CYBER KRITIČARI

Kulturni elitizam - debata vođena na pogrešnom frontu

  • Autor: Joško Tomasović
  • Zadnja izmjena 16.04.2011 10:58
  • Objavljeno 16.04.2011 u 09:00
internet pisaca mašina

internet pisaca mašina

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinkstock/getty images

Raskorak između ukusa opće publike i kulturne kritike nije novi fenomen. No stara tema dobila je u suvremenoj varijaciji novog optuženika, a to je internet, točnije društvene mreže koje zujanjem svakojakih komentara navodno potkopavaju autoritet ovlaštene kritike. Je li nastupila nova era kulturnog populizma ili je pak sama kritika potkopala vlastite temelje?

Jadikovke kulturnih kritičara o tome da se njihovo mišljenje dovoljno ne cijeni i citira te, slijedom toga, ne provodi u djelo nisu ni u kom slučaju nova pojava. Nova debata o starom fenomenu nedovoljno uvaženih kulturnih kritičara koju je početkom ove godine zapodjenuo britanski Guardian zadobila je u međuvremenu samo neke nove konture, uglavnom propustivši priliku da se iole bolje zagleda u brojne i akutne probleme vlastite prakse. Naime, ako se svojevremeno optuživalo kulturnu produkciju da ugađa najnižim strastima publike te da time dugoročno obezvređuje mjesto kulture u društvu, danas su se na vrhu liste optuženih za njenu marginalizaciju našle društvene mreže. Točnije, ti 'jezoviti' scenariji, u kojim svatko, unatoč manjku formalnog obrazovanja ili barem bazične pismenosti, bez kompleksa kroz tweetove i postove izražava svoje mišljenje o određenom kazališnom komadu, koncertu, filmu, knjizi, izložbi bespovratno potkopavajući autoritet službenih kritika.

Rasprava se nominalno vodila oko pertinentnog motiva, a taj je rastući raskorak ukusa opće publike s procjenama oficijelne kritike, iako je dotični motiv zapravo star koliko i kritika sama. No stalno ju je pratio tek donekle latentni lamentirajući ton o gubitku utjecaja kulturne kritike u široj javnosti te stara i izlizana retorička pitanja poput: 'Je li doba kritičara završilo?' te: 'Koje su potencijalne (i realne) opasnosti kulturnog populizma današnjice?'

No dok se kulturna kritika u anglosaksonskoj zajednici još uvijek može prisjećati 'zlatnog doba' u kojem je kritička riječ imala kakav takav utjecaj, ne samo na komercijalni uspjeh određenog kulturnog pothvata, već barem i na segment općeg mišljenja, u našoj sredini to nije bio slučaj. U sklopu jedne etatističke kulture, u kojoj se, neovisno o političkom sustavu, uglavnom preferiralo selektivne, instrumentalizirane i strogo nekonfliktne napise, kritičko promišljanje koje dovodi u pitanje ne samo određeni kulturni événement, već i čitav mehanizam koji stoji iza njega, uvijek je bilo na samoj margini. Na toj bitnoj točki razlikovanja prestaju važiti i mnoge usporedbe o slabljenju kritičkog mnijenja u javnoj domeni. Jer ono je u domaćim prostorima prečesto ostajalo tek u povojima, razmahavši se tek rijetko i slučajno do javne rasprave.

amazon.com

amazon.com

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Neal Gabler iz Guardiana tako posve umjesno primjećuje kako se u suvremenom kritičkom promišljanju stavovi posve začudno slažu. Tako se prošle godine mogao dobiti dojam o unisonom konsenzusu među kritičarima u slučaju filma Društvena mreža Davida Finchera te o romanu 'Sloboda' američkog pisca Jonathana Franzena. No pravi neuspjeh kritike ne može se mjeriti činjenicom da ni knjiga ni film nisu ostvarili rekordne, već samo pristojne zarade, već upravo u izostanku diskordantnih glasova koje službena kritika očito nije bila u stanju iznijeti. A upravo se pred tim prešutnim i zapravo štetnim konsenzusom prostor društvenih mreža može pokazati kao prevratnički. Tako neizmjerne i neizbježne 'best of' liste danas smiješno sliče jedna drugoj, iako dotični prosede izrađivanja liste najboljih, koje više nisu rezervirane samo za prigodno novogodišnje doba, nema skoro nikakve veze s analitičkim mišljenjem.

Argumenti o tome da smo danas zašli na očito opasni teren kulturnog populizma, u kojem se samo ugađa niskim strastima te u kojem više nema jasnih vrijednosnih orijentira, također ne zvuče pretjerano uvjerljivo. Naime, upravo je moderna pop kultura pomogla brisanju ionako anakronih granica između visoke i niske kulture jer je pop kultura već u drugoj polovici minulog stoljeća zadobila svoje lettres de noblesse i postala više nego respektabilni predložak. Sporost kritike da pravovremeno valorizira promjenu paradigme samo je pripomogla sve izraženijem dojmu da se na jednoj strani nalazi kritika, a na drugoj kulturna scena. A na toj se istoj sceni mogu pronaći zanimljivi i jako ilustrativni fenomeni poput mezzosopranistice Cecilie Bartoli koja ostvaruje milijunske naklade s ambicioznim diskografskim posvećenim zanemarenim kompozitorima, kao što je Salieri, ili zaboravljenom baroknom repertoaru kastrata.

Reći da je kulturna kritika u krizi, pa i u sredinama s bitno razvijenijom naklonošću k suprotstavljenim i heterogenim mišljenjima od naše, svakako je ispravna premisa za raspravu. No svaliti krivnju na kakofono zujanje društvenih mreža ili na 'blogere u pidžamama', kako se posprdno okrstilo nove cyber kritičare u medijima, čini se brzopletim, prelaganim i odveć naivnim odgovorom pored gorućih internih problema kritike same, kao što je njezina opasno bliska pozicija s komercijalnim i/ili državnim proizvođačima kulturnih sadržaja ili bjelodana činjenica da joj diskurs sve više nalikuje marketinškoj promociji proizvoda no esejistički konstruiranoj misli. Suvremeno funkcioniranje medija, koje je zasebna stavka te koje u navedenim procesima ne vidi apsolutno nikakav problem, tek je jedna od otežavajućih okolnosti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi