Prosječan čovjek, u SAD-u ili bilo gdje drugdje, mnoge od svojih obaveza ne stiže obaviti. Ne stiže na vrijeme na posao jer je gužva u prometu, pomjera rokove na poslu, zaboravi odvesti djecu na neke hobije, u hladnjaku mu strune povrće za juhu, ne stigne nazvati majstora. Zaboraviti na vrijeme platiti račune, nema vremena nazvati roditelje i rodbinu, ne uzmogne na obiteljska okupljanja, ne stiže obaviti mnoge osnovne aktivnosti u životu, a kamoli činiti svijet boljim mjestom.

To nam se, iz dana u dan, događa svima: rijetki su oni koji uspiju obaviti baš sve s onih famoznih to-do lista. Ali eto, Donald Trump, američki predsjednik, stiže štošta: zato on i jest predsjednik. Zaustavio je, po vlastitom kazivanju, sedam ratova u sedam mjeseci. Manevrira između Izraela i Gaze, Rusije i Ukrajine, pregovara s Indijom, Iranom, uvodi carinske protokole, bavi se Meksikom, Kanadom, a u slobodno vrijeme i potencijalnom aneksijom Grenlanda.

A onda kada sve to obavi, u neka doba, legne na kauč i upali TV, a tamo ga dočekaju popularni politički satiričari i komičari koji ismijavaju njegove politike, ponašanja, njegove pristaše iz pokreta MAGA, pa se, u potpuno kaotičnom svijetu, u pauzama zaustavljanja ratova stigne baviti i njima. Najnovije ime na popisu Trumpovih neprijatelja od ovog je tjedna komičar Jimmy Kimmel, čiji je kasnonoćni talk show suspendiran njegovom intervencijom na ABC-ju, i to zbog izjava o ubojstvu Charlieja Kirka, a suspenziju pravda manjkom gledanosti.

U SAD-u ovakve TV forme imaju, uz veliku gledanost, utjecaj na javno mišljenje još od pedesetih godina prošlog stoljeća: humor, bespoštedan, oštar i grub, značajka je takvih, američkom društvu svojstvenih emisija, koje traju još od JFK-a do danas. Emisije su to koje gledaju milijuni ljudi i koje, u konačnici, analizom aktualnih dnevnih vijesti demaskiraju sadašnjicu. Mnogi su američki predsjednici gostovali u tim emisijama pokušavajući ostvariti popularnost uoči izbora, držali 'monologe', a koliko su one živi dio društva, govori i činjenica da se prosvjedovalo ispred ABC-ja zbog suspenzije Kimmela.

Trump kao Tito – dopušten je samo 'dobar jazz'

Borna Sor, jedan od najpopularnijih hrvatskih komičara, u izjavi za tportal ističe da je 'Amerika još uvijek iznimno slobodna zemlja za sve humoriste, komičare i satiričare koji se sprdaju s Trumpovom opozicijom jer za njih ne postoji nikakav oblik cenzure, prijetnje ili zabrane'.

'Sam Trump je nabrojao tko su loši komičari koje treba maknuti, ali je spomenuo i one koje voli, pogotovo na Fox Newsu. Kad su jednom pitali Tita kako to da su dopušteni jazz koncerti u Jugoslaviji, a jazz nije dopušten, Tito je pojasnio – dopušten je samo dobar jazz. Tako i Trump – dopušteni su humor i satira, ali samo dobar humor i dobra satira. Onaj koji se sprda sa svim onim čime se Trump voli sprdati: ženama, crncima, seksualnim manjinama, invalidima, ubijenim političarima iz oporbe, liberalima, ljevičarima, demokratima, svima onima s kojima se i sam Trump sprda', kaže Sor.

Peđa Bajović: Toliko o istini s Truth Sociala

Peđa Bajović, komičar te i sam povratnik iz SAD-a, navodi da Trumpova administracija pokušava 'kontrolirati' situaciju, ali da je komičarska scena još uvijek daleko od ukidanja.

'Ako malo obratite pažnju na Trumpove objave na vlastitoj mu društvenoj mreži Truth Social, on prvenstveno navodi navodnu nisku gledanost Jimmyja Kimmela i Stephena Colberta i njihovo favoriziranje njegovih političkih protivnika, a ništa od toga nije istina. Toliko o 'The Truth', ali to mu ne smeta. Ponekad će dodati i da je to loša komedija, ali ni on ni njegovi neće potegnuti za pojmom zabrane. Ipak je Prvi amandman, koji omogućava slobodu govora, toliko jak u tamošnjoj kulturi da se ne usude to dovoditi u pitanje. Zasad. Trump i njegova korporativna oligarhija koriste upravo ono što je suština kapitalizma – pravni i novčani pritisak na medijske kompanije kako bi postigli ono što žele, a to je da se marginalizira kritika vlasti kroz humor. Znaju da to ne mogu u potpunosti postići, ali koliko mogu – nastavit će tako', ističe za tportal Bajović.

McClain Brown: Tu smo negdje uz Tursku

Cody McClain Brown s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da je jedina osoba koju Trump i njegova administracija žele zaštititi sam Trump, što se vidi u njegovim izjavama.

'Zašto je želio da se Jimmy Kimmel ukloni? Pa, prema Trumpu, to je zato što je 99 posto njegovog sadržaja 'pozitivno DEMOKRATSKO smeće'. Također je izjavio da bi TV kanali trebali izgubiti svoje licence za emitiranje jer su 97 posto protiv njega, što god to značilo. Vidimo da se ovo razlikuje od takozvane kulture otkazivanja po tome što predsjednik SAD-a izravno prijeti TV mrežama zbog sadržaja na njihovim kanalima, sadržaja koji je zaštićen od ovakvih napada Prvim amandmanom, dok 'otkazivanje' prije Trumpa nije provodila vlada. Drugo, ovdje se radi o Trumpovu pokušaju zaštite svoje administracije, ega, ugleda, što god, a ne o pokušaju ublažavanja štete za ranjive skupine stanovništva', kaže McClain Brown.

Kao Amerikanac, dodaje, koji je jedno vrijeme živio u Istanbulu, bio je ponosan kada bi se njegovi turski prijatelji divili svemu onome što američki komičari smiju reći i kako se smiju rugati tadašnjoj Bushevoj administraciji.

'Sada izgleda da je SAD uz Kinu, Rusiju, Tursku i sve druge zemlje u kojima se sloboda govora potiskuje. Sada smo u sličnoj situaciji kao Turska. Još uvijek nije tako loše, ali činjenica da postoji pritisak države na ono što komičari smiju ili ne smiju još je jedan korak, među brojnima, koji je Trump napravio prema autokraciji', smatra McClain Brown.

Sor: Predsjednik objavljuje javne proglase koga treba maknuti iz etera

Sor dodaje da se te 'zabrane' samo smjenjuju – slijeva nadesno i obratno – ali da je sada situacija drugačija jer predsjednik objavljuje koga treba maknuti.

'Lijeva politička korektnost nastavak je desne političke korektnosti, desnica se vraća u vrijeme kad je Amerika bila Great, pa se nisi mogao sprdati vojskom, ratom, religijom, društvenim problemima rasizma, izrabljivanjem američkog radnika – Lenny Bruce, Carlin, Pryor – prije ljevice je desnica zabranjivala, pa je u redu da desnica vrati dio svoje tradicije. S druge strane, ovo je nešto posve novo, jer predsjednik sad objavljuje javne proglase koga sve treba maknuti. To je ipak jedan pokazatelj napretka Amerike: i Bijela kuća je sad na sebe preuzela dio posla, jer zašto bi tržište samo odlučivalo. Pa tržište je dopustilo sve te ljevičarske kvazikomičare', dodaje Sor.

Woke kultura Amerikance 'iziritirala u fašizam'

Bajović napominje da kultura otkazivanja slijeva nije pokušavala ukinuti emisije na nacionalnim TV kanalima niti je prijetila oduzimanjem licenci za emitiranje, a to nije činila ni ranija vlast demokrata.

'Istina, forsiranje političke korektnosti i woke agende rezultiralo je frustracijom dijela javnosti, a to je jako dobro opisao komičar Marc Maron: 'Ne znam razumijete li vi to, ali mi smo iziritirali prosječne Amerikance u fašizam!' To je liberalna samokritika, a s konzervativne strane je zasad ne vidim', dodaje Bajović.

McClain Brown objašnjava da je Trumpov udar na komičare drugačiji od političke korektnosti jer se to općenito odnosi na zaštitu ranjivih skupina stanovništva od generalizacija i stereotipa korištenih u prošlosti za marginalizaciju tih skupina.

'Kada su ljudi bili uklonjeni s platforme zbog nepristojnih ili kontroverznih komentara, to je obično provodio subjekt privatnog sektora, poput Twittera, naprimjer, koji je rekao 'ne želimo ovaj sadržaj na našoj platformi', dodaje McClain Brown.

