KNJIŽEVNA KRITIKA

O migracijama, ali hladne glave: Pogled na balkanska iseljavanja bez manipulacija, etno-sentimentalizma i navijanja za nečiju nacionalnu stvar

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 05.03.2020 10:10
  • Objavljeno 05.03.2020 u 10:07
Ulf Brunnbauer, 'Globaliziranje jugoistočne Europe: Iseljenici, Amerika i država od kraja 19. stoljeća'

Ulf Brunnbauer, 'Globaliziranje jugoistočne Europe: Iseljenici, Amerika i država od kraja 19. stoljeća'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Juliane Zitzlsperger, neverflash.com

Nasuprot onima koji banaliziraju temu migracija i za to dobivaju prostor u medijima, postoje i drugi, nevidljivi, a upućeniji stručnjaci. Austrijsko-njemački povjesničar Ulf Brunnbauer je upravo takav stručnjak: on migracijama pristupa hladne glave kao kompleksnom fenomenu koji obilježava i zemlju iseljavanja i zemlju useljavanja, stvara transnacionalne odnose i dubinski mijenja strukture društava. Njegova studija 'Globaliziranje jugoistočne Europe: Iseljenici, Amerika i država od kraja 19. stoljeća' preciznim uvidima, pouzdanim izvorima i bogatom faktografijom raspršuje maglicu netočnih tvrdnji, stereotipova i političke frazeologije koja je prekrila ovu temu u našem javnom prostoru, piše tportalova književna kritičarka Katarina Luketić

Iseljavanje stanovništva Hrvatske na Zapad posljednjih je godina tema od najveće političke i društvene važnosti. Pri tome, u bezbrojnim javnim raspravama o iseljavanju dominiraju stalno isti diskursi i zaključci – katastrofični tonovi o izumiranju nacije i maksimalna ideologizacija razloga odlaska. I desne i lijeve političke elite pokazuju sličnosti u pristupu temi pa jedna strana redovito za masovna iseljavanja krivi lošu ekonomsku i socijalnu politiku one druge, i obratno. Stručnjaci za demografiju pak pristupaju iseljavanju kao biblijskoj nepogodi koja će iskorijeniti život na ovome prostoru. Ne uzimaju u obzir pri tome ni suvremeni niti povijesni kontekst, npr. činjenice da su slična kretanja zabilježena u drugim zemljama nakon ulasku u Uniju (Rumunjskoj i Bugarskoj) i da migracije obilježavaju povijest šireg prostora u dugom kontinuitetu. Tako sužena medijska optika i nacionalistički intonirane rasprave konačno proizvode u društvu kolektivnu neurozu o demografskoj krizi u koju je država-nacija upala nakon 'ostvarenja svoga europskog sna'.

I dok se oplakuju odlasci naših ljudi u Irsku i Njemačku te predviđa pusta hrvatska zemlja u budućnosti, oko teme useljavanja vladaju drukčiji diskursi i zaključci. Žal za iseljenicima ide ruku pod ruku sa strahom od useljenika. Prosječan domaći političar ili intelektualac opće prakse ne povezuje fenomene iseljavanja i useljavanja i lako zaboravlja da u drugoj zemlji i hrvatski iseljenik ima status useljenika i stranca.

Pogled izvana

Osim takvih osoba koje, unatoč banaliziranju teme migracija, dobivaju prostor u medijima, postoje i drugi, nevidljivi a upućeniji stručnjaci. Austrijsko-njemački povjesničar Ulf Brunnbauer je upravo takav stručnjak: on migracijama pristupa hladne glave kao kompleksnom fenomenu koji obilježava i zemlju iseljavanja i zemlju useljavanja, stvara transnacionalne odnose i dubinski mijenja strukture društava. Njegova studija 'Globaliziranje jugoistočne Europe: Iseljenici, Amerika i država od kraja 19. stoljeća' (prevela: Dora Kosorčić, izdavač: Srednja Europa) preciznim uvidima, pouzdanim izvorima i bogatom faktografijom raspršuje maglicu netočnih tvrdnji, stereotipova i političke frazeologije koja je prekrila ovu temu u našem javnom prostoru.

Ulf Brunnbauer

Ulf Brunnbauer

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Juliane Zitzlsperger, neverflash.com

Brunnbauer je pročelnik Odsjeka za jugoistočno- i istočnoeuropsku povijest Sveučilišta u Regensburgu i ravnatelj Leibnizova instituta za istočnu i jugoistočnu Europu. Za razliku od brojnih inozemnih stručnjaka koji s imperijalnom lakoćom donose zaključke o ovdašnjoj povijesti i sadašnjosti, on je naučio jezik, proveo puno vremena u hrvatskim arhivima i knjižnicama i knjigu napisao na temelju respektabilna broja domaćih i inozemnih izvora. Također, ima osobnog iskustva s temom, s obzirom da je 1970-ih kao dijete dolazio svake godine u Istru pa se sjeća kolona na tzv. gastarbajterskoj ruti od Njemačke prema Jugu te često omalovažavajućeg odnosa prema jugoslavenskim radnicima u Austriji. Osim poželjne involviranosti u jezik i društvo, najveća dobrobit njegova pogleda izvana na fenomene balkanskih migracija leži u uravnoteženom znanstvenom pristupu lišenom etno-sentimentalizma, nacionalističkih manipulacija i navijanja za nečiju nacionalnu stvar.

