INTERVJU

Nina Mitrović: Svaki komentar je postao politički nekorektan i ljudi više ne znaju što smiju reći

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 14.09.2018 08:35
  • Objavljeno 14.09.2018 u 08:20
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U povodu premijere predstave 'Proba orkestra', nastale prema scenariju istoimenog kultnog Fellinijeva filma, razgovarali smo s dramatičarkom Ninom Mitrović, koja je adaptirala i aktualizirala tekst, stavivši naglasak na anomalije i probleme hrvatskog društva, od nepotizma i korupcije do bullyinga

Nina Mitrović je dramatičarka oštra pera, a ubraja se u naše najproduktivnije i najkritičnije autorice. Debitirala je 2003. tekstom 'Komšiluk naglavačke', koji je praizveden u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, a uslijedili su komadi 'Kad se mi mrtvi pokoljemo', 'Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti', 'Jebote, koliko nas ima!' te 'Kako život'. Dobitnica je Zlatnog smijeha, Marula i Nagrade Marin Držić za najbolje tekstove, a drame su joj izvođene u Sloveniji, Češkoj, Austriji, Makedoniji, Finskoj... Trenutačno radi i svoju prvu režiju. Riječ je o intimističkom tekstu 'Susret', koji je praizveden u SNG-u Nova Gorica 2013., ubrzo nakon što je prikazan na festivalu novog pisma LabFest u Londonu, a zagrebačka premijera bit će u Studiju kazališta Exit u listopadu.

Kao i Fellinijev film, tako je i predstava 'Proba orkestra' socijalna alegorija društva u kojoj se kritički govori o aktualnim problemima u Hrvatskoj. Režira je Edvin Liverić, glumac i redatelj ZKM-a, a premijera će se održati na Svjetski dan demokracije u subotu 15. rujna u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Kako ste doživjeli Fellinijev film 'Proba orkestra', s obzirom na to da je orkestar prikaz talijanskog društva u malom u 70-ima, sa svim političkim, ideološkim i socijalnim različitostima?

Film je snimljen 1978. godine, kada sam se ja rodila, i moram biti iskrena te reći da za taj film nisam znala prije nego što me je Edvin Liverić pozvao. Kad sam ga pogledala, doživjela sam ga kroz poslovni aspekt, odnosno automatski sam razmišljala o tome koliko će dramatizacija biti zahtjevna da bi korespondirala s današnjim vremenom i Hrvatskom. Scenarij smo željeli aktualizirati, ali najvažnije nam je bilo prikazati ljudsku prirodu u sklopu današnjeg sistema neoliberalnog kapitalizma, koji je u Europi prisutan u raznim modalitetima, a kod nas u balkanskoj verziji. Poštivala sam Fellinija i sigurno ne bih prihvatila neki posao u kojem mi autor nije blizak. Volim Fellinija i njegov izričaj, njegovu hrabrost, maštu i mudrost, tako da je to već u startu bila velika prednost.

  • +19
  • +16

Proba orkestra u ZKM-u

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: ZKM

Jeste li prilikom aktualizacije originalnog Fellinijeva i Rondijeva scenarija prikazali anomalije hrvatskog društva? Što je s likovima?

Kad radim, moram imati veliku slobodu. Danas ne bi imalo smisla raditi kopiju 70-ih godina prošlog stoljeća. Kad sam počela raditi, nisam imala strahopoštovanje prema Felliniju, ali sam poštivala njegov duh i određeni okvir - broj glumaca, iz ansambla i vanjskih, koji je manji nego u filmu, ali za kazališnu predstavu itekako velik. Cilj nam je bio da cast bude što šareniji kako bi i sami likovi bili što šareniji. U predstavi ima korupcije, nepotizma, bullyinga, mobinga i svih ostalih negativnih pojava u hrvatskom društvu, ali kad se maknu sve te pojavnosti, vidimo da je u pitanju ljudska priroda. U konačnici se sve to svodi na pitanje: kakvi smo jedni prema drugima? Premda sam nevjernik, pada mi na pamet Novi zavjet i ideja da trebamo okrenuti drugi obraz. To slabo radimo. Slabo okrećemo obraz i slabo pomažemo jedni drugima, instinktivno se izmičemo, svatko se brine za sebe. Mislim da ljudi žive u velikom strahu, što se vidi u mnogim svakodnevnim situacijama, primjerice kad stojimo u dugačkom redu u dućanu, nitko neće zatražiti otvaranje druge blagajne. To su sitnice, ali pokazuju koliko ljudi imaju hrabrosti. Pritom ne računam hrabrost na Facebooku. Facebook nije život.