U Hrvatskoj je satira ekonomski cenzurirana

Amerikanci, smatra Sor, kasne za nama jer je u Hrvatskoj ekonomska cenzura satire potpuno dovršen proces.

'Bilo kakva satirična kritika vlasti uklonjena je iz svih državnih medija. Kod nas je HRT ukinuo 'Montirani proces' prije 10 godina, i od tada nije bilo nikakve političke satire na državnoj televiziji. Kod nas se satiričare vuče po sudovima. Sustav je kod nas davnih dana objasnio tržištu ono što se Amerikancima tek sada objašnjava: vlast je ta koja daje državne licence za TV i radijske koncesije. Ujedno, državne firme su jedan od najvećih kupaca reklamnih blokova. Bilo bi stvarno loše za posao bilo kojeg privatnika kod nas da odluči financirati političku satiru. Amerika tek dolazi u našu fazu', dodaje Sor.

Bajović dodaje da 'satire kod nas ima, ali nema potrebnu distribuciju: postoje TV emisije poput Kesićeve u Srbiji, koja je osuđena na tamošnju kabelsku distribuciju, Šprajcove u Hrvatskoj, koja se ugnijezdila na onakvom RTL-u, te nekoliko internetskih video formata i niz meme uradaka po društvenim mrežama; ali sve je to više za kuraženje politički pismenije populacije istomišljenika, nego što bi umalo utjecaj na većinu unutar naših javnosti, a koje su politički polupismene'.

'Televizijska satira je određena brojkama: SAD i Kanada su nekih skoro 400 milijuna ljudi. To je oko 20 puta više od svih naših tržišta zajedno, a čija je ukupna ekonomija manja od osrednje američke savezne države. Kol'ko para, tol'ko muzike', dodaje Bajović.

Satira pred sudom

Najveća opasnost za domaću satiru, objašnjava Sor, leži u sudovima koji, kako kaže, ili nisu educirani za pitanja slobode govora ili su politički pod kontrolom vlasti koja želi cenzurirati.

'Druga najveća opasnost leži u apatiji građana kojima je ponuđeno toliko zabavnog programa da im više nije bitno ako se cenzurira neki komičar, jer ima ih 100 drugih koje mogu gledati. To je ujedno najveća snaga satire i humora, ona je neuništiva, jer dolazi kao prirodna ljudska reakcija na nepravdu. Ali narod koji se mora svaku generaciju boriti za slobodu govora više izgubi vremena na borbu, nego na govor. To je u slučaju Hrvatske povezano', ističe Sor.

Podsjeća i da je Ante Starčević, otac domovine, bio satiričar, urednik Zvekana i velik pobornik slobodnog izražavanja mišljenja.

'Trpio je cenzuru, tako da je velika čast svakog domoljuba kod nas biti dio tradicije cenzure slobodne misli hrvatskoga roda. Baš kao što su cenzori kod nas dio tradicije stranog dušmanina. To je igra koja nikad ne prestaje, tisućljetni korijeni europske civilizacije – komičari i političari koji ih tuže. Samo, eto, danas čitamo Aristofanova djela, a Kleontu se ni grob ne zna', dodaje Sor.

Bajović napominje da se novčani pritisak na TV kuće svodi na njihovu poslovnu odluku o isplativosti te ima li dovoljno gledatelja kojima će to biti razumljivo, ali i ono autocenzurno u slučaju da se netko odozgo možda naljuti zbog sadržaja.

'Dalekovidnica na Prisavlju je takvu odluku davno donijela, a problem su i batinaši, likovi poput onih iz Benkovca, koje bi stranke poput satelita današnje vlasti ili Vučića u komšiluku mogle angažirati da 'popričaju' sa satiričarima i komičarima', kaže Bajović.

Hrvatske probleme teško je riješiti humorom

McClain Brown podsjeća da Europa ima stože zakone o kleveti pa je komičarima teže proći nekažnjeno ismijavajući moćnike i zamišlja kakav bi scenarij potencijalno bio da se to dogodi u Mađarskoj.

Međutim ističe da je u Hrvatskoj teže biti politički satiričar i to ne zbog Vlade i državne vlasti, već problema koji su politički nabijeni, a koje je teško riješiti humorom.

'SAD ima dugu tradiciju ismijavanja naših vođa i elita. Do Trumpa je to išlo samo uz ulogu vođe. Kao što je predsjednik Lyndon Johnson rekao: 'Dio je cijene vodstva ove velike i slobodne nacije biti meta pametnih satiričara... Neka nikada ne postanemo toliko tmurni ili samovažni da prestanemo cijeniti humor u našim životima'', zaključuje.