili posvećeni samo poslu, danas otkrivate i neke druge ljepote življenja.

Počela sam prihvaćati sebe, više se poštovati i voljeti. Učim otvarati se prema drugima, svemu što jest, tako kako jest. Takvim načinom ima puno više mira u meni i zadovoljstva. Kad godinama idete samo za ambicijom, slijedite um koji je nemoguće zadovoljiti. Pada mi na pamet jedan pop pjevač koji uživa status koji je za nas nepojmljiv, zarađuje silne novce. Pitali su ga nakon što je dobio neku nagradu kako se osjeća, a on se zapričao o nekom novom vrhuncu koji treba osvojiti. Došlo mi ga je žao, jer znam o čemu govori. Ma koliko mi zarađivali i koliko posjedovali, to nas ne može učiniti sretnima ako nismo u miru sa svojim životom.

Imate li vi danas nekog tko vas čini sretnom?

Trenutno nisam zaljubljena, ali u sebi osjećam opuštenost da će sve doći kad bude vrijeme za to. Ništa se ne može forsirati, ljubav se ne može tražiti da ti se dogodi. Čini me sretnom to što sam živa. Previše ljudi danas teško živi. Voljela bih da se to promijeni. Svatko zaslužuje ljubav i sreću.

Postoje li uporni obožavatelji?

Fanatika nema i nadam se da ih neće biti, ali ima onih koji uvijek kupuju karte u prvom redu pa vas gledaju s obožavanjem. To je sve OK, to je dio posla i to prihvaćam. Loših iskustava nisam imala, no neki moji kolege nažalost jesu. Svega ima, od uhođenja, upadanja u stanove... Ne znam što me čeka, sve je moguće. Možda će mi bodigard trebati (smijeh).

Zbog potrebe za svakodnevnim vježbanjem, operu ste jednom usporedili sa sportom.

Mi smo i sportaši. Kad intenzivno nešto pripremam, pjevam nekoliko sati dnevno. Ne mogu dugo pjevati jer se glas lako umori, glasnice su delikatne. No svaki dan uključuje učenje teksta kojeg nekad zna biti jako, jako puno. Kad pripremam recital solo pjesme, trebam naučiti napamet tekstove ponekad i dvadeset pjesama, na raznim jezicima. A treba se i uživjeti u svaku pjesmu, frazirati, naći detalje, uskladiti se s klavirom, s orkestrom, da bih je prenijela publici, znati stil i tako dalje. Nekad se čudim da sam toliko toga uspjela naučiti napamet i još to spojiti s glazbom i memorirati i glazbu. Imam na repertoaru preko stotinu pjesama na raznim jezicima i oko 40 opernih uloga. Kad imam mjesec dana za pripreme, onda je divno, ali ponekad imam puno manje pa zna biti jako stresno. Tad se treba znati naučiti opustiti, posebno svoje tijelo i ponašati se kao da imaš godinu dana za vježbu, a ne tek nekoliko dana.

Pixsell

Pixsell

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell


Renata Pokupić u Dubrovniku u 2011. u atriju Kneževog dvora

Zahvaljujući nastupu 2003. s jednim od najvećih svjetskih dirigenata Johnom Eliotom Gardinerom u londonskom Royal Albert Hallu, svijet je doznao za vas. Koliko je on kasnije utjecao na vašu karijeru, je li vam postao učitelj ili mecena?

Nije bio ni jedno ni drugo, ali sam mu jako zahvalna jer me nakon tog prvog zajedničkog nastupa pozvao u operu Châtelet u Parizu gdje je pripremao Berliozove 'Trojance'. To je bio povijesni događaj jer se prvi put ta opera izvodila integralno, u komadu pet sati iste večeri. Pružio mi je veliku šansu, tako su mi se otvorila svjetska vrata. Predstava je bila televizijski izravno prenošena u Britaniji i Japanu, snimljen je DVD na kojem sam i intervjuirana, dobila je brojne nagrade, o njoj se puno pisalo, čuli su me i drugi dirigenti na tim predstavama pa sam bila pozvana i na njihove audicije. I tako je moja svjetska karijera krenula.

Kako izgleda jedan vaš sretan i ispunjen dan u Londonu gdje trenutačno živite?

Najsretnija sam kad pjevam i vježbam i kad si dopustim da uđem u neku pjesmu onako kako ja to osjećam i shvaćam i nikog ne imitiram. Kad unosim sebe u glazbu i taj lik. Taj osjećaj spoja je neopisiv. Glazba je čarolija.

Definitivno ste i glumica.

Ma da. Od malih nogu sam se znala presvlačiti nekoliko puta dnevno i promatrati kakvu ću reakciju izazvati u ljudima oko mene. Oduvijek sam bila naklonjena performansu, a onda i pjevanju. Gluma me fascinira, jako poštujem glumce. Volim teatar i filmove i stalno učim od glumaca, kako bih što bolje odglumila u operama. Zanima me kako ulaze u lik, kako donose tekst, emocije, kako koriste tijelo i izraz lica. Umjetničko pjevanje i gluma su slični, oživljavano ono što je netko drugi napisao i slijedimo zamisli redatelja s kojima se ponekad ne moramo slagati. Povezujemo se s nekim koga ne poznajemo, koga često više nema, iz sasvim različitog razdoblja ili druge kulture, izražavamo lik koji uglavnom nismo u životu i spajamo sve to s onima koji nas gledaju i slušaju. Čista magija.

Nastupali ste i s Placidom Domingom. Kakav je dojam ostavio na vas?

Da, bilo je to prije nekih sedam godina u Madridu, u Händelovoj operi, kada smo zajedno pjevali na sceni. Nakon tog nastupa pozvao me u Operu Los Angeles, u predstavu kojom je on dirigirao. Plemenit je, velikodušan, otvoren je i voli ljude. Pozdravit će portira jednako srdačno kao direktora opere, ali ne iz pristojnosti već zato što iskreno poštuje svaku osobu. Sjećam se njegove skromnosti kad je došao na našu prvu probu. Rekao je Oprostite, ovo mi je prva barokna opera, sad ću sjesti, slušati i učiti od vas.

Izgleda da ste ga impresionirali. Za razliku od mnogih opernih pjevačica, vrlo ste elegantni, žena ste krhke građe, a impozantna glasa. Vaša fizička atraktivnost također je jedan plus u poslu kojim se bavite.

Recimo da ne škodi (smijeh). Imam veliku sreću jer baš volim hranu, gurman sam i uživam jesti. Kad sam vani, obavezno idem u svoje omiljene restorane. Nisu to skupa i razvikana mjesta nego jednostavna, autentična, topla, u kojima se mogu glasno smijati s prijateljima.

Matej Grgić/Tportal

Matej Grgić/Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/Tportal


Hrvati misle da je za izlazak u operu potrebna večernja toaleta. To je pogrešan stav kojeg se treba osloboditi!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi