Kako je prevoditi majstora jezika, dosjetke i jezične igre Raymonda Queneaua na hrvatski jezik s francuskog, pitamo prevoditeljicu Mariju Paparašovski. 'Queneauovski: pustolovno, fantastično, burleskno, zabavno i mučno, zahtjevno i lepršavo, neprohodno i pitko, nadasve zanimljivo i izazovno', odgovara ona i objašnjava značenje naoko nevinog naslova 'Modri cvijetak'.

'Naslov je u izvorniku u množini, 'Les Fleurs bleues', doslovce 'plavo cvijeće'. U francuskom izraz 'être fleur bleue', znači biti sentimentalna dušica, zbog toga u hrvatskom prijevodu cvijetak. Istodobno, jer u Queneaua ništa nije slučajno, ideja o plavom cvijeću upućuje na simbol romantičarske čežnje za zbiljom onkraj pojavnog, iskustvenog svijeta. Riječ je o 'modrom cvijetu' koji se u snu javlja Heinrichu von Oferdingenu u istoimenom Novalisovom romanu. U Queneaua se motiv modrog cvijeća spominje tek usput, na početku kad vojvoda citirajući Baudelairea konstatira kako je u tom njemu nepodnošljivom svijetu modro cvijeće u blato pretvoreno, pa zato on kreće na putovanje onkraj vremena i povijesti te na kraju, nakon velikog potopa, kad sad iz plodnog blata tu i tamo izranja modri cvijetak, simbol novog i drukčijeg života. Na taj se način preko cvijeta koji je korijenjem uronjen u zemlju, a laticama se i bojom okreće prema modrom nebu, spajaju suprotnosti u cjelinu, kao i u Rabelaisa na kojega se Queneau često poziva citatima i aluzijama', piše Paparašovski.

'Modri cvijetak' objedinjuje, dakle, i ono naivno krhko zemaljsko i ono onostrano pa upućuje na širenje svjesnosti, na mogućnost prekoračenja skučene individualnosti, a prevoditeljicu romana ta završna slika potonulog svijeta preko kojeg se prelio debeli sloj blata asocira 'na more energije, na ono što fizičari zovu elektromagnetskom kvantnom pozadinom, što je temeljna stvarnost univerzuma u kojem je sve jedno'.

Unutar Queneauova književnog opusa 'Modri cvijetak' zauzima istaknuto mjesto jer je riječ o prvom romanu koji je napisao nakon što je uz matematičara Françoisa Le Lionnaisa 1960. osnovao Radionicu potencijalne književnosti (OuLiPo), objašnjava Marija Paparaševski: 'Iako je već svojim uspješnicama 'Stilske vježbe' iz 1947. i 'Zazie u metrou' iz 1959. Queneau pokazao kako je eksperimentiranje u jeziku ne samo njegova opsesija nego i glavno obilježje njegova stila, Queneau se u 'Modrom cvijetku' koji je objavljen 1965. otisnuo još dalje, kako u strukturalnom i stilskom oblikovanju tako i u filozofskom promišljanju. I opet se, dakako, bavi pitanjem dvojnosti, rehabilitacijom razgovornog jezika u književnom kontekstu, i dalje je istodobno razigran i sofisticiran, zabavan i misaon, što mu je pribavilo epitet najveselijeg erudita. No upravo je u 'Modrom cvijetku' pokazao da ne nasjeda zamkama erudicije, već ih nadilazi, kako Umberto Eco kaže, razoružavajućom jednostavnošću. U ovom se romanu Queneau najviše približio onom što Bahtin zove karnevalski smijeh u Rabelaisa. Djelo je to u kojem je naglašen element igre i u kojem se suprotnosti sljubljuju na burleskni način. Jasno je da autor to čini kako bi se odmaknuo od vladajuće istine i pogleda na zbilju nudeći jedan drugi svijet, ambivalentan, okrenut naopačke.'

'Modri cvijetak' prihvaćen je kao roman autorove umjetničke zrelosti i smatra ga se remek-djelom francuske proze. Neprijeporno je ipak da Queneau ne uživa slavu kao neki od njegovih suvremenika, a razlog bi mogao biti upravo u samom piscu kojeg je najbolje opisao prevoditelj 'Modrog cvijetka' na talijanski, književnik Italo Calvino kazavši da je za njega Queneau rijedak primjer mudraca našeg doba koji uvijek ide protiv struje vremena.

'Modri cvijetak' istovremeno je urnebesna parodija i dekonstrukcija određenih književnih klišeja. Koliko čitatelj treba biti upućen u sve slojeve romana da bi u njemu uživao? 'Žanrovski potpuno i namjerno neodrediv, 'Modri cvijetak' može se čitati i kao pustolovno povijesni roman, i kao fantastično-filozofska bajka, i kao krimić, i kao autobiografsko pismo, pa i kao šaljiva enciklopedija. Istodobno je to vrlo ozbiljno promišljanje o povijesti - dokaz tomu je i činjenica da je Queneau samo godinu dana poslije ovog romana objavio studiju o cikličkom ponavljanju povijesti - ali to je i parodija povijesnih razdoblja i ličnosti, sve do prikaza suvremenog doba 1960-ih u francuskom društvu uključujući i zafrkantski osvrt na tada vladajuću poetiku novog romana. U toj žanrovskoj mješavini svi pojedini elementi funkcioniraju i zasebno, tako da čitatelj može u potpunosti uživati u onoj mjeri u kojoj to može i hoće', odgovara prevoditeljica Paparašovski.

Slijedi i upozorenje: 'No ipak, već na prvoj stranici Queneau bombardira igrom riječi kao da želi odaslati poruku: napustite svaku nadu da ćete uživati u ovom tekstu ako vas ne zanimaju jezični kalamburi. S druge srane, svatko tko bi slijedom autorova naputka, koji se pojavio na koricama prvog izdanja, pokušao analizirati ovaj roman kao detektivski, ubrzo bi, naime, konstatirao da se, unatoč velikom broju ubijenih, radnje ne odvijaju u smjeru istrage iako postoji određena neizvjesnost o tome tko i zašto piše uvrede po Cidrolinovoj ogradi te se iščekuje neko frapantno i nezamislivo otkriće, do čega kao i u rasnim djelima toga žanra zaista naposljetku i dolazi. Pozornost više privlači svijet fantastičnog i nestvarnog, naglašen u autorovu upućivanju na filozofsko pitanje Zhuang Zhouove pripovijesti o leptiru, što je prema budističkoj tradiciji 'koan', to jest paradoksalni upit o kojem zen-budistički učenik mora meditirati da bi se udaljio od racionalnog zaključivanja i otvorio se mogućnosti za iznenadno prosvjetljenje. Ipak, kako su svi ti slojevi slijepljeni čvrstim vezivnim sredstvom – humorom – sve se relativizira, i likovi, i njihove pustolovine, pa se ni na što ne možemo sigurno osloniti, što odgovara logici sna, čemu je ljudski život prema Queneauovu sudu najsličniji.'