Kad bi očevi dolazili svaki put kad ih djeca zazovu, svijet bi bio mnogo jednostavnije mjesto. No u filmu 'Sjena moga oca', glavni lik doziva oca u svoje snove jer misli da se u stvarnosti neće pojaviti. Toliko je dugo, naime, odsutan. No njegov otac, na njegovo i bratovo iznenađenje, ne samo da preskače svako zazivanje i dogovor, nego se pojavi u životu dvojice sinova u trenutku kad ga uopće nisu očekivali. Ne najavi se. Samo se pojavi, kao urbana legenda i ponaša se kao da je sve normalno. Na neki način. Pita tko mu je dirao sat. Presvlači se. Kaže da mora ubrzo ići. Ne može pričekati da se mama vrati kući. Dvojica dječaka – njegovih sinova – samo ga hipnotizirano promatraju. Taj kratak susret okrenut će im život i promijeniti način na koji ga promatraju.

Akinola Davies Jr., redatelj ovoga filma koji će se prikazati na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, autor koji je već zapažen na festivalima – ovdje se hvata teme koje se mnogi boje: dječje percepcije odraslih. Film nije dokumentarac o razorenim obiteljima nego intimna priča o tome kako, i kad, odsutnost postane dio kućne rutine ‒ i kako njezin prekid može biti jednako destabilizirajući kao i sama odsutnost.

Priča je smještena u 1993. godinu u Nigeriji, tik pred nesretne i poslije poništene izbore koji su trebali okončati vojnu vladavinu u Nigeriji. Na početku filma vidimo i televizijske isječke s vijestima o tome, ali onda se brzo selimo u jedno malo selo, gdje se dva brata (koja tumače mladi glumci Godwin Chimerie Egbo i Chibuike Marvelous Egbo) igraju i natežu oko igračaka i hrane. Već prema mantri koju čujemo iz offa na početku, shvaćamo da je otac odsutan, ali da barem stariji dječak priželjkuje njegovo pojavljivanje. I onda, kao da ga je prizvao, otac se pojavljuje. Sope Dirisu kao Fola ponaša se istodobno kao da nikad nije ni otišao, ali i kao munja u životu njegovih dječaka. Oni ga nepomično promatraju dok se presvlači pa najavljuje da mora u grad. A onda ih odluči povesti sa sobom.

Taj mini-izlet u grad pretvara se u odiseju koja će promijeniti i dječake i način na koji gledaju svog oca. Dječaci se nalaze u autobusu bez goriva, potom na kamionu koji putuje kroz neravne ceste do prijestolnice ili njezina predgrađa. Oni gledaju oca kako razgovara s ljudima koje ne poznaju, koji ga prozivaju 'kapo' ili 'boss', i slušaju nejasna obećanja o otplati plaće – plaće koju on traži jer zna da se zakon i red ruše.

Tijekom tog dana otac im pokazuje Nacionalno kazalište gdje je njihova majka nekoć trošila novac i vrijeme, govori im o ponosu, ljubavi i obitelji. Na plaži govori o tome da, ako si muškarac, moraš brinuti za obitelj ‒ i da on, eto, sada mora učiniti upravo to. Kroz grad ih vodi kao nevoljni mentor i kao čovjek koji se sam ne zna nositi s vlastitim nedostacima. Davies Jr. koristi minimalizam da pokaže maksimalnu emocionalnu štetu neshvaćenog povratka. Kamera se zadržava na dječjim licima dok otac – pomalo nedorečen, pomalo tajanstven – mijenja atmosferu u prostorima koje su djeca tek površno poznavala. Dijalozi su rijetki, ali svaka riječ – sat, autobus, kamion, plaža – ima težinu potisnute povijesti.

Najljepši dio filma jest kako transformira običan susret u ritualni trenutak. Odrastanje nije linearno – ponekad se dogodi između dva uzdaha. Stariji brat pokušava glumiti neovisnost, mlađi još sanja, a obojica ulaze u prostor u kojem ni otac nije povratnik nego gost. To daje filmu toplinu i napetost: gledaš kako se ponovni odnos gradi, ali znaš i da svaki trenutak može biti posljednji. Iako ozbiljan, film je i duhovit – dječaci gledaju oca kao da je pustio njihovu omiljenu seriju bez titlova; on izgleda kao odjek vlastite nelagode koji bi radije pobjegao autobusom nego izrazio osjećaj. Ta prigušena komika drži film živim i stvarnim.

'Sjena moga oca' pokupila je pohvale na festivalu u Cannesu 2025., gdje je prikazana kao snažan debitantski rad koji spaja osobnu priču s povijesnim trenutkom Nigerije 1993. godine. Kritičari je opisuju kao film koji više osjetite nego što gledate – vizualno nježan, ali emotivno nepopustljiv.

Davies Jr. ne nudi razrješenje; ne daje ocu priliku da se izgradi kao heroj niti braći da dođu do zaključka da je tata ovdje i da će sve biti u redu. On ostavlja sve u polusjeni – točno ondje gdje se obiteljski duhovi najradije skrivaju. A duhovi, kao što znamo, rijetko nestaju samo zato što netko to želi.