Počelo je, kao što se važne stvari najčešće i dogode, iz jedne sasvim osobne, životne situacije. Snježana, zaposlenica zagrebačkog Centra kulture Ribnjak, našla se pred gotovo nemogućim zadatkom: kako obilježiti rođendan teško bolesnog oca koji mjesecima živi u svojevrsnoj izolaciji, prikovan uz kućnu njegu i lišen gotovo svih radosti koje su mu nekad bile prirodne. U razgovoru s kolegama, iz sasvim praktičnog promišljanja kako mu taj dan učiniti smislenim, rodila se ideja: otac obožava glazbu Latinske Amerike, a Ribnjak ima sjajne glazbenike koji su dio njihove zajednice. Zašto ga ne iznenaditi njihovim posjetom?

Ricardo Luque i Mario Igrec, obojica bliski suradnici kuće, došli su u dom Snježanine obitelji i njenom ocu poklonili ono što će ona poslije opisati kao dan koji se pamti. Tako je, pod egidom "Dan koji se pamti!" počelo slaganje jedne male, ali čudesne geste koja će ubrzo prerasti u ambiciozan program Centra kulture Ribnjak: neposredno uoči Nacionalnog dana palijativne skrbi u svibnju ove godine, predstavljen je pilot-projekt "Mobilni timovi kulture i umjetnosti – Dan koji se pamti!". Strukturirani po uzoru na medicinske mobilne timove, Mobilni timovi kulture i umjetnosti okupljaju educirane umjetnike koji odlaze u domove ljudi na dugotrajnoj kućnoj njezi i ondje izvode pažljivo prilagođene programe – glazbene, pripovjedačke ili druge – s misijom da umjetnost postane oblik podrške, povezanosti i iscjeljenja.

U Zagrebu živi desetak tisuća usamljenih ljudi na kućnoj skrbi, kao i njihovih obitelji i njegovatelja. Projekt je nastao iz te spoznaje, s idejom da kulturni centri, "košnice" koje okupljaju slobodne umjetnike, mogu pružiti ovakvu vrstu skrbi. "Mi nismo osuđeni samo na svoju bolest, čak i kada bolest pokušava od nas napraviti samo to", kaže ravnateljica Centra kulture Ribnjak Pavlica Bajsić, koja je zajedno s Marijom Šimoković Sikavicom idejna začetnica projekta. "Ljudi su, bez obzira na stanje u kojem se nalaze, bića s potrebom za nježnošću i ljepotom. To im ne može dati televizijski program koji se beskonačno vrti po bolesničkim sobama. To može samo živa izvedba."

Tako dobro a tako jednostavno

Bajsić govori vrlo konkretno: upravo su je snimke Snježanina obiteljskog slavlja uvjerile da Ribnjak ima sve resurse za organiziranje takvih "dana koji se pamte" u mnogo više domova u kojima se mjesecima, pa i godinama, živi u izolaciji i krhkosti. Ideja je odmah dobila podršku gradskog Ureda za kulturu i civilno društvo, te je unutar kuće formiran mali radni tim i uspostavljena suradnja s Domom zdravlja Zagreb Istok i nadležnim gradskim uredima.

Umjetnici Mobilnih timova donose u domove oboljelih i njihovih najbližih umjetničke izvedbe koje su tako male da stanu u najmanju sobu, a tako velike da mogu ugrijati srce i dušu. Cilj nije tek lijepa gesta, već nastojanje da umjetnost postane "legitimni dio sustava" i "standard", a ne samo "nadstandard", a program je namijenjen svima koji su na dugotrajnoj skrbi, bez obzira na razlog. "To može biti dijete s prijelomom koje nekoliko mjeseci ne može iz stana, baka koja živi na petom katu bez lifta i želi okupiti obitelj, osoba na rehabilitaciji, djeca izvan Zagreba koja ovdje čekaju kemoterapiju, ljudi s demencijom ili Alzheimerom, pa i oni u palijativnoj skrbi", objašnjava Bajsić.

A programi su vrlo raznoliki i pažljivo prilagođeni stvarnosti kućne njege. Za odrasle to uključuje domaće šansone, world music, latino repertoar, male kućne klasične koncerte na violini ili gitari, pa čak i operne minijature. U dječjem programu naglasak je na pripovijedanju – od kamišibaj kazališta do "pričozvuka", formata u kojem se priče oblikuju kroz zvuk i ritam, ponekad i uz izradu male lutke koja pripovijeda. Mobilne timove čine iskusni umjetnici s kojima Ribnjak i inače surađuje: Jelena Radan, Ivana Starčević, Matija Antolić, Ricardo Luque, Mario Igrec, Tena Novak, Maja Jakoliš, Meritas, Iva Visković, Kruna Tarle, udruge Kozlići i Ana Čorić.

A onda slijedi faza dekompresije...

Svi su oni prošli posebnu edukaciju kako bi bili spremni na vrlo različite situacije koje ih na terenu očekuju, od emotivnih do logistički zahtjevnih, jer ulaze u ranjiv i intiman prostor tuđeg doma. Ivana Starčević, koja s Matijom Antolićem u sklopu projekta izvodi program Vječne melodije – dobre vibracije, kaže da o uključivanju nije morala dugo razmišljati: glazbom se bavi cijeli život i dobro zna njezinu moć. "Može obogatiti lijepe trenutke, ali i biti terapeutska i katarzična u onim najtežima, u to sam se uvjerila nebrojeno puta, i kao izvođač i kao slušatelj", kaže. Kako su ona i Matija godinama nastupali u domovima za starije, ovaj im je projekt došao kao prirodna nadogradnja: pristup koji je intimniji, osobniji i u kojem se, kako naglašava, autentičnost i pažnja odmah prepoznaju. Njihov se repertoar temelji na pjesmama iz prve polovice 20. stoljeća, šlagerima, tradicionalnim melodijama i glazbi koja je obilježila živote generacija koje danas žive s dugotrajnom skrbi.

No taj se repertoar uvijek mijenja, ovisno o domu u koji dolaze i o situaciji koju zateknu. "Razgovor je jako važan dio svakog posjeta", kaže Starčević. "Otvorenost, posvećivanje pažnje i slušanje." Najviše je, priznaje, iznenađuju reakcije korisnika: njihova neposrednost, ljubaznost, iskrenost i često neočekivana doza zaigranosti. Znak da su doista stvorili "dan koji se pamti", dodaje, nije teško prepoznati – sve je jasno čim ljudi zapjevaju s njima, a neki koji mogu i zaplešu, pa se probude davna sjećanja i svi se zajedno nasmiju od srca. Atmosfera je ponekad radosna, ponekad vrlo emotivna, pa ima i suza, no svaki put iz susreta izađe osjećajući se bogatije. "Najvažnije mi je biti prisutna u trenutku, biti s ljudima", kaže Starčević, dodajući kako nakon svakog posjeta ona i Matija imaju i fazu "dekompresije": razgovaraju o svemu što su doživjeli i vidjeli.

Kamišibaj, malo drveno kazalište s nizovima ilustriranih listova kroz koje se priča i pjeva, jezgra je rada udruge Kozlići, koju vodi Vera Pfaff. Riječ je o staroj japanskoj formi uličnog pripovijedanja, a njezina jednostavnost i mobilnost omogućuju umjetnicima da doslovno uđu u svaki prostor – vrtić s troje djece, područne škole s četiri đaka, odjele za djecu s teškoćama u razvoju ili sobe korisnika u domovima za starije. "Naš je cilj oduvijek bio donijeti umjetnost svima i svugdje, bez obzira na geografske, zdravstvene ili razvojne prepreke", kaže Pfaff. Zato je i povezivanje s projektom Dan koji se pamti! došlo prirodno: vrijednosti i misije dviju organizacija gotovo su se savršeno poklopile.

Mala čuda koja nas čine normalnima

Zahvaljujući velikoj internoj biblioteci kamišibaj-priča i ilustracija, Kozlići svaki posjet mogu u potpunosti prilagoditi publici. Nedavno su za djevojčice na onkološkom odjelu u Klaićevoj izveli Šegrta Hlapića, u domovima za starije pričaju narodne priče, a poseban uspjeh uvijek postiže Ježeva kućica. "Jednom prilikom, ravnateljica nas je upozorila da su korisnici na odjelu za demenciju u teškom stanju. Ali čim smo započeli: 'Po šumi širom, bez staze puta…', svih osmero koji su mogli pratiti počeli su recitirati cijeli tekst – od prve do zadnje riječi", govori Pfaff. "To je jedan od trenutaka koji nose cijeli smisao ovog posla."

Pavlica Bajsić dodaje primjer susreta s korisnicom koja već dugo nije bila kontaktibilna: tek je na zvuk violine Tene Novak, violinistice i zvučne terapeutkinje, iznenada pružila ruku. "To je trenutak koji vas podsjeti koliko umjetnost može značiti u skrbi i koliko je širok spektar situacija s kojima se susrećemo."

Pfaff kaže da isto vrijedi i za rad s djecom s teškoćama u razvoju, koji je za nju osobno, otkriva, na početku bio najzahtjevniji dio ovog projekta. "Prvih desetak izvedbi teško mi je padalo, jer i sama imam djecu. No shvatila sam da je najvažnije tretirati svu djecu – i svu publiku – isto. Razgovaramo, šalimo se, pratimo njihovu energiju. Ne pristupamo im kroz njihovu dijagnozu, nego kao ljudima koji žele sudjelovati." Kod starijih osoba presudni su, kaže, razgovori nakon izvedbe: komentari o priči, mali detalji iz svakodnevice, pa čak i uobičajene sitnice poput pitanja gdje je kupila haljinu. "To su kontakti koji ljudima vraćaju osjećaj normalnosti."

Samo nazovite ovaj broj

Proces prijave za posjet mobilnog tima jednostavan je i namjerno lišen administrativnih prepreka. Dovoljno je nazvati 091/6026179. Na tom broju javlja se koordinatorica Barbara Zlatar koja zajedno s obitelji odabire najprikladniji program i prolazi sve korake. Bajsić ističe da se zainteresirani mogu javiti i mailom na info@cmr.hr, ali napominje da je razgovor s Barbarom ključan kako bi umjetnici stvarno razumjeli osobu kojoj odlaze u posjet.

Mobilni timovi kulture i umjetnosti trenutno ostvaruju oko pet "vizita" mjesečno, iako pozivi stižu svakodnevno. "Ljudi su još uvijek pomalo plahi, ipak je riječ o ulasku u nečiji dom i potreban je pristanak same osobe na kućnoj njezi", objašnjava Bajsić. Naime, s obzirom na ranjivost korisnika i činjenicu da se ulazi u njihov intimni prostor, to je zakonski i etički uvjet. Zbog toga "prava" iznenađenja za rođendane ili obljetnice nisu izvediva, ali ono što često iznenadi korisnike i obitelji jest činjenica da je sve u potpunosti besplatno i da iza projekta stoji Grad Zagreb.

Projekt je trenutno u pilot-fazi, u kojoj se testira model rada i razvijaju daljnji koraci, a prva veća javna prezentacija onoga što je dosad napravljeno bio je nedavno održan festival "JEDNAKI U KULTURI – Tjedan inkluzije 2025.", koji je Centar kulture Ribnjak organizirao pod temom Umjetnost u doba krhkosti. Bila je to i prigoda da se model pokaže na više razina – izvedbenoj, terapijskoj, edukativnoj i društvenoj. Tjedan je obuhvaćao sobne koncerte mobilnih timova, ali i niz edukativnih i terapijskih programa: radionice likovne i plesno-pokretne art terapije te stručno osmišljene edukacije za zaposlenike domova za starije, posebno one koji rade na odjelima za demenciju, Alzheimerovu bolest i palijativnu skrb.

Ne brinite, ne morate pospremati!

Edukacije su vodile art-terapeutkinja Jelena Rajak, plesna umjetnica iz Pariza, i art-terapeutkinja Maja Čečuk, likovna umjetnica iz Barcelone, koje su održale i radionice izravno s korisnicima u domovima. Središnji događaj festivala bila je tribina "Umjetnost u doba krhkosti – Kad pozornica postane bolesnikova soba", održana 30. listopada, koja je okupila umjetnike, terapeute, stručnjake i građane. Snimka je dostupna na YouTube kanalu Centra Ribnjak.

U testnoj fazi provjerava se model suradnje, način rada i mogućnosti njegova dugoročnog razvoja u okviru javnog sustava. Zato se broj uključenih umjetnika trenutačno ne povećava, iako se, kako kaže Bajsić, mnogi javljaju. Prije širenja potrebno je organizirati novi ciklus edukacija i osigurati odgovarajuću stručnu pripremu, kako bi se održala kvaliteta i osjetljivost koja su u ovakvim situacijama ključne. Dugoročna ambicija ostaje ista: da svaki obiteljski liječnik i svaka patronažna sestra zna za ovaj besplatni program i može ga s povjerenjem preporučiti obiteljima koje skrbe o svojim najranjivijim članovima.

A Bajsić u šali poručuje: "I, da, ne morate pospremiti cijeli stan da biste imali koncert u sobi". Bitno je jedino da bolesna osoba želi susret.