„Ovdje smo da opet postanemo ljudi, stavimo na sebe lijepu odjeću, zaplešemo i uživamo u stvarima kojih u našoj stvarnosti nema...“. Kaže to Sean Johnson zvan Dino, zatvorenik u jednoj od najstrožih američkih kaznionica Sing Singu te sudionik tamošnjeg programa 'Rehabilitacija kroz umjetnosti'. Sean 'Dino' Johnson istodobno je glumac u filmu Sing Sing, spoju zatvorske i dokumentarne drame koji u njoj de facto tumači sam sebe.

Upravo je to – kombinacija stvarnih ljudi i događaja te njihove umjetničke interpretacije – izdvojilo ovaj rad američkog redatelja Grega Kwedara u recentnoj sezoni dodjela filmskih nagrada. Iako je Sing Sing premijerno prikazan još u rujnu 2023. na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, tek se nakon početka kinodistribucije prošlog ljeta u SAD-u počeo penjati na popisima najboljih filmova godine.

Na svoj ga je Top 10 uvrstio Američki filmski institut, a zavrijedio je i tri nominacije za Oscara: za najbolju glavnu mušku ulogu Colmana Dominga, za najbolju izvornu pjesmu „Like a Bird“ te za najbolji scenarij prema predlošku pri čemu je nominacija osim redatelju Kwedaru i koscenaristu Clintu Bentleyju pripala i dvojici bivših zatvorenika u naslovnoj kazionici. To su John 'Divine G' Whitfield kojega u filmu tumači Domingo te Clarence 'Divine Eye' Maclin. Potonji u filmu također tumači sam sebe, i to tako uvjerljivo da je nominiran za ovogodišnju BAFTA-u u kategoriji najbolje sporedne muške uloge. Puno je primjera da su glumci i scenaristi do svojih priznanja došli 'preko trnja', ali je malo onih koji su do njih stigli 'preko rešetki'.

Rehabilitacija kroz glumu

Scenarij je filma prilagodba dvaju predložaka, knjige The Sing Sing Follies Johna H. Richardsona i kazališne predstave Breakin' the Mummy's Code Brenta Buella koji je i sam lik u filmu u interpretaciji glumca Paula Racija, najpoznatijega po filmu Zvuk metala za koji je nominiran za Oscara. Buell je, naime, redatelj koji u priči zajedno sa zatvorenicima-glumcima postavlja ovu fantastičnu komediju o staroegipatskom princu koji putuje kroz vrijeme kako bi pronašao svoju mumiju. Upravo su ti dijelovi filma u kojima zatvorska kazališna družina najprije bira svoj sljedeći projekt, zatim uvježbava nastupe te u konačnici stiže do premijere, najzabavniji i najuvjerljiviji dokaz da je spomenuti program rehabilitiranja zatvorenika kroz različite umjetničke programe potreban i učinkovit. U biti humanizirajući u uvjetima koji su redovito dehumanizirajući. Program je 1996. osmislila Katherine Vockins za kaznionicu Sing Sing koja od svog otvaranja 1826. u gradu Ossiningu u državi New York slovi za jednu od najstrožih u SAD-u. Sama kaznionica ima kapacitet od gotovo 1.750 mjesta, dok je kroz ovaj program dosad prošlo više od njih dvjesta i trideset zatvorenika.

Redatelj Greg Kwedar na svom je filmu radio osam godina, otprilike nakon što je dovršio dugometražni igrani prvijenac, triler Transpecos. Projekt je od samog početka rada na njemu djelovao netipično jer je ujedinio profesionalne filmaše i zatvorenike koji su se umjetnošću, konkretno kazališnom glumom, počeli baviti kroz spomenuti rehabilitacijski proces. Kada se odgleda Sing Sing uistinu je teško pretpostaviti tko je sve unutar glumačkog ansambla profesionalac, a tko amater s iskustvom izdržavanja zatvorske kazne.

Novi počeci, a ne slijepe ulice

No, ovo nije film koji naglašava svoju povezanost sa stvarnošću niti protječe kao opora drama teškog ozračja i klaustrofobične vizualizacije. Gotovo je riječ o prenošenju logike samog programa na veliki ekran: gledatelji su više publika rada same glumačke družine u zatvorskim odijelima, nego li distancirani promatrači svakodnevice osuđenika na višegodišnje zatvorske kazne zbog teških kaznenih dijela. Kada na početku filma Colman Domingo izvede prvi glumački nastup zajedno s ostalim zatvorenicima, sada već uvježbanima za interpretacije Shakespeareovih djela, jasno je da je ovo priča o novim počecima, a ne o slijepim ulicama i završecima.

Domingov je lik Divine G, daroviti dramski pisac i glumac koji je osuđen za ubojstvo koje nije počinio, ali je pravi ubojica preminuo te sada teškom mukom dokazuje da je spreman za puštanje na slobodu. Stvarni se John 'Divine G' Whitfield i sam nakratko pojavljuje u filmu, pri čemu kroz njegovu bitku za slobodom i posrtanja na tom putu redatelj oštro prikazuje američko pravosuđe i društvo u cjelini. Danas je u SAD-u, naime, 5% stanovništva bilo ili jest u različitim zatvorima i kaznionicama – mjesnim, državnim i saveznim – dok sama zemlja ima jednu od najvećih stopa zatvorenika na broj stanovnika u svijetu: godine 2021. ona je iznosila 531 na 100 tisuća stanovnika. Ne čudi da je ta stopa najveća među afroameričkim stanovništvom, čak 901 na 100.000.

Stoga su glavnina protagonista Afroamerikanci. I dok Domingov Divine G trpi kobnu pogrešku američkog pravosuđa, novopridošli član glumačke družine, isprva osorni Divine Eye iza sebe ima podeblji dosje kriminalca koji je na sedamnaestogodišnju zatvorsku kaznu osuđen zbog pljačke. Međutim, on je i daroviti glumac što Divine G kao svojevrsni zatvorski lovac na talente primijeti pri jednom dvorišnom obračunu te će se njih dvojica i naći u središtu ove priče postavljene na nekoliko razina.

Ni Oscari ne pomažu u rehabilitaciji

Prva je ona kazališna u kojoj glumci amateri nakon što odluče da im je sljedeći projekt komedija čine sve kako bi nanovo dobili pljesak publike. Druga je karakterna jer su u tom smislu racionalni Divine G koji u programu prepoznaje ono najbolje i sirovi Divine Eye koji svemu pristupa sa zadrškom, dovoljno različiti da njihov što pritajeni, što otvoreni konflikt generira radnju. Treća je razina usmjerena na prokazivanje tamošnjega zatvorskog sustava koji je puki produžetak kudikamo slojevitijih problema u američkom društvu čije rasne, klasne i statusne nejednakosti te kult oružja, a zapravo nasilja, velik dio populacije jednostavno isključuje iz prostora kakvog-takvog mirnog i perspektivnog života.

Zločin nema opravdanja, ali ima uzroke. Program 'Rehabilitacija kroz umjetnosti', izvorno Rehabilitation Through the Arts (RTA), u jednoj mikrosredini, kako to prikazuje i film, makar ograničeno, ispravlja puno šire blokade i frustracije. U filmu većina prikazanih likova kojima će zatvor obilježiti velik, a možda i najveći dio života, kroz kazalište i glumu stječe novu svrhu, pa i identitet. Ipak, ništa ne ide glatko, dok je najdojmljivija paralela način na koji će Divine G i Divine Eye dočekati premijeru. Prvi će nakon što mu povjerenstvo za pomilovanje odbije zahtjev i osumnjiči ga da glumi i pri saslušanju, postati rezigniran i odbiti nastupiti u predstaviti. Drugi će intrinzično prihvatiti program te pokušati uvjeriti kolegu da se vrati ne samo na 'daske koje život znače' nego u sam život. Hoće li im to obojici biti i put prema slobodi, Sing Sing obrazlaže nenametljivo nikad ne zaoštravajući emocije.

Kreativna terapija

U tom smislu ima nešto terapijski u samom filmu, kao što je i ekranizirani program oblik socijalne terapije. Kada čovjek izgubi slobodu – bilo greškom drugih kao Divine G, bilo svojim greškama kao Divine Eye – našavši se u situaciji u kojoj mu je kaznionica godinama mjesto života, zapravo pukog preživljavanja, nužno je premještanje fokusa. RTA čini to kroz pronalaženje kreativnosti za koju većina nije niti mogla pretpostaviti da je ima.

I dok je Colman Domingo u svojoj ulozi koja mu je drugu godinu zaredom donijela nominaciju za nagradu Američke filmske akademije (prošle ju je godine dobio za glavnu ulogu u biografskoj drami Rustin u kojoj je utjelovio borca za građanska prava Bayarda Rustina) profesionalno uvjerljiv, Clarence Maclin kao stvarni i filmski Divine Eye svojom nerafiniranom, autentičnom izvedbom briše granicu između darovitog amatera i potencijalnog profesionalca.

Upravo je njegov primjer ponajbolji dokaz da program djeluje te da je moguće, u ma kako teškim uvjetima, izboriti novi početak. Za stotine i stotine tisuća američkih zatvorenika takav je početak teško zamisliv, ali ovako prikazan u Sing Singu zamisliv je barem za neke od njih. Film je svojoj temi, a osobito svojim protagonistima pristupio uz dignitet kakav se rijetko viđa kada su posrijedi ljudi o kojima je ovdje riječ. Bez predrasuda, bez osuđivanja i bez moraliziranja. Ovo je dokudrama bez velikih poteza i dramatičnih obrata, ali joj je baš to vodeća vrlina. Kada se netko nađe u poziciji ponovno postati čovjekom u smislu uživanja u stvarima koji nisu dio njegove stvarnosti, dobiva najviše. Sebe.