Uoči premijere predstave 'Marija Antoaneta za ovo nema vremena' u zagrebačkom HNK-u, jedna od najistaknutijih hrvatskih glumica za tportal govori o odnosima moći u kazalištu, radu s mladim redateljima, starenju i tome zašto bi danas možda izabrala sasvim drugo zanimanje
Ksenija Marinković. Ime koje u hrvatskom i regionalnom kulturnom prostoru već odavno ne treba posebno predstavljati. Četrdeset godina karijere, više od stotinu kazališnih, filmskih i televizijskih uloga (a odnedavno je i sama počela režirati!), čitav niz strukovnih nagrada i priznanja, suradnje s najrazličitijim redateljima, od velikih imena kazališta i filma do mladih autora koji tek grade svoj put.
I, što je možda najzanimljivije, upravo posljednjih godina neke od njezinih najsloženijih i najzahtjevnijih uloga.
Na nedavno održanom Zagreb Film Festivalu gledali smo je u filmu Josipa Lukića Danas je mama živa, u ulozi koja fantastično sažima sve ključne odlike njezine glume: naturalizam, neposrednost, psihološku preciznost i iznimnu sposobnost transformacije. Upravo u matičnoj kući priprema novu ulogu, u predstavi autorice i redateljice Sanje Milardović Marija Antoaneta za ovo nema vremena, koja se bavi zloupotrebom moći, seksualnim zlostavljanjem i kulturom šutnje u kazališnom svijetu.
Uoči premijere u nedjelju, 22. studenoga, s nacionalnom prvakinjom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu popričali smo o njezinoj karijeri, glumačkim metodama, suradnji s različitim generacijama redatelja, promjenama u kazalištu i odnosu prema autoritetima, ali i o uspjesima i neuspjesima, starenju te društvu koje sve više skreće udesno.
Prvi put razgovaramo, što mi se čini gotovo nevjerojatnim…
Rijetko dajem intervjue, ne volim ih!
… tim sam više počašćena. Desetljećima ste jedna od najprepoznatljivijih osoba hrvatske kulture, redatelji vas vole, publika također, a iza vas je iznimno uspješna karijera koja i dalje traje. Kako vam sav taj uspjeh nikada nije udario u glavu?
Zato što iza ugla možda čeka nešto još zanimljivije. Ali nije samo to. Odavno znam koliko volim kazalište i glumu, naprosto uživam u tome što radim, kao što i vas, vjerujem, veseli kada napravite dobar intervju. I tako već četrdeset godina, iz dana u dan. Nema mi što udariti u glavu jer dobro znam koliko je naše zanimanje krhko i kako se sve može promijeniti preko noći. Zato sam jednostavno sretna što još uvijek radim posao koji volim.
Moj je dojam da nikada niste osobito marili za to hoćete li se svima svidjeti. Je li ta sloboda nešto s čime se čovjek rodi ili ste je morali izboriti sami sa sobom?
Morala sam je izboriti. Svatko se želi svidjeti drugima, osobito kad je mlad glumac, kad mu je glava još u oblacima i sve mu se čini monstruozno važnim. Misliš da će ti se, ako nešto ne uspije, srušiti cijeli svijet. To su amplitude od sedamsto stupnjeva, gore-dolje; ogroman je stres biti mlad glumac. Kad dobiješ posao, sreća je golema i prenapuhana, a kad ne radiš i ne zovu te, jednako je velika depresija.
Ja sam imala sreće: vrlo sam rano postala tražena i odmah sam se zaposlila pa nisam imala egzistencijalnih problema. Mada i nije riječ samo o egzistenciji; želiš igrati lijepe, zanimljive uloge, želiš da te primijete. Tek sam s vremenom shvatila da mi zapravo nije toliko važno što drugi misle o meni, da mi je najvažnije jesam li ja zadovoljna onime što sam napravila.
Imate li još uvijek tremu?
Uvijek je imam, ali blagu, pozitivnu. Zapravo, što sam starija, trema je veća. Pitam se jesam li se odlijepila od stvarnosti i od glume ili sam još uvijek tu. Sa svakom novom ulogom provjeravam funkcionira li sve još onako kako mislim da treba.
Jednom ste rekli da se ne volite ocjenjivati ni svoditi na neku konačnu sliku o sebi, nego se radije vodite interesima i impulsima. Čijem sudu o sebi najviše vjerujete?
Imam nekoliko bliskih prijatelja koji me poznaju cijeli život i čijem mišljenju jako vjerujem. Tu je i moja sestra, jedna od mojih najboljih kritičarki, koja će mi uvijek otvoreno reći što misli, a i djeca mi znaju jako lijepo upakirati i pohvale i kritike. Imam, dakle, ljude s kojima mogu iskreno razgovarati o svemu, među njima i neke kolege, i koji mi pomažu da ostanem prisebna i zadržim koliko-toliko objektivnu sliku o sebi.
Naravno, kad je riječ o glumi, sve ovisi o konkretnoj ulozi, redatelju i okolnostima. Ponekad znaš da si nešto mogao napraviti bolje, ali ti okolnosti to nisu dopuštale, a ponekad daš sve od sebe i svejedno nešto pogrešno procijeniš ili postaviš. Uvijek se vraćaš istom pitanju: jesi li dobro razumio ulogu?
A kako sami sebe vidite?
Uopće se ne vidim, ne gledam se. A kad se gledam, nastojim se promatrati kao da je riječ o nekom drugom. Prije to nisam mogla nikako, a sada već uspijevam procijeniti koliko se ono što sam napravila uklapa u film. Nedavno sam gledala Danas je mama živa i, nakon četrdeset godina iskustva, prvi put – doduše nerado i s određenim odmakom, kao da gledam nekog drugog – uspjela odgledati sebe.
Zašto vam je to tako neugodno?
Zato što sam prema sebi tisuću puta kritičnija nego bilo tko koga poznajem. Uvijek imam milijardu prigovora: kako sam trepnula, kako mi stoji neka dlaka, kakav mi je glas, sve živo. Kad sam bila mlađa, gledala bih se više puta, sve dok ne bih uspjela steći nekakav objektivan odmak, a danas znam da je najbolje pogledati jednom i gotovo. Tako lakše zanemarim sve te sitnice koje mi smetaju. Srećom, u kazalištu se ne moramo gledati, tamo samo igramo. I tada sam najsretnija.
U novoj predstavi Sanje Milardović Marija Antoaneta za ovo nema vremena jedan skandal zaustavlja rad cijelog kazališta: ugledni redatelj optužen je za seksualno zlostavljanje mlade glumice. Kakav je to tekst i što vam je u njemu posebno zanimljivo?
Izuzetno je zanimljiv i jako dobro napisan. U predstavi su četiri uloge: Lana Barić igra glumicu koja tumači Mariju Antoanetu u predstavi čija je generalna proba upravo zaustavljena, a ja čistačicu koja joj prilazi s određenom agendom.
Tu je i inspicijent, kojeg igra Alen Šalinović i koji stalno donosi vijesti o tome što se događa, zatim vatrogasac kojeg igra Ivan Jončić te garderobijerka, koju igra Dora Lipovčan, koja glumicu poznaje najdulje i donekle joj je bliska. Predstava traje nešto više od sat vremena, prati događaje od trenutka kada se sazna da će izbiti skandal, a sve se odvija u realnom vremenu.
Predstava otvara neugodno pitanje što se događa s našim načelima kad se pokaže da je osoba koju poštujemo možda učinila nešto strašno. Koliko su se odnosi moći u kazalištu promijenili otkako ste vi počinjali? Što se danas više ne tolerira, a nekada se smatralo gotovo normalnim?
Danas se više ne toleriraju beskonačno urlanje i ponižavanje, što se nekada smatralo gotovo normalnim. Naravno, mnogo je toga uvijek ovisilo o ljudima s kojima radiš, o redatelju i ostatku ekipe, bilo u kazalištu, na filmu ili televiziji. Ali vremena su se promijenila i više nije prihvatljivo da se prema mladim glumcima i početnicima svatko ponaša kako hoće.
Jesu li te mlađe generacije ujedno i manje spremne trpjeti takvo ponašanje?
Jesu, vrlo su svjesne svijeta u kojem žive. Ono što su starije generacije smatrale normalnim njima više nije normalno.
A vi? Ipak pripadate generaciji koja je odrasla uz drukčija pravila.
Da, ja pripadam vremenu u kojem je takvo ponašanje još bilo gotovo normalno, premda ga ni tada, kao mlada glumica, nisam lako prihvaćala. Nerado sam to trpjela i nastojala izbjeći kad god sam mogla.
Kako ste se nosili s time?
Bježala sam. Uglavnom sam bježala.
Jeste li se susretali i sa situacijama u kojima ste morali pristajati na autoritet muškaraca manje sposobnih od vas?
Kad nešto radim, važno mi je da ljudi s kojima surađujem izvuku najbolje iz mene, a ja iz njih. Nastojim uspostaviti odnos u kojem postoji povjerenje, a tek poslije procjenjujem je li netko bio dobar ili loš suradnik. Dok radimo, cilj nam je napraviti najbolje što možemo u okolnostima koje imamo. Bar sam ja tako uvijek radila.
Moja je generacija možda bila strpljivija i spremnija progutati neke stvari kako bi na kraju nastala dobra predstava ili dobar film. Čak i kad shvatiš da netko ne razumije najbolje ono što mu govoriš ili nema jasnu predodžbu o tvojoj ulozi, nastojiš pronaći način da suradnja bude ugodna i da posao dobro obavite.
Je li vam to uvijek uspijevalo?
Uzdaj se u se i u svoje kljuse! Nekad uspije, nekad ne. Kad bih vidjela da redatelj zapravo ne zna što hoće ni kako bi nešto trebalo napraviti, jednostavno bih se oslonila na sebe. Bila bih sama sebi i dramaturg i redatelj.
Kad se danas osvrnete, ljute li vas situacije na koje ste nekada morali pristajati, osobito kad vidite da se neke stvari još nisu promijenile?
Sve sam sebi oprostila, a oprostila sam i svima drugima. Mislim da je to najlakši način da se od svega odmaknem. Naravno, treba aktivno raditi na tome da se takve stvari više ne događaju, osvještavati ih, a tome služi i ova predstava. Ali ne mogu biti bijesna: i ja sam bila dio tog vremena. Poslije si se malo smijao tome kakav je netko tenk i išao dalje. Zašto? Da završiš posao.
Ili si mogao otići, ali morao si sam procijeniti je li bolje maknuti se ili pregurati. Uostalom, u nebranom grožđu možeš se naći i kad se netko prema tebi ponaša vrlo uglađeno. Metode se mijenjaju, ali uvijek će biti ljudi koji žele manipulirati drugima. A postoji i pozitivna i negativna manipulacija. To su stvari kojima se naš posao stalno bavi i koje cijeli život preispitujemo.
Ni sama se nisam u svemu sasvim odmaknula od vremena u kojem sam odrasla. Mislim da su neke stvari tada bile bolje, a neke su bolje danas. Uglavnom, uvijek mi je bilo najvažnije sačuvati zdravu glavu i dobre živce.
Zanimljivo je da su se u razmaku od niti godinu dana na zagrebačkim pozornicama pojavile dvije drame o zlostavljanju i zloupotrebi moći u umjetničkom svijetu: Acid/Kiselina Tene Štivičić u ZKM-u koncem prošle godine, i sada Marija Antoaneta u HNK-u. Je li to znak da se kazalište upustilo u ozbiljnije preispitivanje vlastitih obrasca ponašanja?
Upravo tako. Preispituju se međusobni odnosi jer uloge više nisu tako čvrsto zacrtane. Kao da su svi bogovi pali s prijestolja i sada se polako stvara novi narativ, novi način komunikacije. Mislim da je jako dobro što umjetnička zajednica preispituje samu sebe.
U javnim raspravama o zlostavljanju redovito se postavlja pitanje tko je što znao i zašto nije reagirao. To se propituje i u ovoj predstavi. Mislite li za sebe da biste baš uvijek reagirali?
Ne znam. Srećom, nikad nisam bila u situaciji da svjedočim takvoj vrsti zlostavljanja. Ali događalo se da mene napadaju – "Nemaš pojma, ne znaš ovo, ne znaš ono!" – i tada su drugi stali u moju obranu.
Solidarnost postoji?
Problem je, međutim, u tome što se mnoge stvari događaju iza zatvorenih vrata; možeš u nešto sumnjati, ali ako nemaš dokaza i nisi ništa vidio, ne možeš ništa ni tvrditi. Možeš samo naslućivati i biti oprezan. To se pokazalo i u nekoliko posljednjih afera: sve se događa između dvoje ljudi, iza zatvorenih vrata, pa zapravo ne možeš znati što se točno dogodilo.
Razočara li vas kad se pokaže da netko čijem se talentu divite privatno nije osobito dobar čovjek? Mijenja li to vaš odnos prema njegovu radu?
Kako ne bi? Uglavnom s takvim ljudima više ne radim.
Surađivali ste s iznimnim umjetnicima, ali i s ljudima čija je reputacija možda bila veća od njihova stvarnog talenta. Po čemu prepoznajete doista velikog umjetnika? Što netko mora imati da biste mu se vi divili?
Konkretne ideje i sposobnost da pronađe rješenje za scenu. Netko se može ponašati grozno, ali ako shvatiš njegovu ideju, a on vidi da si je razumio, iz toga može nastati vrlo zanimljiva, kreativna igra. Zato i kažem da postoji pozitivna i negativna manipulacija. Neke vrste manipulacije mogu dovesti do iznenađujuće dobrih rezultata.
Mi glumci radimo svojim tijelima, mislima i konkretnim situacijama u kojima se nalazimo. Kad predstava nastaje kroz improvizacije, događaju se različite vrste manipulacije, a na kraju se pokaže što najbolje funkcionira. Uglavnom se sve to događa uz obostrani pristanak. Nakon nekog vremena shvatiš da netko manipulira tobom, ali pristaješ na to. Netko te namjerno dovede u situaciju u kojoj nisi očekivao da ćeš se naći i onda se moraš snaći.
I na filmu se scena može odjednom pretvoriti u improvizaciju, u usijanoj atmosferi u kojoj jedni drugima svašta izgovorite. Tako smo radili sa Sarom Hribar na Ladi Kamenski, a sličnih je situacija bilo i sada s Josipom Lukićem. To je pozitivna manipulacija: redatelj dovede glumca u neku nezgodnu, pomalo kinky poziciju iz koje se mora pokušati izvući.
Volite li improvizaciju? Kako se snalazite u neočekivanim situacijama?
U neočekivanim se situacijama često ponašam kao debil, samo stanem i ne mogu ništa. Ali kad sam spremna, dobre volje i raspoložena za improvizaciju, onda to može biti sjajno. Problem nastaje kad se od tebe traži previše.
Jedno su vrijeme nastajale predstave koje su se temeljile isključivo na improvizacijama, a to je jako zamorno. U nekom trenutku više nemaš što dati i nijedna te improvizacija ne veseli. Ali kad se od toga odmakneš, neko vrijeme radiš klasično kazalište pa se vratiš improvizaciji, ona opet može biti blagotvorna i otkriti ti nešto novo o sebi.
Jednom ste rekli da nikada niste imali izrazito naglašen kazališni izraz i da vam zato prijelaz između kazališta i filma nije predstavljao velik problem. Imate li vlastitu glumačku metodu? Koliko je vaš izraz rezultat svjesnih odluka?
Prilično. Ako nas na Akademiji ičemu nauče, a to zna biti težak proces, onda je to da osvijestimo što kao glumci pokazujemo prema van i kako nas drugi doživljavaju. Učiš biti svjestan sebe i služiti se vlastitim glumačkim sredstvima kako bi postigao ono što želiš od uloge. Svatko mora pronaći vlastiti put.
Kada dobijem ulogu, koristim se svim metodama kojih se mogu sjetiti. Ako treba metoda, koristim metodu; ako treba nešto konkretno vježbati, vježbam; ako treba dokumentaristički pristup, nastojim tako raditi. Svaku ulogu pokušavam napraviti najbolje što mogu, na način koji mislim da ona traži. To je moj način rada – ne mora biti univerzalan.
Zvučite kao prilična perfekcionistica. Kako znate da ste zadovoljni, ako ste ikada zadovoljni?
S vremenom sam naučila procijeniti koliko smo uspjeli napraviti s obzirom na broj proba ili dana snimanja. Došli smo do određene razine i time moram biti zadovoljna. Uvijek može bolje i više, ali mnogo toga ovisi o tome kako teče proces, koliko imamo vremena za pripreme, koliko se ekipa međusobno razumije i koliko svi znaju što žele postići.
Mnogo se toga otkrije tek s vremenom. Naučila sam da nema smisla sebi zamjerati ono što u danim okolnostima nisam mogla napraviti bolje. Naravno, dogodi se i da sama nisam u najboljoj formi pa tek nakon nekoliko izvedbi shvatim da sam nešto mogla odigrati mnogo bolje. Onda se pitam: "Bože, kako nisam odmah shvatila da trebam raditi ovo, a ne ono?"
Vratimo se na novu predstavu i vašu ulogu čistačice, žene koju glavna glumica počinje primjećivati tek kada se njezin svijet uzdrma. Tko je ta žena, kakvu ulogu ima?
Ništa vam neću reći, pogledajte predstavu!
Čovjek često nije svjestan vlastitih slijepih pjega i načina na koji se odnosi prema drugima. Jeste li ikada uhvatili sebe da ste upravo vi ta glumica koja, figurativno govoreći, ne primjećuje čistačice?
Da, naravno da mi se to dogodilo. Svatko je zaokupljen svojim mislima i poslovima. Kad puno radiš i stalno nešto snimaš, često poznaješ sve ljude oko sebe, ali ne znaš kako se zovu ili se s njima ni nakon niza godina zapravo zbližiš. Svatko radi svoj posao i ljudi se često samo mimoilaze, ne susreću se. S nekima radim trideset godina, znam im ime i to je sve. Ne znam jesu li u braku, ne znam što im se događa u životu. Naprosto ne razgovaramo, samo zajedno radimo.
Kao žena i glumica odrasli ste u jednom društvenom sustavu, profesionalno sazrijevali u drugom, a danas živite u vremenu drukčijih očekivanja i vrijednosti. Što vas je, kad pogledate vlastiti život, najviše oblikovalo?
Moj posao. Jako ga volim i uvijek sam imala dovoljno ponuda i dobrih uloga, tako da mogu reći da sam u tom dijelu života ispunjena. To mi daje ravnotežu i osjećaj zadovoljstva.
Mlade glumice danas imaju mogućnosti koje vaša generacija nije imala, ali suočavaju se i s drukčijim pritiscima. Da danas imate dvadeset godina, što biste najviše željeli iskoristiti od mogućnosti koje tada nisu postojale?
Da danas imam dvadeset godina, ne znam bih li uopće bila glumica.
Što biste onda bili? Postoji li za vas druga opcija?
Nemam pojma. Možda pravnica, možda bih se bavila socijalnim radom ili ekonomijom. O tim sam zanimanjima razmišljala i dok sam se pripremala za prijamni ispit na glumi. Danas mladi imaju mnogo mogućnosti i različitih putova, ali meni je ovo vrijeme pomalo zastrašujuće. Glumaca i glumica jako je puno, a stalnih mjesta u kazalištima, gdje znaš da ćeš imati redovitu plaću, vrlo malo.
Slobodnjaka je danas neusporedivo više nego prije, možda i trideset puta više, i gluma je postala vrlo nesigurno zanimanje. Ali ne možeš mladom čovjeku reći da se time ne bavi zato što je nesigurno. I meni su to govorili. Ja sam, međutim, imala sreće. Bilo nas je malo, postojala je samo jedna akademija i nekako smo svi nakon studija pronašli svoj put. Ne znam što bih danas rekla mladima, osim onoga što im govorim kad asistiram na nekim klasama ili razgovaram sa studentima: nastojte imati vlastite projekte i sami budite aktivni.
Mnogi glumci danas i pišu i režiraju, osnivaju vlastite trupe i na različite se načine bore za posao. Ima puno audicija, odlaze posvuda, snimaju se sapunice i kratki igrani filmovi, postoji i nezavisna scena koja teško opstaje, ali ipak postoji. Za onoga tko se stvarno želi baviti glumom ima različitih platformi, pa i međunarodnih, na kojima se može ostvariti.
Kad ste iz ZKM-a prešli u HNK, rekli ste da vam je bila potrebna ta promjena. Osjećate li desetak godina kasnije ponovno takvu potrebu?
Zasad ne. U ZKM-u sam provela dvadeset šest godina, a onda sam ušla u neku drugu životnu fazu. Sada sam u HNK-u deset ili jedanaest godina i ondje ću sigurno ostati do mirovine. Ono što sada želim jest raditi manje, ali kvalitetnije.
Rekli ste i da kao glumica najviše žudite za različitošću uloga. Koliko ste se tijekom karijere morali boriti protiv tuđih predodžbi o tome što biste trebali igrati?
Jesam, morala sam se boriti protiv toga da me stalno zovu za iste uloge. Kad bi mi treći put zaredom ponudili sličnu ulogu, jednostavno je više ne bih prihvatila. Radije bih čekala priliku za nešto novo, zanimljivije od onoga što sam dotad radila. To je ono što se kod nas zove strpati glumca u ladicu i onda mu stalno nuditi isti tip uloga.
Što vas danas još može iznenaditi u ulozi? Zbog čega pomislite: "Ovo još nisam radila, ovo me zanima"?
Nedavno sam igrala ženu s psihičkim problemima, a u najnovijem filmu, čije snimanje upravo završavam, igram alkoholičarku. To su mi, recimo, jako uzbudljive uloge.
Što je najveći izazov u njima?
Pronaći pravu mjeru u prikazivanju lika, razumjeti ga i na neki ga način čak braniti. Kad glumiš muškarca alkoholičara, u tome još može biti nostalgične, šarmantne slike čovjeka koji pije. Ali kad je riječ o ženi alkoholičarki, tu nema ničega što bi se smatralo zanimljivim ili lijepim. Kako od toga napraviti zanimljiv lik? Upravo je to izazov.
Je li znalo biti i neuspjeha, pogrešnih procjena ili odluka zbog kojih ste poslije žalili?
Ako ih je bilo, odmah sam ih zaboravila da se ne opterećujem negativnim stvarima. Kad nešto zeznem, istog trenutka to izbrišem iz sustava. Kao da se nije ni dogodilo. Nije važno, idemo dalje.
