ROMAN@TPORTAL.HR

Literariziranje crne kronike

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 01.06.2010 08:28
  • Objavljeno 01.06.2010 u 08:00
pištolj

pištolj

Izvor: Corbis / Autor: Thorsten Mischke/Corbis

Teme prostitucije, kriminala, ubojstava i intime spavaćih soba suvremeni hrvatski roman preuzeo je iz medijski oblikovane stvarnosti, no bez ikakvog angažiranog odmaka. Zašto ti bombastični motivi ipak ne osiguravaju zanimljivost, za tportal piše članica žirija književne nagrade roman@tportal.hr Katarina Luketić

Ubojstva, ženska i maloljetnička prostitucija, pedofilija, droga, mreža kriminala, reketarenje, biznis na domaći način, političari ili djeca političara uvučeni u sumnjive poslove, skinhedi, čak i snimanje snuff filmova... – sve je to opisano u ovogodišnjoj hrvatskoj romanesknoj produkciji. Uz to, ima i prilično scena seksa, nerijetko povezanih s nasiljem, odnosno, ima puno, ako ne eksplicitnog, 'filmičnog' seksa, onda barem pripovijedanja ili fantaziranja o njemu. I to, uobičajeno, iz muške, mačističke perspektive.

Zvuči obećavajuće? Čini vam se da je hrvatska književnost uskočila u vagon tranzicijske stvarnosti i ulovila tzv. duh vremena? Da je na peronu povijesti ostavila omiljenog intelektualističkog junaka u kojemu se već dugo čitatelj ne može prepoznati? Ili pak da se oslobodila autobiografičnosti i ispovjednog tona koji dominiraju prozom posljednjih godina?

Nažalost, ništa od toga. Iznova dobrim dijelom čitamo blijedu i jednoličnu prozu koja nije sklona snažnijim iskoracima u formi ili jeziku, i kojoj stoga niti spomenuti bombastični motivi neće osigurati trajanje. Štoviše, ta se proza može mjestimično čak ocijeniti i dosadnom; a dosada je – nakon toliko upiranja da se zađe u podzemlje, u kriminalni milje, u intimu spavaćih soba... – prilično porazno obilježje.

Od podzemlja do ispovjedaonice

Naime, jedna dominantna struja ovogodišnje romaneskne produkcije nastavlja se na tzv. stvarnosnu prozu, i to ne više samo na ona djela koja su ocrtavala postratnu urbanu svakodnevicu, nego se nastoji 'zaoštriti' priču, zagrebati po talogu društva, po temama nasilja, kriminala, seksa i opće moralne devijantnosti.

Očito je da su autori bili inspirirani medijski oblikovanom slikom stvarnosti, i ta želja da roman odražava kontekst je, jasno, dobrodošla. No ono što toliko nedostaje je kritički, ironijski ili na bilo koji način angažirani odnos prema toj stvarnosti, te svijest o nužnosti odmaka književnoga od medijskog diskursa. Zato je većinom u tim romanima riječ o preslikavanju medijske zbilje, a ne o upečatljivoj književnoj obradi iste te zbilje.

Druga struja – ovdje ću je samo spomenuti – jest ona u kojoj prevladava autobiografičnost; pa je niz ovogodišnjih romana okupljen oko tema odrastanja junaka-pisca (uglavnom bez autoironije), krize srednjih godina, bračne krize i razvoda. Ispovijedanje kao prevladavajući diskurs suvremene fikcionalne drame upućuje s jedne strane na modernu opsesiju brigom za sebe, ali s druge i na teškoću da se ulovi ukoštac s imaginativnim svjetovima književnoga djela. Zanimljivo je da ove godine svoj život češće i s više sentimenta pripovijedaju pisci nego što to čine spisateljice, čime se podriva stereotip o isuviše emotivnom i ispovjednom ženskom pismu. Najbolji su pak romani, po mome mišljenju, oni koji ostaju između tih dvaju dominantnih struja utirući neke originalnije narativne putove.

Što nas još može šokirati?

Motivi koje spominjem na početku teksta zapravo su sastavni dio crne kronike ili rubrike spektakli, od njih je satkano današnje medijsko tkivo. U književnosti oni ne znače ništa osobito, oni nisu garanti ni vrijednosti ni inovativnosti, i sami po sebi ne izazivaju žuđenu začudnost.

Konkretno, čitatelje neće šokirati ni ako knjiga počinje sočnom psovkom, ni ako se piše o fantazmi žene da odreže ud svome mužu i zatim ga pojede, ni ako zlatna mladež eksperimentira s drogom, ni ako se uvode stvarni likovi poput direktora zagrebačkoga nogometnog kluba – što sve nalazimo u romanima pristiglim na ovaj natječaj. Samo književna obrada, samo ono kako, a ne što može uroditi nekim efektom. Umjesto banalnoga kopiranja medijskoga svijeta i slijeđenja njegova diskursa u kojem su u središtu seks, zabava i nasilje, potrebno je baviti se literarnosti: jezikom, pripovijedanjem, perspektivom, novinom, psihologizacijom, višeslojnošću itd.

Možda se stoga treba stalno podsjećati da se ništa novo ne može izmisliti, ništa novo ispripovijedati, pa i kad je riječ o fenomenima za koje smo uvjereni da obilježavaju isključivo naše vrijeme. Jer, u književnosti, parafrazirat ću Itala Calvina, postoje zapravo samo dvije teme – tema ljubavi i tema smrti, nastavka i završetka života. Sve napisano je varijacija toga dvoga; znači sva je vrijednost sadržana u onome kako: u jedinstvenosti, vještini, upečatljivosti... autorskoga glasa.

Danilo Kiš
je, naprimjer, u Bašti, pepelu pisao o voznim redovima svoga oca; Bruno Schulz u Dućanima cimetne boje o mirisima, uspomenama i sjenama odrastanja na europskoj margini. Njihovi književni svjetovi nisu složeni od spektakularnoga nego od svakodnevnoga i običnog materijala, a u njima ćete doživjeti veću čitateljsku avanturu negoli u onima u kojima se dojam želi ostaviti razmetljivim vatrometom bizarnosti.

Medijska zaraza

Sve u svemu, jedan je dio domaće romaneskne produkcije zaslijepljen slikom svijeta posredovanom kroz medije i efektima Debordova 'društva spektakla'. Diskurs senzacionalističkog novinarstva prelio se u diskurs književnosti, pa u romanima koje smo ove godine čitali ima više voajerizma negoli kritičnosti, više oponašanja negoli revolta, više podržavanja negoli destruiranja. Dugoročno gledano, uvjerena sam, dobra književnost isključuje takve jeftine efekte, a bitna, prijelomna djela moraju zastupati neku istinsku jezičnu pobunu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi