Bilo bi lako film ‘Žene, luđaci i malo dobrih pedera’ proglasiti još jednim poglavljem iz tipične hrvatske stvarnosne proze koja je prešla na film i zapela u birtiji, ali Ivan Salaj, adaptirajući roman i motive kratkih priča Roberta Roklicera, bira drukčiji, efektniji kostim. Umjesto naturalističkog blata iz prve ruke kakvo je tipično za ekranizacije toga žanra (a i taj žanr općenito), Salaj odijeva Roklicerov svijet u formu noir-filma.

Tako kostimirana stvarnosna proza, uz zadržavanje svih tipičnih 'ja-sam-pijana-muška-budala-koja-uništava-život-sebi-i-drugima' momenata, pretvara se i u zavodljivu pripovijest s naracijom glavnog (anti)junaka iz voice-overa, s kratkim, rafalnim mudrijaško-duhovitim replikama i soundtrackom pomalo iščašenog i raštimanog jazza koji klizi kao dim kroz mračnu birtiju i maglovitu noć (iako maglovitih noću u filmu nema, ali opisujem filing). Sve to pomalo podsjeća na ekranizaciju romana Raymonda Chandlera ili Mickeyja Spillanea, s utučenim, ironičnim detektivom u baloneru, koji ispaljuje britke replike sugovornicima te cinične metafore gledateljima, osim što ovdje, u Salajevu filmu i Roklicerovu predlošku - nema detektiva ni detektivske zagonetke u klasičnom smislu tog pojma. Samo jedna pijana, muška budala koja se kroz nekoliko dana svojeg života spotiče preko praznih flaša i golih sisa, gledatelju pritom nudeći proplamsaje svoje inteligencije u voice-overu.

Radnja jednostavna kao mamurluk

Riječ je o hommageu pokojnom Robertu Rokliceru, piscu, dramaturgu i ratnom veteranu, čovjeku koji je prekratko živio, ali za sobom ostavio hrpu rukopisa i legendi. Koliko je film biografski, teško je reći, ali glavni lik zove se – Robert Roklicer. Dovoljno da shvatimo kako je cilj zahvatiti osobu, ton i preokupacije, ako već ne i kalendar događaja.

Radnja je jednostavna kao mamurluk, a slojevita kao ožiljak na trbuhu glavnog lika. Robert na početku dobiva otkaz u redakciji u kojoj je radio kao novinar. Novi vlasnici, uštogljeni Austrijanci, ne vole nered, kašnjenje, 'razbarušeno' ponašanje, a ni višak radne snage. Urednik – koji i sam leti s posla – ljubazno mu uruči papire, a naš junak uzvrati ne tako ljubaznim priopćenjem tajnici da je spavao s njezinom kćeri, i to na njezinu radnom stolu. Jelena Miholjević prštavo eksplodira iz svoje uobičajene uloge pitome gospođe i u sekundi pretvara scenu u mali vatromet psovki i letećih predmeta. Robert potom pokušava kod psihijatra iskamčiti bolovanje, dobiva preporuku za zatvoreno liječenje alkoholizma, pa bježi u jedinu kliniku koju priznaje – za šank.

Sljedećih nekoliko dana niz je epizoda ispisanih pivom, pelinom, depresijom, krivnjom i izgredničkim ponašanjem. Tučnjava s najboljim frendom jer je sumnjivo gledao njegovoj ženi u dekolte. Seks s konobaricom koja ga je doslovno pokupila s poda nakon tučnjave. Seks i s njezinom šesnaestogodišnjom kćeri koja ima hepatitis B. Liječenje stidnih uši insekticidom iz poljoprivredne apoteke, koje umalo završi onim tipom smrti o kakvoj viču debela slova s naslovnica. Depresija, PTSP, suicidalne misli, bacanje smeća i tepiha s balkona, seks sa ženom koja spava… katalog grijeha raste, a s njime i nelagoda. Nije ovo film koji traži simpatije, a bogami ih i ne izaziva. Od nas traži da promatramo i ne lažemo si da je cijela priča bilo što drugo osim duboke bijede. Unatoč tome što tu bijedu nastoji 'frajerizirati'.

Forma daje smisao sadržaju

E sad, zašto takav materijal ipak gledamo s više interesa nego što bismo očekivali od još jedne priče o pijanoj muškoj budali koja usput prelazi granice i ukusa i mentalnog zdravlja i zakona? Zbog forme. Salajev noir okvir nije puka poza: voice-over mu daje distancu i ironijski odmak, brze replike održavaju ritam, a glazba podsjeća da i kretensko ponašanje ima koreografiju. Iako nema detektivske radnje – osim ako pod ‘istragu’ ne podvedemo Robertovu potragu za samim sobom i odgovorom na pitanje ‘koji je meni klinac?’ – noir-atmosfera je uvjerljiva i konzistentna s takvim žanrom. Taj je izbor ujedno estetski štit: omogućuje da se od makljaže, pijanstva i etičkih posrtaja odmaknemo za milimetar pa, umjesto sablažnjavanja, zabilježimo situaciju. Pa makar zaključili i da nam Salaj (a vjerojatno i Roklicer) u cijelu priču groznog ponašanja glavnog lika s tom cijelom noir-spikom pomalo udara cool patinu, što je zabavno, ali nije baš zasluženo.

Feministički nerv mi je, naime, cijelo vrijeme dok sam gledala film nervozno treperio, a ponekad mi je i bilo muka. Žene ovdje postoje samo kao izrazito seksualizirani objekti i funkcije muških drama. U redu, dio je to Roklicerova autorskog koda i žanrovskog ključa, ali i dalje ostaje ne samo primjetna, nego i glasno VRIŠTEĆA činjenica da je perspektiva muška, bahata, često imuna na posljedice osim onih u kojima se puko konstatira 'ah, kako je sve to prljavo i grozno i kako ja duboko patim zbog toga'. ‘Frajeriziranje’ ovdje nije samo nuspojava, nego i poetika. Autori svog (anti)junaka ne prikazuju čišćim nego što jest – dapače, vrlo ga zorno oslikavaju kao tipičnu 'mušku svinju' – ali svim stilskim postupcima i izražajnim sredstvima ipak mu daju mračan sjaj pametnog patnika i frajera, što mi uvijek pomalo podigne kiselinu iz želuca. Ali rade li to dobro? Rade.

Muške slabosti i ženski bljeskovi stvarnosti

Filip Detelić nosi film snažno i uvjerljivo. Fizički djeluje kao netko tko je danima spavao na tuđim kaučevima, a u glasu ima onu mješavinu cinične duhovitosti i tupe rezignacije zbog koje mu vjerujemo da je stvarno takav kakvim film karakterizira Roberta. Ironija i sarkazam cure mu niz rečenice dok se lice jedva pomiče – kao da i mimika štedi energiju za preživljavanje. Među muškim epizodama, dobar je i Živko Anočić kao Robertov urednik, a poslije i koscenarist na projektu za HTV-ovu seriju, Frano Mašković kao najbolji frend Marin te Filip Šovagović kao psihijatar koji liječi pacijente od alkoholizma, a onda ih časti viskijem skrivenim iza knjiga na polici. Svi funkcioniraju kao galerija varijacija iste muške slabosti. Ženske uloge, premda napisane kroz prizmu muškog pogleda (dakle, božesačuvaj uvredljivo), glumački stoje čvrsto: Dora Dimić Rakar i Anja Šovagović Despot posebno se izdvajaju s izvedbama, iako možda nemaju najviše minutaže u filmu. U malim, ali pamtljivim nastupima, Jelena Miholjević i Uršula Najev donose one bljeskove stvarnosti od kojih se scena razbudi.

Scenaristički, film je najjači u detaljima i tempu, a najslabiji kad se prepusti katalogiziranju ispada. Nizanje ‘epizodica’ Robertovih ekscesa katkada zamijeni luk. U trenucima kad bi trebalo pritegnuti smisao – tko je Robert mimo poroka, što je iza psovke, gdje su pukotine koje nisu samo alkohol – priča se radije zabavlja novom vratolomijom. Istina, voice-over ponekad to zakrpa sarkastično-mudrom rečenicom, ali to je flaster, ne šav. Ipak, kao portret stanja – poroka, krivnje, samoprezira – film pogađa: najjači je kad se sam od sebe distancira i kad kroz humor pusti da proviri tuga.

Konačni dojam? Zanimljivo i vješto režirano prisjećanje na Roberta Roklicera koje se ne boji prljavštine, ali ni forme. Ne bih ga gledala dvaput i nije mi najbolji Salajev film – to je i dalje ‘Osmi povjerenik’ – no ovo je čvrsto i autorski prepoznatljivo. ‘Frajeriziranje’ glavnog lika jest naporno, ali film ga ne slavi bez ostatka: između šanka i voice-overa stalno proviruje tuberkuloza savjesti. Ako je cilj bio uhvatiti duh Roklicerova pisanja i persone – načina na koji je, kako kažu, svima oko sebe bio i nadahnuće i enigma – onda je Salajev noir-okvir pogodio.