Od glazbenih izleta, bloga i društvenih mreža do vlastite linije šminke, pisanja knjige i avanture u 'Asia Expressu', Ella Dvornik nikada se nije zadovoljavala jednom ulogom. Sada je napravila još jedan neočekivan zaokret i u samo mjesec dana, gotovo spontano, iz običnog razgovora o prodaji ilustracija stigla do svoje prve samostalne izložbe. Bez formalnog likovnog obrazovanja, ali naoružana akrilnim markerima, ironijom i psihološkim rebusima, publici je odlučila ponuditi radove koji se ne konzumiraju u sekundi skrolanja, nego traže trenutak zadržavanja
U razgovoru za tportal Ella Dvornik je otkrila zašto joj je vlastiti lik najčešći motiv, kako se nosi s potencijalnim kritikama likovnih krugova te zašto smatra da je potrebu za stalnim eksperimentiranjem naslijedila od mame, a ne od tate Dine.
Progovorila je i o svojoj kratkoj, konkretnoj knjizi, iscrpljujućem iskustvu na azijskim cestama s jednim eurom u džepu, ali i o neobičnom unutarnjem pokretaču zbog kojeg odbija sjediti prekriženih ruku - dubokoj svijesti o prolaznosti vremena.
'Opet sam uspjela izvesti ovakvu ludost u samo mjesec dana' - tako ste najavili izložbu. Kako je zapravo od običnog razgovora o prodaji reprodukcija došlo do toga da imate pravu, samostalnu izložbu?
Iskreno, izložba uopće nije bila u planu, barem ne tako brzo. Postojala je kao ideja negdje u mojoj glavi, ali nije bilo konkretnog plana ni vremenskog okvira. Onda mi se javila Mirela iz Nomad Arta, koji se bave prodajom ilustracija, s idejom da surađujemo i da se kod njih prodaju moji printovi. Sasvim slučajno sam vidjela da organiziraju i izložbe pa sam ih spontano pitala bi li bili zainteresirani organizirati jednu i za mene. Rekli su da. I onda se sve dogodilo brzinom svjetlosti. Moram priznati da sam se u jednom trenutku samo nasmijala i pomislila kako sam očito to baš dobro manifestirala. Nekako su se sve kockice posložile u pravom trenutku.
Slike kao psihološki rebusi
Rekli ste 'Nisam Leonardo da Vinci, nemam formalno likovno obrazovanje, ali imam ideje, metafore i puno markera'. Koje su to glavne metafore i poruke koje vaši markeri skrivaju? Što će posjetitelji pročitati 'između linija. kada stanu pred vaše radove?
Ideje su poprilično psihološke. Neke su dosta duboke, neke vrlo očite, a neke gotovo doslovne. Često koristim vlastiti lik jer mi je najlakše određene situacije, emocije ili psihološka pitanja prikazati kroz sebe. Ne znam crtati druge ljude, a možda mi ni ne odgovara prikazivati ljude koje ne poznajem. U tom sam smislu možda malo više kao Frida Kahlo.
Volim razmišljati o svojim slikama kao o nekakvim rebusima. U jednoj slici često postoji nekoliko slojeva značenja i možeš iščitati puno više od onoga što je na prvi pogled prikazano. Mislim da svatko može pronaći neku svoju interpretaciju, ovisno o vlastitom iskustvu i načinu razmišljanja. Možda moje slike nisu idealne za klasičnu komercijalnu distribuciju, ali ja ionako nikad nisam bila posebno uspješna u stvaranju mainstream sadržaja. Pa nisam ni ovaj put pokušavala.
Zašto baš markeri? Je li to bio najbrži i najsiroviji medij za emocije koje su vas preplavile nakon što ste završili pisanje knjige?
Akrilni markeri zapravo imaju i jednu malu osobnu priču. Moja mama ih je koristila dok je radila svoje ribice i sjećam se da su mi ostali u glavi. Jako su gusti jer je to zapravo akrilna boja u markeru, a ne klasični flomaster. S njima mi je jednostavnije, čišće i brže raditi. Iako za veće površine nisu uvijek najpraktičniji, kombiniram ih s pastelama, a koristim i akrilne boje i ugljen.
Zapravo, slike su počele nastajati i prije nego što sam završila knjigu. Nakon toga dodala sam još desetak do petnaest radova pa se cijela priča nekako zaokružila i završila izložbom.
Kratka knjiga bez 'tople vode' i šareni radovi s mračnijom stranom
Rekli ste da ste završili pisanje knjige i tek se onda osjećali nezaustavljivo. O čemu zapravo govori knjiga i je li crtanje bilo produžetak iste te priče, samo drugim jezikom?
Knjiga nema neku jednu određenu temu, rekla bih da ima više filozofski i motivacijski aspekt. U neku ruku objašnjava samu sebe jer govori o metodama koje meni pomažu da u mjesec dana ostvarim stvari koje sam si zacrtala. Nadam se da će u njoj i drugi ljudi koji se bore s motivacijom pronaći nešto korisno.
Nisam otkrila toplu vodu. To su metode koje već postoje, neke sam prilagodila sebi, neke sam sama razvila, a onda sam ih pokušala složiti u jednu kompaktnu cjelinu. Bavim se i stvarima koje često radimo, a zapravo nas usporavaju ili ograničavaju u postizanju ciljeva.
Inače ne volim knjige koje su jako debele i kojima treba sto tisuća godina da dođu do poante, pa je moja poprilično kratka, jasna i konkretna. Kad sam je počela pisati, uopće nisam znala što će od toga nastati. Ideja se s vremenom iskristalizirala i pretvorila u nešto puno konkretnije.
Koliko se vaš unutarnji svijet i trenutačna faza života ogledaju u tim radovima - koliko je u njima intime koju publika dosad nije vidjela?
U radovima ima dosta obrazaca iz međuljudskih odnosa, ali i nekih društvenih pitanja koja me intrigiraju, poput morala, konteksta i načina na koji ljudi doživljavaju određene situacije. Nije nužno sve privatno ni autobiografski, iako sigurno ima dijelova mene u svemu tome.
Zanimljivo mi je da su slike poprilično šarene, a istovremeno imaju neku pomalo mračniju dimenziju. Teško mi ih je čak i sama objasniti jer proces uglavnom počinje tako da zamislim neki osjećaj, situaciju ili pitanje koje mi nije do kraja jasno. Onda pokušavam to pretočiti u sliku kako bih ljudima vizualno prenijela nešto o čemu možda inače ne bi razmišljali. Ne znam točno koji je to stil ni kako bih ga definirala, ali mislim da mi je upravo ta sloboda važna.
Godinama ste navikli na dinamiku društvenih mreža gdje publika vaš sadržaj konzumira u sekundi, skrolajući po ekranu. Kakav je osjećaj znati da će ljudi sada stati ispred fizičkog zida, gledati vaš rad uživo i zadržati se pred nekoliko minuta?
Iskreno, sebe nikad nisam doživljavala isključivo kao influencericu. Iako se bavim i tim aspektom posla, oduvijek sam više bila osoba koja voli nešto izraditi, osmisliti i vidjeti reakciju ljudi kojima se to sviđa. Mislim da sam više umjetnički nego marketinški tip, iako sam s vremenom naučila i tu marketinšku stranu posla.
Ovo mi zapravo nije prvi takav izlazak izvan digitalnog svijeta. Radila sam vlastitu šminku, rokovnike, kišobrane, parfem i razne druge kolaboracije. Volim stvarati konkretne stvari koje ljudi mogu koristiti ili imati kod sebe. Ali izložba mi jest prvi takav format i iskreno ne znam što očekivati. Ne znam kako će ljudi reagirati, koliko će ih doći ni hoće li im se radovi svidjeti. I to mi je zapravo zanimljivo. Netko mi je jednom predložio da napravim izložbu i evo, doslovno smo stigli do dana njezina otvorenja.