Žena s psihičkim problemima u filmu Josipa Lukića Danas je mama živa vaša je najnovija filmska uloga. Što vas je privuklo tom scenariju i kakav vam je glumački izazov bio lik koji tumačite?
Privuklo me sve. Prije svega, sama dijagnoza lika, zatim scenarij koji mi se jako svidio, a onda i činjenica da je redatelj ujedno glavni glumac i da je to njegova priča. Dobro zna o čemu govori i to me dodatno privuklo projektu. Ne mogu reći da je bilo lako. Bilo je teško, baš zeznuto, pronaći pravu mjeru za takav lik. Glumački je bilo zahtjevno, ali jako zanimljivo.
Je li vam ikada bilo neugodno pred kamerom ili na pozornici zbog onoga što uloga od vas traži?
Samo ako bih mislila da se nisam dobro pripremila.
Dakle, sve za ulogu?
Da!
Igrali ste u filmovima o teškim društvenim temama ali i u popularnim komedijama. Kakav humor vi volite? Što vas nasmijava?
Kako kad. Nekad me nasmiju najgluplje komedije, a nekad sofisticiran humor. Volim sve što ima neku vrstu humora, ali puno toga ovisi o mojem raspoloženju i stanju duha. Kad mi je glava prebukirana i stalno sam okružena teškim temama, mogu sjesti i gledati Monty Pythone sedamstoti put, uživati u tome koliko su bili pametni i duhoviti, i ništa mi drugo ne treba. A mogu pogledati i najgluplju komediju i jednako uživati.
Posljednjih godina glumili ste u dosta filmova mlađih autora, Lukića smo već spomenuli, ali tu su i Matija Gluščević, Dušan Zorić… Kako gledate na novu generaciju hrvatskih i regionalnih filmaša?
Prije svega, izuzetno su inteligentni. Odrasli su uz film, odlično ga razumiju i filmski im je jezik potpuno prirodan. Sami odlučuju kakve filmove žele snimati i ne pokušavaju se nikome dodvoravati. To je velika prednost: ne pristaju na kompromise, rade iz srca, a to je upravo ono što mladi ljudi i trebaju raditi. Zato je lijepo surađivati s njima. Ima jako puno filmski pismenih mladih redatelja i snimatelja i fascinira me koliko su informirani, talentirani i sposobni.
Dogodi li se da vas mladi redatelj, unatoč vašem iskustvu, iznenadi zahtjevom ili načinom rada?
U principu ne. Sad sam već gospođa s kojom svi paze kako razgovaraju, pa ih često moram moliti da mi otvoreno kažu je li nešto dobro ili nije. Želim znati kako oni zamišljaju ulogu. Kažem im: "Mogu ja doći i glumiti po svom, ali hajdemo vidjeti što biste vi htjeli, što bih ja htjela i gdje se možemo naći da zajedno napravimo nešto dobro."
Nas glumce često doživljavaju kao gotov proizvod. Vide da si glumio ovdje i ondje pa zaključe: zna glumiti, stavimo ga u tu ulogu. Ponekad je to sjajno, pravo olakšanje, jer te puste da radiš što želiš. Ali ponekad ti treba redateljeva povratna informacija i zajedničko traženje pravog rješenja.
Glumci i redatelji iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja regije često surađuju. Imate li osjećaj da je to još uvijek jedan zajednički prostor ili su se tijekom godina među nama ipak stvorile veće razlike?
Naš je posao zapravo vrlo jednostavan: ili snimaš film ili seriju, ili radiš predstavu, a to se u svim bivšim republikama radi na sličan način. Netko ima više novca, netko manje, netko više elana, netko manje, ali dobro se razumijemo i znamo što želimo. Upravo sam sa Srđanom Dragojevićem snimala film u Beogradu i Skopju i nije bilo nikakvih problema u komunikaciji. Prošle sam godine s Jasmilom Žbanić snimala nastavak filma Quo vadis, Aida?, u kojem igram malu ulogu ministrice.