Od Sueskog kanala do čeličana Pittsburgha

Brunnbauer smatra da su 'migracije jedna od definirajućih karakteristika balkanskih društava u prošlosti i sadašnjosti' pa je 'regiju koja je često predstavljena kao statična, izolirana i nazadna' percipirao kao 'mjesto intenzivnih prekograničnih kretanja i prepletanja'. Priklanja se poznatome stajalištu da su migracije ovdje bile češće nego bilo gdje drugdje u Europi i da je zato 'povijest jugoistočne Europe zapravo povijest migracija'.

Najveći dio knjige Brunnbauer posvećuje prekomorskim migracijama od kraja 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata, a opsežno piše i o međuratnim migracijama u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i socijalističkoj Jugoslaviji. Knjigu zaključuje na sredini 1960-ih, pa detaljno ne analizira veliku gastarbajtersku priču 1970-ih i 1980-ih te kretanja 1990-ih. No, kako se jedne migracije vežu na druge i kako se odluke o odlasku donose puno češće tamo gdje postoji društveno pamćenje na slične aktivnosti predaka, tako knjiga daje dragocjeni materijal za razumijevanje čitavog (post)jugoslavenskog razdoblja.

Autor iznosi puno zanimljivih podataka, usporedbi i opservacija te kombinira arhivske izvore raznih institucija s pojedinačnim pričama iseljenika, službene statistike s privatnim pismima, male i velike povijesti. Rezultat toga je kompleksna slika, gotovo freska društvenih transformacija tijekom stoljeća i pol ovdašnjih migracija. U nastavku ću prikazati tek nekoliko njezinih karakterističnih detalja.

Knjiga počinje podatkom da je 1865. u Rijeci izdano 438 putovnica, od kojih 414 za Aleksandriju i Egipat. Ništa neobično, tih su godina brojni radnici iz Primorja odlazili graditi Sueski kanal. Bila je to sezonska migracija kakve su godinama bile uobičajene na jugoistoku Europe i kakve postoje i danas, npr. u odlascima građevinskih radnika iz Bosne u Hrvatsku i njegovateljica iz Istre u Italiju.

Iseljavanje se znatno intenziviralo krajem 19. stoljeća kada glavna zemlja useljavanja postaje Amerika. Od 1876. do 1910. u Ameriku se, prema tamošnjim izvorima, doselilo 2,1 milijuna stanovnika iz Austro-Ugarske. U toj je masi bio velik udio iseljenika iz Hrvatske, pa je 1913. ovdašnja vlada procijenila da je 9,34% stanovništva odsutno. I u predratnoj i postratnoj Jugoslaviji hrvatsko stanovništvo se iseljava u većem broju nego npr. slovensko ili srpsko, pa ne čudi zato da su još prije sto godina Stjepan Radić i drugi u Saboru tražili načine da se iseljavanje zaustavi.

Muškarac (27) s 15 dolara u džepu

Razlozi za iseljavanja tada su bili brojni: intenzivna agrarna kriza i malo obradive površine, zaostajanje u industrijalizaciji, siromaštvo, pojava filoksere, kao i razlike u nadnicama i pad cijena putovanja. Amerika je bila odredište 85-95% svih ovdašnjih iseljenika, što je povezano i s velikom potražnjom za radnicima u tamošnjoj brzorastućoj industriji.

Najčešći iseljenici iz Hrvatske bili su u to vrijeme muškarci, prosječne dobi od 27 godina, a u Ameriku su dolazili s 15-ak dolara u džepu. Kretali su iz neke od sjevernih i zapadnih luka poput Hamburga (rijetko iz Trsta i Rijeke) i iskrcavali se na otoku Ellis gdje je bila američka useljenička kontrola. U Americi su često živjeli bez obitelji, radili u rudnicima ili industriji čelika u Pennsylvaniji ili Ohiju i novac redovito slali svojima u Hrvatsku. Unatoč teškom radu, mnogi su živjeli bolje nego u domovini, pa pisac Ante Tresić-Pavičić u svojim putopisima navodi kao kuriozitet da je 'čak i najsiromašniji radnik svaki dan jeo meso i pio pivu'. Većina ih se željela vratiti, zarađenim novcem kupiti zemlju ili sagraditi kuću. Mnogi su to i učinili, pa se iznova vraćali u Ameriku. Sve te migracije imale su velike ekonomske, društvene i kulturne utjecaje na ovdašnje zemlje, tako da se – zaključuje Brunnbauer – preko njih prostor jugoistočne Europe globalizirao i modernizirao.

Liberalne i restriktivne politike iseljavanja

Nakon 1914. iseljeničke rute su se promijenile, zbog rata, ali i restrikcija i uvođenja useljeničkih kvota u Americi. U to vrijeme raste broj iseljavanja u Europu, i to Francusku i Njemačku, te Kanadu i Južnu Ameriku (Argentinu, Čile i Brazil). Za vrijeme NDH, zbog Pavelićevih sporazuma s njemačkom vladom, veliki broj ljudi odlazi na rad u Njemačku: neki dobrovoljno (njih oko 150 000), ali puno više njih prisilno (oko 270 000). Njemačka je ostala najčešće odredište radne migracije i u socijalističkoj Jugoslaviji. Po procjenama vlasti iz 1963., oko 1,5 milijuna stanovnika Jugoslavije je živjelo u inozemstvu, od čega najviše Hrvata (oko 700 000). Jedan dio ih je otišao zbog pripadnosti ustaškom poretku ili komunizma, ali dobar dio su činili i dalje ekonomski, često ilegalni, migranti.

U knjizi je velika pažnja posvećena i iseljeničkim politikama te transnacionalnim vezama. Zakoni i prakse pojedinih država prema iseljavanju vrlo dobro reflektiraju karakter cijeloga sustava i društvene probleme. Austrija je tako bila liberalnija prema iseljavanju negoli Ugarska, dok je Kraljevina Jugoslavija nastojala usmjeravanjem migracija na nekim područjima smanjiti manjine i povećati većinsko stanovništvo. Tako se u dijelu Srbije poticalo iseljavanje muslimanskog stanovništva (turske manjine), dok se kolonizacijom povećavala nacionalna homogenost Srba. Socijalistička Jugoslavija je nakon rata zagovarala restrikciju iseljavanja, a zatim se početkom 1960-ih otvorila, dozvolila iseljavanje i nastojala ga raznim mjerama kontrolirati.

Više od iseljenika nego od turizma

Osim globalizacije i modernizacije, iseljavanje je donosilo ekonomsku dobrobit zemlji iseljenja. Iako je jedan radnik u iseljeništvu uvijek omogućavao bolji život brojnim članovima svoje obitelji u zemlji i iako su transferi novca u svim državama u povijesti bili veliki, podaci za jugoslavensko razdoblje su nevjerojatni. Naime, početkom 1960-ih Jugoslavija je imala veći priljev novca od iseljenika nego od turizma, a 1970-ih i 1980-ih – u vrijeme turističkog procvata – transfer novca je bio podjednak, tj. zarada od iseljenika je bila veća od zarade od stranih turista.

Iseljenici su novac uglavnom ulagali u zemlju, kuću za obitelj ili lokalne poslove, pa autor zaključuje da se veliki ulaz novca nije na adekvatan način odrazio na makroekonomsku situaciju u Jugoslaviji. Zemlje useljavanja (Amerika, Njemačka) zapravo su puno više profitirale nego zemlje iseljavanja. No, nesporno je da su gastarbajteri Jugoslaviji osiguravali devize. Financijska potentnost dijaspore krajem 1980-ih i u 1990-ima iskorištena je od strane brojnih balkanskih nacionalističkih političara. Općenito, s nacionalnom pripadnošću iseljenika i njihovom nostalgijom u povijesti se često manipuliralo pa su razne vlasti koristile iseljeničke mreže za jačanje svojih politika.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Srednja Europa

Ova studija sadrži puno ovakvih intrigantnih podataka i analiza, a zanimljive perspektive se otvaraju u usporedbi situacije u Hrvatskoj, Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj i dr. zemljama. Migracije su globalni fenomen dugog trajanja i Brunnbauer vrlo dobro zna da je zbog toga besmisleno promatrati njihov utjecaj isključivo unutar granica jedne države. Migracije ukazuju na društveno-socijalne prilike u zemlji iseljenja i zemlji useljenja i stvaraju dugoročne mreže bliskih odnosa između ljudi koji žive udaljeni međusobno tisuće kilometara.

Tko, kako, zašto?

Današnje intenzivno iseljavanje iz Hrvatske i susjednih zemalja postavlja mnoga pitanja: Tko se najviše iseljava? Zašto? Kako su ti ljudi živjeli ovdje, a kako žive vani? Koliko ih je otišlo s namjerom da se vrate, a koliko će ih se doista vratiti? Kakve veze održavaju s matičnom sredinom? Kako iseljavanja vide oni koji ostaju? Kako te migracije transformiraju ovo društvo?

U razjašnjavanju takvih pitanja može itekako pomoći uvid u povijesne migracijske prakse i društvene, ekonomske i kulturne promjene koje su one pokretale na prostoru jugoistočne Europe/Balkana. Brunnbauerova studija nije jedina koja opisuje taj migracijski kontinuitet (npr. prošle godine objavljena je i knjiga Jasne Čapo Žmegač 'Dva doma' o hrvatskoj radnoj migraciji u Njemačkoj), ali je jedna od najutemeljenijih i danas za nas najkorisnijih.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!