Spremna na kritike: 'Ne oduzimam nikome prostor'
Jeste li spremni na sud i kritiku likovnih krugova koji često sumnjičavo gledaju na to kada javne osobe ili influenceri uđu u galerijski prostor?
Apsolutno sam spremna na kritiku. Iskreno, ni sama ne mislim da znam toliko dobro crtati. Moji radovi nisu tehnički spektakularni, nisu realistični niti pokušavaju impresionirati nekakvom crtačkom virtuoznošću. Mislim da je kod mene puno više riječ o ideji i poruci.
Ne planiram se nikome posebno dokazivati niti ulaziti u neke likovne krugove. Da mi je to bio cilj, vjerojatno bih krenula nekim drugim putem. Mislim da svatko ima pravo stvarati kada osjeti potrebu za tim, kao što svatko može organizirati vlastitu izložbu. Ne oduzimam nikome prostor niti priliku za izlaganje. Ako se nekome moji radovi ne sviđaju, to je sasvim legitimno.
S kakvim bi osjećajem najviše voljeli da ljudi napuste prostor u kojem se nalaze vaše slike?
Voljela bih da ljudi odu s pozitivnim osjećajem i da im cijelo iskustvo bude ugodno, bez obzira na to kako su doživjeli same radove.
Iskreno, najviše me možda strah da se neću stići svima posvetiti i popričati sa svima, ali nadam se da to neće biti problem.
Nemirni duh s mamine strane i novi planovi s kožom
Rečenica 'Život je za igranje' sjajno opisuje vaš pristup svemu – od društvenih mreža, glazbenih izleta, do sada likovne umjetnosti. Je li taj stav i potreba za stalnim novim izazovima svojevrsno nasljeđe vašeg tate Dine?
Moj tata bio je zapravo izrazito fokusiran na glazbu i to mu je išlo jako dobro. U drugim stvarima nije bio toliko uspješan, osim možda u PlayStation igricama. Mislim da je potreba za stalnim novim izazovima ipak više došla s mamine strane. Ona je bila osoba koja je voljela eksperimentirati i isprobavati različite stvari.
S druge strane sam netko kome stvari relativno brzo dosade i zapravo mi odgovara što mogu svakih pola sata raditi nešto potpuno drugo. Volim učiti nove stvari i vidjeti što sve mogu napraviti. Evo, nedavno sam nabavila kožu pa planiram početi izrađivati i stvari od kože. Tako da nakon izložbe možete očekivati nešto sasvim drugo.
Glazba, blog, YouTube, dizajn, pisanje knjige, a sada i izložba... Možete li se uopće smiriti u jednoj formi ili vam je nužno stalno mijenjati medij izražavanja?
Mislim da je rijetkost pronaći osobu koja se istovremeno bavi glazbom, crtanjem, editiranjem i snimanjem videa, pisanjem, dizajnom odjeće i drugim kreativnim područjima. Mislim da imam poprilično širok spektar vještina i da mi dosta različitih stvari dobro ide. Vjerujem da bih se, kada bih se posvetila samo jednoj od njih, mogla dovesti do izvrsnosti, ali meni ta izvrsnost nikad nije bila glavni cilj.
Jednostavno volim raditi različite stvari i svaka mi od njih pruža nešto drugo. Ne osjećam potrebu odabrati jednu formu izražavanja i odreći se svih ostalih. Zapravo se nadam da ću se u budućnosti moći jednako posvetiti svemu što me zanima, koliko god to ponekad bilo logistički zahtjevno.
Pritisak iznutra i publika bez prisile
Jeste li ikada osjetili pritisak da morate stalno biti zanimljivi, duhoviti i produktivni jer je to ono što publika očekuje od vas?
Iskreno, veći pritisak osjećam od same sebe nego od publike. Ja jednostavno ne volim dosadu, ne volim sjediti i gledati u prazno i uvijek imam potrebu nešto raditi, stvarati ili istraživati. Tako da si zapravo sama stvaram pritisak da budem zanimljiva, duhovita i produktivna.
Što se publike tiče, mislim da je nikad ne mogu u potpunosti zadovoljiti jer jednostavno nemam taj mentalitet. Ne znam funkcionirati tako da pokušavam proizvesti nešto za što mislim da će se drugima svidjeti. Da znam kako se to radi, možda bih imala hit pjesme i tko zna što još. Ali jednostavno nemam taj prekidač u sebi.
Mislim da publika istovremeno i očekuje nešto od mene i ne očekuje ništa konkretno. Ono što dobiju uglavnom prihvate kao dio mene, jer sam možda upravo zbog te nepredvidljivosti i različitosti ljudima zanimljiva.
Je li vam ikada bilo žao što ste neku svoju ideju podijelili s javnošću jer su je ljudi pogrešno protumačili?
Mislim da se to događa prilično često. Rekla bih da u 90 posto slučajeva ljudi koji me ne poznaju i ne prate moje sadržaje pogrešno protumače ono što govorim ili radim. Nemaju kontekst ni predodžbu o tome kakva sam osoba pa stvaraju prvi dojam na temelju jedne objave ili rečenice. S druge strane, ljudi koji me prate već dugo uglavnom točno znaju što želim reći, zašto sam nešto rekla i kako razmišljam. I to mi je puno važnije.
Uostalom, ne želim da me gledaju ljudi koji me ne žele gledati. To je svojevrsno prisilno maltretiranje. Želim da me prate ljudi kojima sam zanimljiva, jednako kao što i sama biram pratiti ljude koji su meni zanimljivi. Mislim da bismo svi trebali naučiti davati pažnju onome što nam je važno, a ignorirati ono što nas ne zanima. Ne moramo konzumirati baš sve što nam se pojavi pred očima.
Iskustvo u Aziji i neobičan izvor motivacije
Iza sebe imate iskustvo 'Asia Expressu' u koji ste ušli sa samo jednim eurom u džepu, bez mobitela, navigacije i luksuza. Koliko vas je to iskustvo promijenilo kao osobu koja inače živi od digitalnog svijeta i 'stalne kontrole'?
Iskreno, ne mogu reći da me to iskustvo pretjerano promijenilo jer sam već otprilike znala što mogu očekivati. Imam iskustva sa snimanjima i različitim produkcijama pa mi taj dio nije bio potpuno stran. Bilo mi je jako zanimljivo, ali i fizički iznimno naporno. Ne bih to ponovila kao samostalno putovanje, ali kao televizijsko iskustvo bilo mi je odlično.
Upoznala sam stvarno super ljude, a svima nam je to bilo nešto novo, i natjecateljima i produkciji. Mislim da smo se svi jako dobro snašli. Ako sam nešto konkretno naučila, onda je to možda da budem malo direktnija. Ali ne bih rekla da sam se vratila s nekim velikim životnim spoznajama koje već otprije nisam imala.
Nakon tako ekstremnog fizičkog i psihičkog pražnjenja u Aziji, odmah su uslijedili knjiga pa crteži. Je li upravo to preživljavanje na cesti probudilo u vama eksploziju kreativnosti i potrebu da stvarate bez kalkuliranja?
Iskreno, ne bih rekla da je Asia Express bio okidač za kreativnost koja je uslijedila. Kod mene postoji jedna dosta neobična motivacija. Često se sjetim da ću jednog dana umrijeti i ta mi je pomisao istovremeno užasno sablasna i frustrirajuća. Teško mi je prihvatiti ideju da ću se jednog dana jednostavno ugasiti i da više neću moći raditi sve stvari koje me zanimaju.
Ali upravo me ta svijest o prolaznosti nekako pokrene. Kada se sjetim da nemam beskonačno vremena, dobijem ogromnu motivaciju da radim stvari koje želim, umjesto da ih stalno odgađam. Pokušavam se svakodnevno podsjećati na to da je vrijeme ograničeno i da je možda upravo zato važno iskoristiti ga dok ga imamo. Ne znam je li to najzdraviji oblik motivacije, ali zasad funkcionira.