Hrvatska mezzosopranistica svjetskog glasa Renata Pokupić, koja se specijalizirala za barokni repertoar i nastupala u nekim od najvećih opernih kuća svijeta, između ostaloga i u ulozi zavodljive princeze Irene u Händelovoj operi 'Tamerlano' sa slavnim Plácidom Domingom u Teatro Real u Madridu, nakon dugo vremena gostuje u Zagrebu gdje će nastupiti u subotu navečer u dvorani Vatroslav Lisinski
Rođena je u malom podravskom mjestu, a prema vlastitom priznanju, u operu se zaljubila sa šest godina kad je na televiziji prvi put čula izvedbu 'Traviate', 'što je bila fatalna ljubav koja još uvijek traje.'
Slovi kao velika radoholičarka koja se detaljno priprema za svoje uloge, a uz barokni repertoar izvodi i klasiku i romantični repertoar, koji je specifičan za koloraturni mezzosopran te solo pjesme. Njezini operni angažmani obuhvaćaju priznate nastupe u Kraljevskoj operi Covent Garden gdje je također pjevala princezu Irenu, zatim uloge Cherubino i Dorabelle u Mozartovim operama 'Figarov pir', odnosno 'Cosi fan tutte' u Nacionalnoj operi u Washingtonu, a nastupala je i u naslovnoj ulozi u Cavallijevoj operi 'Eliogabalo' u Operi Grange Park.
Prošle se godine istaknula na Gala koncertu d'Astree u Parizu kojim je ravnala dirigentica Emmanuelle Haïm. Također, pjeva najznačajniji oratorijski repertoar, od Händela i Mendelssohna do Bacha i Mozarta, s najznačajnijim dirigentima svijeta kao što su Kurt Masur, Yakov Kreizberg, John Eliot Gardiner i drugi, te nastupala s vodećim orkestrima svijeta poput Pariškog orkestra i Rotterdamske filharmonije.
Njene koncerte prenosi BBC Radio 3, a za svoj umjetnički rad nagrađena je brojnim hrvatskim i svjetskim nagradama i priznanjima.
Nakon dugo vremena ponovno nastupate u Zagrebu. Kako ste se odlučili za ovakav tip recitala te kako je došlo do suradnje s ansamblom Accademia Bizantina i njihovim dirigentom Ottavijem Dantoneom?
Accademia Bizantina je izvrstan ansambl, jedan od najznačajnijih koji izvodi glazbu 17. i 18. stoljeća na glazbalima koja su ili originali ili replike originala. To je preduvjet za oživljavanje glazbe iz tog doba, a na to dolazi nadogradnja poznavanja prakse, ono što zovemo 'povijesno osviještena izvedba'. Kada takav ansambl vodi genijalac kao što je Ottavio Dantone, rezultat je sjajan. Već neko vrijeme pokušavamo naći datume zajedničkog nastupa i dogodio se naš Zagreb na početku suradnje jer Lisinski zna prepoznati vrhunske izvođače. Svirka Accademie Bizantine je energična i pomalo drska, ima u sebi mediteransku radost života, što me oduševljava.
Zna se da se detaljno i temeljito pripremate za svaki recital i svaku opernu ulogu čitanjem biografija autora i slično. Što to konkretno znači u ovom slučaju kada su na repertoaru Handelova djela?
Handel mi je posebno drag. Njegove su opere prekrasne i raznolike, a dijapazon osjećaja ogroman. Dobio me 'na prvu loptu', čim sam ga počela pjevati. Jako je životan, osjećaji i energija koju donosi su suvremeni i bliski. Mezzosoprani posebno uživaju u Handelovoj glazbi jer imaju još širu paletu istraživanja osjećaja tako što često pjevaju i uloge muških likova. Na ovom koncertu bit će i ljubavnih i ratničkih i plemenitih osjećaja u arijama, i blistavih koloratura i dirljivih plačnih nota. Händel je zanimljiva osobnost, Nijemac koji je objedinio talijanski, francuski i engleski barokni stil i pretočio ih u svoju genijalnu glazbu.
Najviše izvodite djela baroknih autora poput Händela, Vivaldija, Mozarta i Haydna, kako ste se specijalizirali za takav repertoar?
Taj repertoar pristaje mome glasu, koloraturnom mezzosopranu i jednostavno je tražen u inozemstvu. Iz nekog razloga, malo je opera navedenih skladatelja na repertoaru u Hrvatskoj, a kada me pozovu, teško mi je naći slobodne termine za nastupe jer se koncerti i predstave vani planiraju jednu ili nekoliko sezona unaprijed. Žao mi je zbog toga i tim više ću uživati nastupati u subotu.
U Hrvatskoj se rijetko izvode barokna djela, a više Verdi i Puccini. Kakva je situacija na tom području na svjetskoj sceni?
Barokne i Mozartove opere su sastavni dio repertoara svih ozbiljnih opernih kuća.
Debitirali ste u jednoj od najznačajnijih europskih opernih kuća, Théâtre du Chatelet, pod ravnanjem sir Johna Eliota Gardinera i za taj nastup dobili nagradu za debitanticu godine od Međunarodnog društva pokrovitelja Théâtre du Chatelet. Je li to bila prekretnica u vašoj karijeri i kamo vas je to usmjerilo?
To je bio moj prvi nastup u velikoj opernoj kući i jako zahtjevan: izašao je DVD, koji je jako uspješan i nagrađen, a premijera i neke od predstava prenosile su televizijske kuće u Europi i Aziji. Taj nastup mi je otvorio dosta novih pozornica.
Koliko je vaš razvoj odredio nastup uz Plácida Dominga u Teatro Real u Madridu u Händelovoj operi ‘Tamerlano’ gdje ste pjevali princezu Irenu?
Irenu sam u ovoj produkciji pjevala u Kraljevskoj operi Madridu i u Kraljevskoj operi Covent Garden u Londonu. Dijeliti pozornicu sa živućom legendom je posebno iskustvo koje je teško opisati i svakako ostaje kao dodatni poticaj.
Nastupali ste u nekim od najvećih dvorana svijeta, od Covet Gardena do Nacionalne opere u Washingtonu. Može li se reći da je opera danas na europskoj i svjetskoj razini ozbiljna industrija, a operne premijere elitni događaji?
Opera je jedna od glazbenih formi kojima broj publike ne opada. Tome svakako pridonosi popularnost zvijezda, kojima opet pogoduje marketing, ali i neposrednost i spektakularnost opernih predstava. Ostale su elitni događaji, ali jednako tako mogu privući i širu publiku jer povezuju slušni doživljaj s vizualnim, pa je i onima koji nemaju običaj slušati klasiku lakše pojmiti sadržaj djela i uživati.
Surađujete i sa svjetski priznatim pijanistom Rogerom Vignolesom s kojim ste nastupali u Dubrovniku gdje ste, između ostaloga, izvodili Doru Pejačević i Kurta Weila. Što vam je bliže – recitali ili opere?
Recitali su vrlo intimni doživljaji. Pjesme uz klavir su kao balade uz gitaru, kratke su i koncentrirane. Često je u njima izraženo ono najfinije što se može naći u nama. Opere su druga krajnost glazbe, one često imaju i element grandioznosti. Pjesme uz glasovir nastajale su za izvedbe u manjem krugu ljudi i izvode se u manjim dvoranama, dok se opere mogu do neke mjere uspješno izvoditi i u jako velikim prostorima poput arene u Veroni. S Rogerom Vignolesom je užitak surađivati jer solo pjesme ima u malom prstu i svaka nota koju odsvira je znalački i osjećajno osmišljena.
Što slijedi nakon Zagreba?
Nekoliko nastupa u Londonu između kojih je povratak u Kraljevsku operu Covent Garden, Pariz, New York, europska i američka turneja u čast Lorraine Hunt Lieberson s Orkestrom doba prosvjetiteljstva i Williamom Christiejem, Dubrovnik, Osor, snimanja za Hyperion...
