VOJNOVIĆ U HNK

Mrtvi teatar ili teatar mrtvih

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 16.01.2012 14:16
  • Objavljeno 16.01.2012 u 10:33
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Ivica Kunčević oprostio se od kazališnih dasaka postavljanjem 'Maškarate ispod kuplja' Iva Vojnovića

Kao najrječitija od umjetnosti, kazalište ponekad kaže i previše. Ono što bi stalo u samo nekoliko riječi, moguće je razvući na cijelu predstavu. Međutim, kad kazalište nešto ne želi reći, može proći i nekoliko sati, čak i nekoliko produkcija, a da ono zaista bitno nije izrečeno. Pored toga što je najrječitija, kazalište je često i vrlo evazivna umjetnost. Previše često, nažalost.

Jedan od boljih primjera najnovija je dramska premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 'Maškarate ispod kuplja' Iva Vojnovića u režiji Ivice Kunčevića. Tekst koji u Kontovoj ostavštini nerijetko ostaje u sjeni 'Ekvinocija' te dijelova ili cjeline 'Dubrovačke trilogije', nije loš repertoarni potez, jer lektirnom popisu dodaje još jednu stavku, podsjeća na ponekad osporavani domaći doprinos modernizmu, a pritom i ljubiteljima čehovljanskih izgubljenih sudbina daje razlog da još jedanput posegnu u džep s rupčićima. S jedne strane sama radnja, a s druge cijeli konstrukt 'Maškarata', imaju svoj razlog i svrhu, koliko god iz suvremene perspektive tragična storija izvan svoje kaste zaljubljene sluškinje Anice koja umire od sušice bila melodramatska, a umetanje teatralnih maškara u njezino predsmrtno buncanje pomalo banalno.

Vojnovićev tekst i nije o tome. Riječ je prvenstveno o komadu koji ispod svih nostalgičnih napadaja žala za vremenima prošlim, Dubrovačkom Republikom i posrnulom grandezzom, govori o duboko represivnom samonametnutom sustavu koji se samoobnavlja i uzima danak u nevinima. Istovremeno dok mu se na površini klanja, odozdo ispisuje najveću osudu zatvorenosti, pa dok na površini prezire one koji se 'akomodavaju', iznutra još više osuđuje i one koji stoje 'kano klisurine', sputani vlastitom uskogrudnošću i nemogućnošću da se izmaknu 'načinima starinskim'. Kroz likove stamenih gospođa koje svojom kućom, iako već odavno mrtvom, ravnaju naučeno čeličnom rukom od koje su i same svojedobno stradale, Vojnović se ne samo ruga ili žali, nego i otvoreno napada, ukoliko se tako želi čitati.

U skladu sa svojim barem nominalnim kredom da uvijek mora pronaći razlog zašto nešto radi baš tada i baš tako kako radi, Kunčević je i svojom testamentnom predstavom pokušao prebaciti lopticu sa scene u gledalište. Nažalost, nije mu uspjelo, jer rijetko tko će nakon ovakvih 'Maškarata ispod kuplja' prvo spomenuti njihovu političnost, a još je manje onih koji će u kritici zatvorenosti lokalne dubrovačke kuće prepoznati i mogućnost kritike sredine u kojoj su upravo izvedene. Redatelj je, možda i ne baš potpuno namjerno, napravio upravo posvetu matičnom, ujedno i središnjem nacionalnom kazalištu i njegovoj drami, ali tako da to gotovo nitko ne vidi, i da se nikome ne zamjeri.

HNK Zagreb

HNK Zagreb

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Alma Prica, Ana Begić i Doris Šarić Kukuljica

Njegov 'homo spat!' zato je istodobno i posveta samome sebi, koji je jedan od pionira pokušaja da klasično dramsko kazalište upravo na toj pozornici siđe i do gledališta i da mu nešto prije šapne nego rikne. Tako i ovdje: veliki crni portal koji na kraju proguta sve koji su mu se perom gospara Vojnovića našli na putu potpuno je nepotrebna investicija, moglo se jednostavno u HNK ugasiti svjetlo, i iluzija bi bila potpuna, kao i mrak. Ali za tako nešto trebalo bi hrabrosti koje Kunčević nema, ili ne želi više imati, pa su 'Maškarate...' ostale u svojem izvornom obliku, s dodanim lutkama ali zatvorene u referencijalnost izvornika.

Zato glavni, ujedno i jedini, pomak u ovoj predstavi ostaje angažiranje lutkara koji se izmiču svojim lutkama i od ilustracije postaju, u maniri nekih malo ranijih susreta lutkarskog i dramskog kazališta, punopravni kor. Neki od posuđenica i posuđenika iz Zagrebačkog kazališta lutaka zaista i mogu bez ikakvog kompleksa stajati na pozornici nacionalnog kazališta, s obzirom da su lutkari ovdje dobili ono što su takozvani 'pravi' glumci izgubili, jer koncept predstave je takav da i ljudi budu – lutke. Stoga, osim karakterističnih poza Alme Price i Vanje Matujec ili preigravanja koja od Olge Pakalović i Luke Dragića zahtijevaju uloge, najupečatljivije ipak ostaju oni najniži slojevi, sluškinje u izvedbi Doris Šarić Kukuljice i Ane Begić.

S obzirom na sve što u ovim crnim maškarama nije izrečeno, Ivica Kunčević od Vojnovića se oprostio upravo vojnovićevskom gestom, uz cijenu da je glumcima oduzeo mogućnost da barem na trenutak budu živi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi