KAZALIŠTE KNAP

Nova kazališna družina Mašina igre najavljuje premijeru 'Pod naponom'

08.03.2018 u 13:57

Bionic
Reading

Nova nezavisna kazališna družina Mašina igre (MI:) predstavlja se zagrebačkoj publici 10. ožujka u Kazalištu KNAP dramom stanja "Pod naponom". Inspirirana tekstovima Ariela Dorfmana i Franza Xavera Kroetza, predstava prikazuje čileansku djevojku iz vremena Pinochetove diktature u bolnom procesu ponovnog stjecanja identiteta i prevladavanja trauma nastalih stravičnom psihofizičkom torturom

Uz pomoć uspomena, umjetničkog stvaranja, suza i opsesija protagonistica se opire nasilju koje je na njoj ostavilo vidljive i skrivene povrede. Uz multimedijsku primjenu filmskih i dijaprojekcija, klasičnih i ambijentalnih zvukova te dovođenje publike 'iza scene', u intimni prostor junakinje i njezinih interakcija s prisnim objektima, 'Pod naponom' je i koreodrama koja u središte postavlja tijelo kao fizičko ogledalo individualne patnje, povijesne izopačenosti i otpora. Između grčevitih pokreta, modeliranja i nepodnošljivih svakodnevnih radnji protagonistica nastoji smoći snage za konačni obračun s vlastitim odrazom i osjećajem krivnje. Njezin spazam tako postepeno prelazi u ples, a zatvoreni krug sobe polako se otvara prema perspektivi novog života, navodi se u najavi predstave.

Redatelj predstave je Davor Kovač, poznat na našoj kazališnoj sceni i kao uspješan glumac (Osijek, Zadar, Zagreb), voditelj dramskih i lutkarskih radionica te osnivač i voditelj umjetničke organizacije Pierre Vally Teatar. Glavnu ulogu tumači riječka glumica Andrea Slama, stasala u klasama Selme Alispahić i Rade Šerbedžije, iza koje su uspješne suradnje s HNK Ivana pl. Zajca (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Pseudolusove muke) te niz uloga na filmu i televiziji.

Nezavisna kazališna družina Mašina igre (MI:), koju vodi glumica Paola Slavica, kazališnom mediju pristupa kao složenom uređaju različitih izvedbenih praksi, s posebnim naglaskom na međuigri i dinamičnim odnosima raznolikih elemenata stvaralačkog procesa. U manifestu družine stoji kako teatar vide kao stroj koji proizvodi emocije, osjetila, snove, tijelo i refleksiju nad društvenim okolnostima, a koji pokreću glumci i gledatelji svojom igrom i prisutnošću u jedinstvenom prostoru.