Nina Mitrović trenutačno priprema svoju prvu režiju, a premijera predstave 'Susret' najavljena je za listopad

Nina Mitrović trenutačno priprema svoju prvu režiju, a premijera predstave 'Susret' najavljena je za listopad

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Može li se reći da će predstava biti politički angažiran teatar?

Nisam išla za tim da to bude politički teatar, ali kada se radi o prikazu društva, normalno je da to bude angažirana predstava. Mislim da Edvin Liverić s pravom tvrdi da je ovo pravi trenutak za tu predstavu jer je naše društvo letargično, očekuje neke promjene, a ne shvaća da promjene dolaze od pojedinaca, od nas. Društvo nije neki entitet koji ide paralelno s nama. Svi smo dio društva, dakle društvo čini i način na koji se odnosimo jedni prema drugima, na radnim mjestima, na ulicama, svugdje, sve se to računa i čini društvo. Svaki put kada pljujemo po društvu zapravo pljujemo po sebi.

Jednom ste izjavili, kada su se vaše drame tek počele izvoditi, da vjerujete kako tekstovi i kazalište mogu utjecati na društvo, no nakon nekog vremena promijenili ste mišljenje. Što danas mislite o utjecaju kazališta na društvo?

Zaista mi je teško vjerovati da kazalište može mijenjati društvo. Moramo biti iskreni i reći da većini ljudi u Hrvatskoj kazalište nije pristupačno. Kazalište nije jeftin sport. Većina Zagrepčana živi u svom domu, u svojoj kafani, u svojoj ulici i na svom radnom mjestu. Dalje od toga ne idu jer si to ne mogu priuštiti. Cvjetni trg i lijepo obučeni ljudi te turisti koji su nam poboljšali imidž nisu realna slika Zagreba. No primjećujem da se danas s političkim teatrom događa nešto što je po meni vrlo problematično. Naime, 'fula se ceo fudbal'. Napraviš angažiranu predstavu, ljevičarsku ili desničarsku, nebitno, a obraćaš se publici koja već i sama misli kao i ti. Tu teško da će se napraviti neki pomak. Ni jedni ni drugi ne pozivaju na dijalog. I to je osnovni problem. Zatim, nema centra, što nije problem samo u Hrvatskoj, nego i šire. Zato i desničari i ljevičari moraju ići u ekstreme da bi skrenuli pažnju na sebe, izronili i potencirali prenaglašeno svoje različitosti jer nema tog centra prema kojem se određuju. Živimo u društvu ekstrema. Da bi čovjek bio zamijećen, mora biti jako ekstreman jer je oko nas previše nepotrebnih informacija kojima nas bombardiraju. Ne zanima me ničiji privatni filmić, nikakve mačkice i obučeni peseki sa šeširićima i kapicama, a da ne spominjem ljude koji razgovaraju samo smajlićima i emotikonima, dakle nizom malih crteža, bez riječi. U takvom društvu ekstrema riječima se oduzelo njihovo značenje, infantilizacija je velika i dolazi do zbrke. Ako ljude na Facebooku zovemo prijateljima, pitam se što je onda prijatelj? Ako jedni drugima u prolazu govorimo 'ljubavi', što je onda ljubav? Dobijem fraze kad mi netko koga znam na 'bok' kaže 'ljubavi, di si!' Ma kakva ljubav! Neke vrijednosti smo skinuli s pijedestala, a tamo stavljamo pizdarije. Dopustimo velikim vrijednostima da ostanu na pijedestalu! Zatim, solidarnost se sustavno uništava u zapadnom društvu. Nedavno sam čitala da je u Grčkoj uhapšena jedna od dviju sestara njemačkih plivačica, koje su prije dvije, tri godine spasile dvadesetak izbjeglica. Kako stvari stoje, bit će optužena za trgovanje ljudima i špijunažu. Na taj način ljudima se ulijeva strah i poručuje 'nemoj pomoći drugom ljudskom biću!', i tako ih se i odvaja jedne od drugih. Ono što se radi izbjeglicama u prihvatnim kampovima je sramotno, a u Italiji te ljude drže na plantažama kao robove i siluje ih se. To je strašno. Širom svijeta aktivisti gube živote, do sada ih je u ovoj godini ubijeno nešto manje od sto. Dakle ako netko iskorači, bit će debelo kažnjen. Gdje god se može, dokida se svaki oblik solidarnosti jer je upravo solidarnost najveća prijetnja kapitalistima.

Nina Mitrović u razgovoru s novinarkom Ninom Ožegović

Nina Mitrović u razgovoru s novinarkom Ninom Ožegović

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako biste ocijenili stupanj solidarnosti, sloboda i demokratičnosti u Hrvatskoj? Je li zakonski okvir prihvatljiv?

Imamo jako dobre zakone. Sad ne bih ulazila u lex Agrokor, to ne računam u prave hrvatske zakone – to je privremeni zakon za privremenu korist. Pitanje je provedbe zakona, tu jako padamo, najviše na sudstvu, gdje su raširene rodbinske veze i sistem usluga za uslugu. Mislim da ljudi više ne vjeruju u sustav. Problematične su kazne za silovanje jer su premale. Ne može biti maltene ista kazna za paljenje zastave i silovanje! U prvom slučaju radi se o komadu tkanine, a u drugom o događaju u životu žene ili muškarca koji će ih obilježiti do smrti. To se ne može mjeriti. Gledala sam fenomenalan dokumentarac 'Duh '45-e' Kena Loacha, u kojem je vidljivo da je te godine postojao nevjerojatan stupanj solidarnosti, kakav se ne može uspoređivati s našim vremenom. Zar se treba dogoditi tragedija da se ljudi ujedine i pokažu solidarnost, što se kod nas i potvrdilo u slučajevima poplava i sličnih pojava? Zajedništvo bi nam trebalo biti normalno. Ljude nije briga za druge, bave se snimanjem drugih u sramotnim situacijama, što je ponižavajuće i bez respekta prema ljudskom biću. Ali sloboda govora je vrlo visoka u Hrvatskoj. No mislim da je velika zato što više nikome nije važno što se kaže. Ako danas kažete veliku istinu, već sutra će je zasjeniti neka potpuno nevažna priča. Ako se usporedi stupanj slobode govora u Hrvatskoj i Americi ili s nekim istočnim zemljama, tada vidimo da je kod nas ta sloboda ogromna. Novinare se ne trpa u zatvore samo u istočnim zemljama, nego i u Americi, ali se o tome ne govori. Amerika pazi da takve informacije ne iscure jer želi održati sliku svoje zemlje kao demokratičnog društva. Zašto spominjem Ameriku? Zato što smo sve te pizdarije dobili od Amerike, primjerice neoliberalni kapitalizam je osmišljen u Americi i zatim je preko Velike Britanije preplavio Europu. A i Amerika se stalno bori da sruši bilo koji sistem koji joj ne odgovara. Mislim da Amerikanci ne žive u demokratskom društvu, to je prije totalitarizam.

Znači li to da smo zbog tog velikog utjecaja Amerike zapravo neslobodno društvo?

Jesmo slobodno društvo u smislu slobode govora, ali smo u isto vrijeme siromašno i zastrašeno društvo. To je osnovni problem. Da se ljudi ne boje, stvari bi bile drukčije. Primjerice, Francuzi izlaze na ulice, demonstriraju, zaustavljaju promet, a kod nas svi šute.

Bi li se društvo bolje i brže razvijalo kad bi postojao dijalog između dvije suprotstavljene opcije - desne i lijeve?

Te dvije opcije to ne žele! I vlasti i opoziciji odgovara da nema dijaloga i da se ljude drži razjedinjenima. Da se ljude danas kontrolira pričom iz '45-e i da ekipa to puši, to mi izgleda kao da cijelo vrijeme gledaš onaj snijeg za vrijeme smetnji na televiziji, a ne mijenjaš program. To je manipulacija! Osnovni problem je u obrazovanju. Od obrazovanja kreće kritičko mišljenje. U Hrvatskoj nema kritičkog mišljenja, ljudi gutaju stvari. Neoliberalni kapitalizam je uvelike manipulativan, stvari se personaliziraju ne za korisnike, već za korporacije. Čini se da se približavamo Huxleyjevom 'Vrlom novom svijetu'. Živimo u korporativnom svijetu, korporacije kupuju sve, pa i jedna drugu, slijedom toga doći će na kraju do dvije megakorporacije, pa do jedne. Vlasnik Amazona ima više para od Bugarske. Dakle imamo problem.

Sudjeluje li u tome i Crkva uvelike doprinoseći gušenju kritičkog mišljenja?

Apsolutno. No pitanje je koliko od tih ljudi koji odlaze u crkvu provodi kršćanska načela u svom privatnom životu. Nedopustivo je da se vjernicima u crkvi govori za koga će glasati, da se križevi stavljaju u vrtiće ili na fakultete i da se vjeronauk stavlja u sredini nastave, tako da djeca zapravo moraju 'izabrati' taj predmet kako ne bi bila na cesti. Iz poreza dajem pare za Vatikan, a ja taj ugovor s tom državom nisam sklopila jer ne živim u vjerskoj državi. Ali po ugovorima ispada da živim, s obzirom na svote koje za to izdvajamo. Idemo onda lijepo staviti u Ustav da živimo u Katoličkoj Republici Hrvatskoj i fajn! Bar ću znati na čemu sam.

  • +3

Nina Mitrović

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako komentirate konzervativnu revoluciju?

Nisam pobornica pokreta MeToo. Mislim da su žene same od sebe napravile neku vrstu objekta jer ispada da one u danom trenutku nisu ništa mogle napraviti. Mislim, ako odeš na poslovni sastanak u hotelsku sobu ili nečiju kupaonicu, moraš znati da večer neće dobro završiti. Sve to što se događa, uključivši Trumpa, zapravo je posljedica liberalizma i njihovog bahatog, elitističkog ponašanja te dokidanja slobode govora. Slobodu govora nisu ukinuli desno orijentirani, nego lijevo orijentirani. Jer sve što o nekome kažeš može se procijeniti kao uvreda. Svaki komentar je postao politički nekorektan i ljudi više ne znaju što smiju reći. Meni su politički nekorektne fore najduhovitije, a sada su postale još duhovitije upravo zato što se ne smiju izreći. Ja ih se neću odreći.

Kako doživljavate ultrakonzervativne udruge u Hrvatskoj, koje atakiraju na smanjenje ženskih prava?

One mi ne ulaze u život pa ih ne doživljavam toliko ozbiljno. Problem je u tome što smo ih previše ozbiljno shvatili i dali smo im previše prostora. To su trebale ostati marginalizirane skupine, kakvih ima u svakom društvu. Problem su naše reakcije. Našim reakcijama dajemo im legitimitet. To se događa zato što uvijek treba nešto zamuljati, stvoriti neku frku kako bi se prikrio pravi problem. Kad se počela dizati frka oko kulture, zapravo su se prikrivali drugi ozbiljniji problemi. Budimo realni, kultura nije toliko bitan segment kad je stanovništvo siromašno. U tom slučaju su važniji Uljanik i Agrokor. Dakle takve teme se koriste da bi se skrenula pažnja s pravih problema. Uvijek postoji neki Agrokor. Ne znam odakle nama toliko Agrokora i toliko dobara da ih stalno možemo prodavati. Dobro da nismo veliki kao Amerika.

U jednoj fazi bili ste poznatiji i izvođeniji u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Jeste li sada zadovoljni ritmom izvođenja svojih tekstova i mislite li da se domaći tekstovi dovoljno izvode na pozornicama?

Čini se da će u ovoj sezoni biti više domaćih tekstova, no neke stvari ukazuju na to da imamo problem prema domaćem tekstu. To se ponajprije odnosi na ugovore s kazalištima koji pokazuju da je odnos prema piscima nipodaštavajući. Naime, ugovorima se piscima pokušavaju uskratiti, pa i oduzeti neka prava koja su im garantirana Zakonom o autorskom pravu. Problem je što pisci potpisuju takve ugovore jer ne znaju svoja prava. Da bi se mogao boriti za svoja prava, moraš ih prvo znati. Dakle ponovno se vraćamo na važnost obrazovanja. A o tretmanu domaćeg teksta puno govori i podatak koliko je trebalo Nagradi hrvatskog glumišta da uvede nagradu za dramski tekst. A kad su je uveli, onda su u istu kategoriju stavili i dramaturgiju i dramatizaciju i originalni dramski tekst i još svašta nešto. Ali očekivati da je sve u kulturi tip-top naivno je kad na nacionalnom nivou imamo problem. Ova država u principu omalovažava svoje građane. I od tuda treba krenuti. Sami sebi smo dužni reći da zaslužujemo više, svi zajedno, i onda to trebamo i zahtijevati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!