U fokusu su mladi ljudi koji pokušavaju zadržati svoju svakodnevicu dok im se slike razaranja neprestano vraćaju u digitalni prostor i razgovore. Izlasci, glazba, odmor i druženje odvijaju se usporedno s vijestima o nasilju. Kako živjeti s onime što gledamo? Što se događa kada se suosjećanje sudari s vlastitom udobnošću i željom da barem nakratko odmaknemo od teških prizora? Predstava propituje što mogu postići svakodnevne geste poput dijeljenja snimki, potpisivanja peticija ili odluke o tome što kupujemo. Mogu li potaknuti djelovanje ili nam ponekad pružaju osjećaj da smo učinili dovoljno?

LUBENICA je postdramska predstava u dva dijela koja povezuje glumačku izvedbu, dokumentarne materijale, glazbu i video te preuzima formate pub-kviza, Eurosonga i objava na društvenim mrežama. Prvi dio polazi od pitanja kako iz hrvatskog političkog i društvenog konteksta gledamo Palestinu, kojim je slikama pokušavamo razumjeti i koliko su naši pogledi oblikovani stereotipima, dehumanizacijom Arapa i muslimana, strahom od optužbi za antisemitizam te željom da izbjegnemo suočavanje s onime što se događa. U taj odnos ulaze i hrvatska povijesna iskustva, političke podjele i obiteljska sjećanja, ali i pitanje s kime se poistovjećujemo, čiju patnju prepoznajemo i kako opravdavamo vlastitu šutnju.

Polazište je istraživački članak

Drugi dio predstave donosi dokumentarnu rekonstrukciju zločina koji su pripadnici izraelske vojske počinili 1949. godine na vojnom položaju Nirim. Polazište je istraživački članak Aviva Lavieja i Moshea Goralija 'Smatrao sam shodnim ukloniti je sa svijeta', objavljen u Haaretzu 29. listopada 2003. Kamera približava detalje scenske radnje i određuje što ostaje izvan kadra. Nakon rekonstrukcije, prizori iz prvog dijela, oslonjeni na hrvatsku svakodnevicu, dobivaju drukčije značenje: popularna kultura i medijski sadržaji otkrivaju svoju ulogu u normalizaciji nasilja.

'Mislim da se možemo naviknuti na gledanje, a da nas ono što gledamo i dalje užasava. Problem je što se s vremenom možemo naviknuti i na činjenicu da naš užas ništa ne mijenja. Vidjeli smo, zgrozili se, podijelili snimku, a sljedećeg dana gledamo novu. Iz tog ponavljanja može nastati osjećaj nemoći, a onda i cinizam', kaže Borut Šeparović.

O nastanku predstave dodaje: 'Pokrenulo me pitanje kako nastaviti raditi svoj posao dok gledam genocid. Odgovor koji mogu dati jest predstava: okupiti ljude, istražiti materijale i pokušati proizvesti događaj u kojem će ono što znamo na neko vrijeme postati nemoguće odložiti.'

Naslov predstave nosi višestruko značenje. Lubenica svojim bojama podsjeća na palestinsku zastavu i prepoznatljiv je simbol solidarnosti s Palestinom, no istodobno pripada običnom životu, ljetu i hrani koju dijelimo. Taj spoj svakodnevnog predmeta i političkog značenja polazište je za pitanje koliko smo spremni dopustiti da nas ono što znamo doista obveže. Temeljno pitanje predstave tako nije samo što mislimo o Palestini, nego što činimo s onim što već znamo.

Izvedba i autorski tim

Igraju: Petra Cicvarić, Andro Damiš, Dora Dimić Rakar, Jakov Jozić, Nino Pavleković, Nina Spasović, Bernard Tomić, Asja Vidović i Andrija Žunac.

Dramaturgija: Filip Rutić i Ivana Vuković. Scenografija: Borut Šeparović. Kostimografija: Desanka Janković. Songovi, izbor glazbe i zvuk uz generativnu AI obradu: MONTAŽSTROJ. Video, multimedija i AI programiranje: Konrad Mulvaj i AI. Upravljanje videom i dronom uživo: Konrad Mulvaj. Asistent za multimediju i video: Dario Stojčević. Suradnica za scenski pokret: Roberta Milevoj. Oblikovanje svjetla: Anton Modrušan. Inspicijent: Nikola Belavić. Suradnice u istraživanju pokreta: Martina Tomić, Anna Javoran i Jana Božić. Fotografije: Jelena Janković.

Repriza: petak, 20. studenoga 2026. u 20 sati, Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac. Ulaznice