KNJIŽEVNA KRITIKA: IVICA PRTENJAČA

Okrutnost i melankolija između dvije vožnje

  • Autor: Slađan Lipovec
  • Zadnja izmjena 22.11.2010 11:20
  • Objavljeno 22.11.2010 u 11:05
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Pišući o 'užasu kroz koji je prošao', u 'svemiru iz kojeg se nama kamo umaknuti', neobuzdano nižući guste metafore i vrlo upečatljive slike kao fragmente od kojih je sastavljen i subjekt i svijet, Prtenjača je ne zaobilazeći tamna mjesta ljubavi, 'umornost obilja', 'studenticu koja košta sto eura' ni vlastite sumnje stvorio vrlo zavodljive tekstove gotovo govornog ritma, koji se smjenjuju poput motiva pri vožnji.

Jedno od osnovnih pitanja u suvremenoj hrvatskoj poeziji, a i u suvremenoj poeziji općenito jest – čemu sve to, koje se nastavlja na premisu o marginaliziranosti poezije i pjesnika u današnjem društvu, što posljedično rezultira nedoumicama i slijepim komunikacijskim kanalima kako se u pjesništvu suočiti sa sadašnjim stanjem, kojim tehnikama i književnim sredstvima.

Neki od izlaza i rješenja koji se nude i koji se mogu iščitati iz suvremene pjesničke produkcije su svojevrsni eskapizam u svijet teksta s jedne te angažirano suočavanje sa samim svijetom s druge strane.

tportal

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal

Negdje unutar ovih ad hoc spomenutih koordinata odvija se pjesnička vožnja Ivice Prtenjače u najnovijem modelu vozila, nazvanom 'Okrutnost'. Kao pjesnik koji je počeo kao nasljedovatelj jezičnoga konkretizma u svojim zbirkama 'Pisanje oslobađa' i 'Yves', u ovoj knjizi nastavlja ono što je načeo u 'Uzimaj sve što te smiruje' i usmjerava svjetla sa samoga poigravanja tekstom prema neposrednoj stvarnosti, koju onda podvrgava tekstološkim obradama.

Slične zaokrete načinili su u određenoj fazi pisanja i Krešimir Bagić, Edo Popović i Čegec, u manjoj mjeri i Anka Žagar, jer ona je samo donekle pojednostavila svoj izraz, i dalje ostajući unutar svog jedinstvenog i zavodljivog jezika-univerzuma, što je kao rezultat imalo komunikativnije tekstove, narativnog karaktera, i približavanje lirskog subjekta autoru pisanja, a tako je i spomenuti pjesnik, prozaik i dramatičar prošao put od siluete jezičnog alter ego konstrukta Yvesa do Ivice Prtenjače.

Ono što sa sobom nosi kao stalnu popudbinu od početaka pisanja je stanoviti osjećaj tragičnosti i mraka, potaknut neobuzdanom i gotovo opipljivom melankolijom. Kako je izjavio u jednom intervjuu, shvatio je da je baš estetizacija te melankolije i intime duboko okrutna, i umjesto da se okrenuo od toga i prijavio se recimo u kakav reality show, Prtenjača je nemilosrdno krenuo kopati po svemu što ga inače kopka, kao po 'rani koja sanja čovjeka'.

Pišući o 'užasu kroz koji je prošao', u 'svemiru iz kojeg se nama kamo umaknuti', neobuzdano nižući guste metafore i vrlo upečatljive slike kao fragmente od kojih je sastavljen i subjekt i svijet, Prtenjača je ne zaobilazeći tamna mjesta ljubavi, 'umornost obilja', 'studenticu koja košta sto eura' ni vlastite sumnje stvorio vrlo zavodljive tekstove gotovo govornog ritma, koji se smjenjuju poput motiva pri vožnji.

Zanemarimo li prvu, programatsku, i zato možda najslabiju pjesmu u knjizi, 'Dođite sa sjekirama', Prtenjača je 'Okrutnost' omeđio dvjema vožnjama, pjesmama 'Kao što bi vozio Bog' i 'Trepavice', od kojih prva opisuje radost zbog početka putovanja, a zadnja odiše smirenošću umornog, pa i melankolijom načetog, ali ipak pomirenog subjekta, i upravo iz toga 'Okrutnost' crpi svoje pogonsko gorivo i najveću snagu – iz kretanja.

Shodno suvremenosti to nije obično hodanje, nego tehnificirano kretanje, vožnja, koja današnjem čovjeku koliko pomaže toliko i služi da ga podjarmi, jer krećući se brže, više se toga stigne obaviti i, što je također apostrofirano, brže se stari.

Moglo bi se iz toga, ali i ne mora, iščitati i referencije na Ujevićev 'Auto na korzu' ('ja pjesnički gonim četiri kotača/vulkanizovana'), kao i aluzije na velikog pjesnika bez ruke Blaisea Cendrarsa ('nikakva košulja za ovu ruku što nedostaje') i njegove čudesno jednostavne 'Kodak (dokumentarce)' i 'Oceanska pisma', čime Prtenjača proširuje svoje polje kretanja i komunicira ne samo sa spomenutim poetikama od sedamdesetih do nultih godina, nego produžuje svoju stazu za vožnju na cijelo dvadeseto stoljeće, stoljeće tehnificiranog i otuđenog čovjeka.

I uza svojevrsne prazne hodove i pogrešna skretanja korištenjem već debelo potrošenih 'velikih' pojmova kao što su krv, srce, rana, ljubav, slabi anđeo, i usprkos stavovima da poezija tumara slijepim ulicama i ne zna kuda će i gdje će završiti, može se ustvrditi da Prtenjača možda i nije vozio 'kako bi vozio Bog da je kojim slučajem čovjek', ali da je pokazao da su pomaci mogući i da je vozio jako dobro, iskorištavajući sve mogućnosti svog vozila, a istovremeno dokazujući staru mudrost da i nije stvar u cilju nego u samome kretanju.

Ivica Prtenjača: 'Okrutnost', Profil International, Grad Požega, DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, 2010.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi