ROMAN@TPORTAL.HR

Književnost i bižuterija

02.06.2011 u 13:13

Bionic
Reading

Žiri književne nagrade roman@tportal.hr, kao i prošlih godina, i ove će u samom finalu izbora pobjednika na tportalu objavljivati tekstove o književnosti i suvremenoj romanesknoj produkciji u Hrvatskoj. Prvi u nizu tekstova potpisuje književna kritičarka i urednica Katarina Luketić, a u svom tekstu bavi se banalizacijom književnosti

Književni/-na kritičar/-ka u hrvatskom kontekstu ne utvrđuje samo vrijednosti, osobitosti i značenja književnoga djela, nego mora često – zapravo kad god mu/joj se u medijskom prostoru pruži prilika da govori o književnosti, upravo zato što je tih prilika vrlo malo – braniti ono osnovno: posebnost same književnosti. On/ona mora braniti različitost književnog diskursa i različitost književne komunikacije, štititi književno polje od banalnosti, eksplicitnosti i pojednostavljenja, kao i od spektakularizacije koje se nameće kao poželjna optika kroz koju se može posredovati današnji život.

Nije tu riječ o nekoj uzvišenoj misiji niti o želji da se sakralizira književnost, već prije o nužnosti da se podsjeti na njezino nulto stanje, npr. na to da se književni diskursi razlikuju od medijskih, da fikcija nema ograničenja i da to što nam govori književnost nema ni informativnu, ni moralističku, ni političku, ni terapijsku, a bogme ni isključivo zabavljačku funkciju.

Čitatelji-turisti

Braniti posebnost književnosti od koga?

Najprije, jasno, od onih koji ne čitaju ništa, ali tvrde da razumiju sve. Zatim, na primjer, od onog dijela publike koja ne želi uložiti napor da bi razlikovala književne od drugih (najčešće medijskih) jezičnih praksi te nastoji književnost konzumirati onako kako konzumira danas sve drugo: novinski tekst, TV emisiju, internet – brzo i bez prepreka.

Takva publika samo izletnički ulazi u književnost, spremna je u najboljem slučaju na lagana uzbuđenja, te je, uza sve, dovoljno uobražena da misli da je pozvana prosuđivati književne vrijednosti. Ta je publika brojna i među novinarima, komentatorima i urednicima, ona ne razlikuje književnu vrijednosti nekog teksta od financijske vrijednosti koju taj tekst postiže na tržištu, pa se ona i prepoznaje po tome što kao vrhunaravne literarne argumente navodi upravo top liste i broj prodanih primjeraka ili pak što ozbiljno shvaća marketinško pumpanje nečije popularnosti.

Ona se ponaša poput turista koji misli da je moguće u kratkom vremenu, uz malo truda i s ljubaznim vodičem otkriti i razumjeti sve tajne nepoznata prostora, pa se nakon putovanja sretno vratiti svojoj kući nepromijenjen. Ona očekuje – a mediji koji prodaju takve paket-aranžmane njezina očekivanja pothranjuju – da se nepoznati prostor prilagodi potrebama upravo takva instant turizma, da se reorganizira na način da zadovolji turističku glad za egzotikom, a izbjegne nepredviđene situacije, dakle da bude udoban, ali ne dosadan.

Također očekuje da se taj prostor pojednostavi jer turisti se ne bave kompleksnim pitanjima, već žele jasnu i neopterećujuću sliku, traže stereotip, banalnost, suvenir za uspomenu na sve ono što su doživjeli, a što su i prije odlaska na putovanje očekivali da će doživjeti.

Isti ti turisti-čitatelji koji očekuju prilagođavanje književnog prostora svojim zahtjevima, očekuju i od kritičara/-ke da odustane od jezika kojim piše o književnosti i prilagodi se pravilima brze konzumacije (i brzog zaborava). Ukratko, da ne davi sa stručnim terminima, referencama i usporedbama, već narodski – normalno i zdravorazumski – kaže što misli ili – još bolje – da umjesto argumentacije stavi uz neko djelo odgovarajući broj zvjezdica ili smajlića.

U slučaju ovog književnog natječaja, na primjer, čitatelji-turisti očekivat će da se nagradi baš ono što bi i oni nagradili i što se uklapa u njihovu digest verziju nacionalne književnosti za koju s vremena na vrijeme pokazuju interes.

Da se razumijemo, nije književnost u tome usamljena; ni kritičaru vizualnih umjetnosti nije lako, i tu svaka šuša s kruzera misli da razumije svijet u koji dolazi, tj. da se taj svijet mora predstaviti na način da bude jednostavan i razumljiv njezinim očima.

Masovni neukus nikada ne treba podcijeniti, mišljenja je glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš
Pristupačno, jednostavno, profitabilno

Braniti posebnost književnost od koga? Na primjer, od onih čitatelja, pisaca, 'stručnjaka' koji smatraju da se književnost mora temeljito prilagoditi duhu vremena (duhu tržišta), postati podatnija, čitana, obožavana, bižuterijska. Prevedeno, to znači da mora prihvatiti kriterije nove izvrsnosti, a oni su utemeljeni na ekonomskim pokazateljima.

Dakle, književnost ne treba opisati/razobličiti taj duh vremena (duh profita), ona mora odstupiti od ideje da njeguje individualizam i popustiti pred naletom medijski posredovane ideje masovne potražnje i spektakularizacije.

Ukratko, književni/-a kritičar/-ka danas i ovdje (a sudeći prema riječima Terryja Eagletona izgovorenim prilikom nedavnoga gostovanja u Zagrebu, i u drugim sredinama) prije negoli počne suditi o vrijednostima, autorima i djelima, ispada da mora braniti autonomnost same djelatnosti, posebnost književnog jezika i književne komunikacije te izdvojenost književnog polja. Ta je kritičarska borba vjerojatno donkihotski naivna i komična, riskantna, a možda i uzaludna. Ali, ona se ipak nameće da se medijski prostor za kako-tako adekvatan govor o književnosti smanjio jer bez nje, bez vitlanja kopljem u ime branjenja nekih vrijednosti, prepušteni smo haranju samouvjerenih potrošača koji će sve što se ne da brzo i lako konzumirati otpisati kao davež ili elitizam.

Nagrade i vrijednosti

Zapravo, osobno nemam ništa protiv bižuterije, protiv onoga što igra na kartu kiča, podilazi zamišljenom masovnom ukusu, želi samo zabaviti, osobito ako namjernom jeftinoćom provocira lažno uzvišene vrijednosti i/ili s konceptom pretura po postojećim hijerarhijama. Nemam ništa protiv zabave&spektakla, sve dok se vrijednosti toga svijeta ne počnu prenositi npr. u svijet književnosti, dok se logika spektakularizacije i konzumacije, vatrometa i profita, ne prenosi na književnu sferu, što se dobrim dijelom, i u nas i drugdje, događa. Nemam ništa ni protiv toga da su takve bižuterije ono najslušanije/najčitanije, ono što široka publika prepoznaje i u čemu uživa, pa čak i da takve bižuterije dobivaju nagrade u nekim svojim kategorijama.

Ali, književne vrijednosti žive negdje drugdje i književne nagrade imaju smisla jedino ukoliko uspijevaju zastupati – kontekstu i tržištu usprkos – upravo takve vrijednosti.

Više o književnoj nagradi roman@tportal.hr čitajte na službenoj stranici roman.tportal.hr te na Facebook stranici nagrade