Prošlog tjedna je Nenad Fabijanić, arhitekt, član suradnik HAZU-a i nositelj autorskih prava na splitski Poljud, rad Borisa Magaša, predstavio svoj projekt obnove stadiona. Dio zainteresirane javnosti ocjenjuje da je u pitanju praktički restauracija Magaševa Poljuda u stanje vrlo slično onome iz 1980-ih, uz dvije inovacije: postavljanje prilazne stanice na stupove kako bi se u njih dodali sadržaji namijenjeni građanima, poput suvenirnica ili memorijalnih prostora, te montažne kupole za potrebe nogometaša i medija.

Udruga Naš Hajduk, koja upravlja klubom, nije se oglasila o ovom prijedlogu, no od ranije je poznato to da oni zagovaraju koncept novog, modernog stadiona na lokaciji sadašnjeg Poljuda. S druge strane, Vlada osniva povjerenstvo koje bi trebalo odlučivati o njegovoj budućnosti, a splitski gradonačelnik Tomislav Šuta najavljuje referendum na kojemu bi konačnu odluku o tome prebacio na građane.

Radoslav Bužančić, konzervator restaurator, arhitekt te nekadašnji pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu, u izjavi za tportal ističe da 'nije upoznat s projektima Fabijanića', ali smatra da postoje samo dvije opcije: Magašev ili neki novi projekt na javnom natječaju, predložen na temelju razrađenih arhitektonskih rješenja profesora Magaša, uz osuvremenjivanje potreba u skladu s potrebama korisnika i svih ostalih dionika.

Pitanje o obnovi, smatra, treba postaviti konzervatorima čiji je najvažniji posao valorizacija kulturne baštine, jer iz toga proizlazi politika očuvanja kulturnih spomenika.

'Neki primjeri svjetske baštine obnovljeni su radikalnim metodama'

'Stadion ima stanovitu vrijednost u nacionalnoj kulturnoj politici, zato je i upisan u Registar kulturnih dobara. Međutim, slušajući javnost, sklonu emocionalnom vrednovanju, netko bi mogao povjerovati da se radi o svjetskoj baštini upisanoj na popis dobara UNESCO-a. Stadion nema iznimnu univerzalnu vrijednost te vrste da bi mogao biti predložen za spomenuti popis, a očuvanje takve vrste baštine ne podliježe standardima UNESCO-a.

U svom pristupu ta organizacija budno pazi na ravnotežu interesa svih dionika jer samo na takav način može osigurati održivo očuvanje baštine. Mumificiranje stanja bez uvažavanja multilateralnih interesa dovodi do nezainteresiranosti nekih od najznačajnijih dionika koji sudjeluju u trajnom čuvanju i gospodarenju kulturnim dobrom', kaže Bužančić, podsjećajući da su 'u obnovi nekih primjera svjetske baštine u Hrvatskoj primijenjene radikalne metode na rubu održivosti jer su prevagnuli interesi koji nisu konzervatorski'.

'Prije petnaestak godina obnovljen je Mali hram Dioklecijanove palače tako da je presložen izvoran antički svod star 1700 godina. Time je izgubljena autentičnost, važan dio svojstva kulturnog dobra, ali su zadovoljeni estetski i prezentacijski razlozi jedne od najljepših atrakcija Dioklecijanove palače. Stoga je donošenje ovakvih odluka prepušteno konzervatoru ekspertu bez uplitanja šire zajednice, iako je to mnogostruko teža i zahtjevnija diskusija. Mogli bismo nabrajati redom radikalne zahvate, poput obnove kupole šibenske katedrale, pogođene metkom s broda ratne mornarice, ili obnovu unutrašnjeg dvorišta Kneževa dvora u Dubrovniku. Govorimo o najvrjednijim hrvatskim primjerima s liste dobara svjetske baštine. Dakako da obnova stadiona ne podliježe takvom pristupu', ističe Bužančić, podsjećajući da je Poljud 'upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, na nacionalnu listu, i mjere zaštite prilagođene su njegovoj vrijednosti'.

Niz spomenika koji traže stvarnu zaštitu u sramotno lošem stanju

'Konzervatori su meritorni da izraze tu vrijednost, koja nije ni jedinstvena sačuvanost među sličnim građevinama, ni povijesna ili memorijalna. Vrijednost stadiona je u ljepoti rješenja suvremenog arhitektonskog ostvarenja, u uspješnom autorskom arhitektonskom djelu koje ima svoje vlasnike i korisnike, a pripada i kolektivnoj memoriji. U isti registar upisani su i drugi spomenici, značajniji po vrijednosti za hrvatski nacionalni identitet, a koji su u sramotno lošem stanju.

Dovoljno je spomenuti rotondu sv. Trojice iz ranog 9. stoljeća, koja ima septum s epigrafskim rješenjima franačkih misionara, poput onih s crkve sv. Marte u Bijaćima, palatinsku kapelu Trpimira na Klisu i samostan u Rižinicama. Građevina se nalazi na golemom arheološkom lokalitetu suburbije Salone, poput onog u nastavku pod Spaladium Arenom, a o franjevačkom samostanu na Poljudu ne treba puno govoriti jer njegovo umjetničko blago govori samo za sebe', dodaje Bužančić.

Osim toga, prema njegovim riječima, godinama se neuspješno pokušava dovršiti i javnosti otvoriti zbirka umjetnina u kojoj se nalazi portret biskupa Tome Nigera, rad Lorenza Lotta.

'Samostan je Splitu bio ono što je Santa Croce bio Firenci, paladij splitskog plemstva koje je tamo imalo obiteljske grobnice. Današnje stanje je tužno – okružen vojarnama i sportskim objektima, postao je osuđen na zapuštenost i propast, s najdragocjenijom memorijom grada, fascinantnom bibliotekom s Marulićevim knjigama, i tako bismo mogli dalje nabrajati. To je baština kojom se trebaju baviti konzervatori. Prije pet godina potaknuo sam istraživanja i obnovu Dioklecijanove lođe sa sirijskim lukom 4. stoljeća, koja palači daje atribut tetrarhijske arhitekture. Treba je otvoriti i pročelje Palače uz kulu dobit će jedan od najsenzacionalnijih spomenika svijeta, a on se može usporediti s Miletom, Efezom i Petrom te je potpuno sačuvan i trenutačno zatvoren u zidu iz 19. stoljeća. Novac – decentan, osiguran iz gradskog proračuna, restauracija završena, kuća na pročelju financirana fondovima EU-a, birokratska procedura nerješiva, a konzervatori bi se trebali baviti stadionom. To je apsurd, jer konzervatorsko sudjelovanje u problemu obnove stadiona minoran je dio procesa usklađivanja svih uključenih dionika pozvanih raspraviti taj problem', tvrdi Bužančić.

Odnos prema Poljudu postao mitski

Pitanje izvora financiranja obnove najvažnije je pitanje, smatra Bužančić, napominjući da 'ne misli da bi se sredstva za druge, važnije spomenike alocirala za Poljud'.

'Ipak, prošla gradska vlast obnavljala je travnjak stadiona namjenskim novcem koji je trebalo upotrijebiti za obnovu Podruma Dioklecijanove palače, pa sam tada reagirao kao nadležni konzervator', ističe.

Bužančić smatra i da je odnos prema Poljudu, na neki način, postao mitski.

'Kad sam bio pročelnik Konzervatorskog odjela, zaštićen je Stari plac. Ta mi je zaštita bliža srcu i mislim da je dobro postavljena. Štiti se memorijalno mjesto na kojem je Hajduk stasao, odigrao svoje najbolje utakmice, osvojio najviše trofeja i stekao svjetsku slavu. Kako nema arhitekture stadiona na Starom placu, zaštićeno je samo igralište kao memorija na veliki nogometni klub. Prostor ispod travnjaka nije zaštićen jer su se tu pripremalo graditi gradsko parkiralište na više etaža pod zemljom. Možda bi bilo dobro na tom mjestu sagraditi manji nogometni stadion, bez atletske staze, i regulirati čitav dio grada, sve do škole Marjan, s potrebnom gradskom infrastrukturom. To mjesto zavrjeđuje čuvati uspomenu na slavne dane Hajduka', dodaje.

Pitanje sigurnosti stadiona, napominje Bužančić, nije konzervatorsko, ali sigurnost bi se, smatra, trebala podrazumijevati.

'Svojedobno su glavni nosači bazena na Poljudu zadobili plastične deformacije zbog kojih su dugo bili zatvoreni. Greška je bila u projektu i zamalo se dogodila tragedija, a pretpostavljam da se problem riješio. Mislim da se i na stadionu interveniralo u izvorni projekt. To pitanje svakako treba ostaviti struci', zaključio je Bužančić.