Jedan od filmova koji će svoju premijeru imati na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu adaptacija je romana Blijed pogled na bregove (A Pale View of Hills) nobelovca Kazua Ishigura. Tim povodom, u razgovoru za Guardian, britansko-japanski književnik prisjetio se svojih spisateljskih početaka i podijelio osobne refleksije o romanu koju mu je otvorio vrata spisateljske karijere.

Blijed pogled na bregove prvi je roman ovog proslavljenog autora, objavljen 1982. godine, kada je bio u ranim dvadesetima – sada mu je 70. Pisao ga je u unajmljenoj sobi u Cardiffu, nadnesen nad blagovaonski stol, u vrijeme kada je, kako je rekao, "tek počinjao istraživati vlastiti odnos s Japanom". "Nisam imao pojma da će knjiga biti objavljena, a kamoli da me čeka spisateljska karijera. Ali ta priča ostaje važan dio mene, ne samo zato što je označila početak mog književnog puta, već zato što mi je pomogla srediti moj odnos s Japanom", rekao je Ishiguro, koji je imao pet godina kad je s roditeljima emigrirao u Veliku Britaniju.

Danas, više od četiri desetljeća kasnije, roman se vraća na velika platna u filmskoj adaptaciji Japanca Keija Ishikawe koja će svoju premijeru doživjeti 15. svibnja u programu Un certain regard canneskog festivala.

Roman, a sada i film, kompleksna je obiteljska priča koja povezuje Englesku s Japanom i sadašnjost s prošlošću. U središtu priče je Etsuko, Japanka srednjih godina koja je nakon rata emigrirala u Englesku, gdje pokušava izgraditi novi život, dok se istovremeno nosi s traumama iz prošlosti i osjećajem kulturne dislokacije. U filmu je ta napetost između dva svijeta izražena kroz njezin odnos s mlađom kćeri Niki, mladom spisateljicom koja traži vlastiti glas i identitet. Niki, koju tumači Camilla Aiko, postaje svojevrsni posrednik između generacija i kultura, veza između majčine prošlosti u Nagasakiju i njezine sadašnjosti u engleskoj suburbiji 80-ih godina.

Premijera Ishikawine adaptacije Blijedog pogleda na bregove dolazi u trenutku kada se autor osvrće na vlastitu obiteljsku povijest, na majčine priče o Nagasakiju koje su, iako nisu izravno uključene u roman, oblikovale njegov pogled na prošlost i identitet. Ishiguro priznaje da se Niki, mlada spisateljica koja neprestano kopa po majčinim uspomenama, u mnogočemu temelji na njemu samom: dijete imigranata, transplantirano iz Japana u Englesku, s trajnim osjećajem da pripada na oba mjesta, ali istodobno nigdje u potpunosti. Njegova majka, koja je preminula 2019. godine u 92. godini, u romanu je prepoznala evoluciju vlastitih sjećanja – možda ne doslovno, ali svakako kao odraz kolektivnog pamćenja i trauma koje ne prestaju rezonirati desetljećima kasnije.

"Moja majka doživljavala je tu knjigu kao evoluciju svojih priča o Nagasakiju", kaže Ishiguro. "Šteta što nije doživjela ovaj film." Majka je bila važna figura u njegovu životu, a njezine su priče o preživljavanju i obnovi grada nakon atomskog udara duboko utjecale na njegovu književnost.

Dodjeljujući 2017. Ishiguru Nobelovu nagradu za književnost, Švedska akademija u obrazloženju je naglasila emocionalnu snagu njegove proze te fokus na teme "sjećanja, vremena i samoobmane". Te se teme provlače kroz cijeli njegov opus, bilo da piše o engleskoj služinčadi u poslijeratnoj Engleskoj (Na kraju dana), djeci koja odrastaju u distopijskim internatima (Nikad me ne ostavljaj) ili starim ratnicima u arturijanskoj Britaniji (Pokopani div), no možda su najdublje utisnute upravo u njegovom prvijencu.

Iako su priče njegovih roditelja bile temeljna inspiracija, Ishiguro priznaje da je sam roman zapravo pokušaj da se progovori o generacijskom jazu i kulturnoj fragmentaciji, o načinima na koje obiteljske priče evoluiraju, iskrivljuju se i prilagođavaju. Niki, uporna mlada žena koja sa starim kasetofonom neumorno ispituje majčine uspomene, nije izravna Ishigurova projekcija, ali nosi djeliće njegove mladosti, tu znatiželjnu, ponekad nespretno izravnu potrebu da shvati prošlost, uz stalnu svijest o vlastitoj kulturnoj dvojnosti.

Ishiguro je često govorio o svojoj sklonosti prema filmu, čak je i sam pisao scenarije, uključujući za nedavni film Živjeti, adaptaciju Kurosawina klasika Ikiru smještenu u London 1950-ih. No, unatoč ljubavi prema sedmoj umjetnosti, čvrsto vjeruje da filmovi trebaju imati vlastiti život, daleko od doslovnih književnih interpretacija: za njega su filmovi poput logorske vatre oko koje se priče ponovno pričaju, prilagođavaju, gube i ponovno pronalaze – proces koji ih održava živima.

"Imam strogo pravilo da ne pokušavam adaptirati vlastite romane. Uvijek naglašavam da filmaši moraju 'posvojiti' film – da ne smiju pristupati književnom predlošku s previše poštovanja. Knjige i filmovi su vrlo različite forme, ponekad gotovo oprečne", kaže Ishiguro. On, rekao je, teži nečemu trajnijem, gotovo mitskom, pričama koje se, poput Homerovih, prenose kroz stoljeća.

"Možda zvuči kao lažna skromnost kada kažem da želim da se priče razvijaju, ali zapravo je riječ o svojevrsnoj megalomaniji," priznaje. "Želim da moje priče postanu poput Homerovih, da se prenose kroz stoljeća i različite kulture, prilagođavajući se novim generacijama. Knjige su već same po sebi rezultat reinterpretacije, građene su od materijala koje sam naslijedio, upio i preradio. Kada nešto prelazi iz knjige u film, to je trenutak kada priča treba narasti i evoluirati."

Ishikawina adaptacija tako postaje prilika da se priča ponovno ispriča, da se preradi i prilagodi novoj generaciji gledatelja – baš kao što je Ishigurov roman, temeljen na sjećanjima i obiteljskim pričama, svojevrsna reinterpretacija trauma i povijesti koje su oblikovale njegovo djetinjstvo.

Kazuo Ishiguro (1954.) jedan je od najprevođenijih suvremenih pisaca, a njegovi su romani prodani u milijunskim nakladama i prevedeni na više od pedeset jezika. Uz Nobelovu nagradu za književnost, dobitnik je i prestižne Bookerove nagrade. Za svoje zasluge u književnosti, 2018. godine imenovan je vitezom (Knight Bachelor), a 2025. je postao član Reda počasnog društva (Companion of Honour). Ishiguro također nosi francusko odlikovanje Chevalier de l'Ordre des Arts et des Lettres te japansko odlikovanje Reda izlazećeg sunca - Zlatna i srebrna zvijezda. Njegov scenarij za film Živjeti (Living, 2022) bio je nominiran za nagrade Oscar i BAFTA.