Nema tu velikih razlika. Mislim da je prije svega pitanje koliko tko ima novca. Američke su produkcije, primjerice, visoko profesionalne: imaju sve što možete zamisliti, prikolicu za svakog glumca, sve je plaćeno i precizno izračunato. Kod nas to jako varira. Ali kad imaš dobrog, kreativnog redatelja i jednako takvu ekipu, nema problema u komunikaciji, bilo gdje u svijetu.
Jeste li ikada poželjeli okušati se u glumačkoj karijeri na Zapadu, izvan Hrvatske i regije?
Jesam, ponekad bih pomislila da bih možda mogla, ali nikad to nisam stvarno poželjela. Tako da – nisam.
Od poznatih osoba neprestano se očekuje da imaju mišljenje o svemu i da ga odmah javno iznesu. Vi se ne oglašavate o svakoj političkoj ili društvenoj temi; postoji li ipak nešto u današnjoj Hrvatskoj ili svijetu što vas toliko ljuti da vam je teško šutjeti?
Postoji svašta što me ljuti, ali moj bi glas bio samo još jedan u gomili glasova koji nemaju ništa konkretno reći, nego se samo na nešto žale. Mislim da je pametnije napraviti angažiranu predstavu, pokrenuti neku akciju ili otići na prosvjed. To ima više smisla nego samo govoriti, govoriti i govoriti. Vidim što se događa oko mene i što mi smeta, ali postoje ljudi koji se time bave, a neki su za to i plaćeni. Ako me nešto doista potakne, sama ću izaći na ulicu.
Prije pet godina izjavili ste da se u Hrvatskoj već trideset godina sustavno radi na novom konzervativizmu. Biste li danas nešto rekli drukčije?
Da. Rekla bih da se radi na još gorem konzervativizmu, odnosno, desničarenju.
Kako s time izlazite na kraj?
Nikako. Pravim se da živim negdje drugdje, kao i svi.
Još uvijek vrlo intenzivno radite. Postoji li nešto što vam je danas teže nego prije?
Teže mi je učiti tekst. Treba mi više vremena da ga svladam. To mi se počelo događati u posljednjih nekoliko godina. Prije bih samo pročitala tekst i već bih ga znala. Sad to više nije tako, moram se puno više baviti njime. Kad sam prvi put shvatila da mi ide puno teže, pomislila sam da mi se mozak ugasio. Moram više puta ponavljati da bi mi tekst postao prirodan, kao da se sve malo usporilo.
I neke fizičke stvari, naravno, teže su mi s godinama. Ali, s druge strane, svaki mi je novi posao veliki gušt. Više mi i ne nude baš bilo što, tako da mi rad s godinama postaje sve veći užitak. Nemam više ni onu tremu koja proizlazi iz potrebe da se dokažem; ne moram se više nikome dokazivati. Sve više osjećam da ponovno uživam u glumi onako kako sam uživala kad sam bila dijete ili jako mlada.
Obeshrabri li vas to kad shvatite da vam nešto što ste nekad radili s lakoćom sada ide teže?
Užasno se naljutim, ali nemam ništa od te ljutnje. Oprostim si i idem dalje. Ne mogu se neprestano kažnjavati. Kad bih povjerovala da sam za sve sama kriva, da je sve propast, da starim i da je sve što se oko mene događa užasno, pa, bolje da se odmah ubijem. Ali ja tako ne razmišljam.
Kako uspijevate zadržati tako zdrav odnos prema sebi i životu? Je li i to nešto što ste morali vježbati?
To se vježba, naravno da sam morala. Ne možeš voditi sve bitke i ne možeš svakome udovoljiti. Ali možeš znati što ti je gušt, što voliš i što osjećaš da je dobro, a što nije. I onda se time vodiš.
Znači, kad bih vas za kraj pitala jeste li danas zadovoljni, odgovor ste mi već dali?
Jesam. Rekla sam da.