Hrvatska je članica Europske unije manje od tri mjeseca, a već se istaknula time što joj Europska komisija prijeti sankcijama zbog tzv. lexa Perković. Građani time postaju i polako svjesni što znači Bruxelles, koji doista na neki način jest glavni grad Hrvatske, pridruživši se tako drugim slavnim prethodnicima istog početnog slova: Budimpešti, Beču i Beogradu.

Stoga ne bi bilo na odmet pročitati polemički tekst glasovitog njemačkog intelektualca, esejista i pisca Hansa Magnusa Enzensbergera (rođenog 1929.), kojemu se inače teško može zamjeriti antieuropejstvo. Enzensberger je Europljanin prve kategorije, pripadnik generacije njemačkih intelektualaca stasalih nakon Drugog svjetskog rata koji su spas od nacionalne nacističke prošlosti pronašli u ideji europske integracije i ujedinjenja.

Zato i jest fascinantno čitati 'Nježni monstrum Bruxelles', njegovu oštru kritiku behemota EU-a, briselske birokracije i sve većeg demokratskog deficita, koja je u Njemačkoj objavljena prije par godina, a sada je – dobro pogođeno – dostupna u domaćim knjižarama. Prevoditeljica knjige Ana Pranjković ističe da je 'Nježni monstrum Bruxelles' knjiga koja 'već samim naslovom daje sažetak svoje kritike Europske unije' te dodaje: 'Radi se o monstruozno opsežnoj tvorevini nepreglednog administrativnog aparata sa stalnom tendencijom širenja, i teritorijalnog i birokratskog. S druge strane, karakter ekspanzije njezina režima svojevrsni je presedan, jer se za razliku od prethodnih režima s ciljem ujedinjenja Europe pod centralnu vlast odvija bez rata i nasilja. Naziva je i himerom, hibridnim stvorenjem i utopijskim projektom s filantropskim namjerama koje nastoji ostvariti apsolutnim autoritetom i pedagoškim pritiskom. Građani pritom pristaju na neki oblik 'dobrovoljnog sužanjstva' pružajući vrlo slab otpor koji se svodi na apatiju i cinizam te sve veću nezainteresiranost za sudjelovanje u političkom životu, što vladajućima itekako odgovara. No autor prema monstrumu želi biti pravedan pa pridjevom 'nježni' sažima prednosti i postignuća ove tvorevine. Pritom ističe njezinu moć i volju da rješava vrlo važne probleme koje nijedna od zemalja članica nije u stanju pojedinačno riješiti, zatim inzistiranje na transparentnosti u mnogim dotad sivim područjima te brojne izdašne subvencije.

No da ne bude sumnje, Enzensberger je pripadnik europske intelektualne elite, od koje se rijetko kada može čuti da je protiv EU-a. No kakva bi to Unija trebala biti, što je za Enzensbergera europski ideal, pitamo Anu Pranjković. 'Iako je Enzensberger u svojoj kritici suptilan barem što se jezične strane tiče, njegove su prognoze za Europsku uniju u obliku u kojem sada funkcionira izuzetno crne. Takozvani 'demokratski deficit' tu možda čak i nije glavni problem, jer od samih začetaka Unije prioritet je bio gospodarski napredak po metodi njezina malo poznatog idejnog tvorca Jeana Monneta – on je, naime, preferirao elitne odluke postignute konsenzusom, dok parlamenti i građani praktički nisu imali pravo glasa. Budući da se pokazalo kako demokracija na koju se tek navikavamo uopće ne može funkcionirati na supranacionalnoj razini, Ministarsko vijeće i Komisija već su se pri osnutku Europske zajednice složili da u donošenju odluka pučanstvo ne treba pitati za mišljenje. Može se reći da Komisija ima monopol na zakonsku inicijativu, a odredbe i smjernice donosi iza zatvorenih vrata, pri čemu, lako je pretpostaviti, najveći utjecaj imaju lobisti. Međutim autor smatra da još veću opasnost po opstanak EU-a ima činjenica da se prestaje pridržavati vlastitih pravila, pogotovo kad je u pitanju primanje novih članica. Pakt o stabilnosti i rastu propisuje da zaduženost zemalja članica ne smije prelaziti 60 posto, a novo zaduženje tri posto BDP-a. Međutim gotovo polovina zemalja zadužena je preko 60 posto, dok one koje prednjače idu i do 140 posto. Isto tako, nije predviđeno da neka od zemalja snosi odgovornost za dugove druge zemlje, no i ta je odredba pogažena elastičnim klauzulama i vodi u potpuni nered. Ono što je Jean Monnet utvrdio još 1914., naime da je 'moć ondje gdje vlada organizacija', nepridržavanjem temeljnih načela pada u vodu. Ukratko, umjesto tendencije širenja pod svaku cijenu, Enzensberger Europskoj uniji preporučuje – dijetu', objašnjava Ana Pranjković.

Jedan od najzabavnijih dijelova knjige je onaj u kojem Enzensberger satirizira briselsku proizvodnju kratica, čime se bavi u poglavlju 'Pogled u prostorije uprave', u suštini posvećenom raskrinkavanju apsurdnosti birokratske kompleksnosti EU-a. 'To postiže već i samim nabrajanjem tek dijela silnih kratica za različite institucije, koje malo kome nešto govore. Smatra da kratice, kao i općenito nerazumljivost i kompliciranje u sastavljanju zakona nisu slučajni, već su tu kako bi 'poslovanje' institucija još više udaljili od očiju javnosti', navodi prevoditeljica Pranjković te dodaje kako Enzensberger 'tvrdi da briselski službenici sami sebe smatraju dijelom nadnacionalne elite. Svi su poligloti i jako im je stalo do toga da se kadar popunjava iz što više zemalja članica, pri čemu je kvalificiranost sekundarna, osobito kad se radi o vodećim pozicijama, na koje dospijevaju po političkoj liniji. Tu će se, kaže Enzensberger, rijetko naći potkovanih i angažiranih ljudi, kakvih je, zbog kompliciranog natječajnog postupka, mnogo među službenicima nižega ranga. Birokratski aparat opisuje se kao visoko kompleksni stroj za proizvodnju racionalnosti'.

Na kraju pitamo kako se 'euroskepticizam' Hansa Magnusa Enzensbergera uklapa u naš domaći te što se sve može naučiti iz 'Nježnog monstruma Bruxellesa': 'Ova je duhovita knjižica, koja se čita u sat vremena, vrlo koristan sažetak svih bitnih aspekata vezanih za EU, od njezina nastanka, ustrojstva do problema u kojima se nalazi danas. Da bismo znali iskoristiti prednosti koje nudi te se mogli zaštititi od njezinih negativnih utjecaja, potrebno je da shvatimo način na koji funkcionira. Ključna poruka jest ta da, unatoč njezinoj veličini i moći, protiv nje nitko nije posve bespomoćan te da je moguće pružiti otpor, koji je ponekad opravdan i potreban. Njezina manija za propisima nerijetko ode predaleko od 'stvarnog života' pa tako nastanu propisi poput onoga o zakrivljenosti krastavaca ili onoga da 'kod poriluka prve klase najmanje trećina ukupne duljine ili polovica obloženog dijela mora biti bijele do zelenkastobijele boje', osim ako se ne radi o mladom poriluku, kada 'bijeli ili zelenkastobijeli dio mora zauzimati najmanje četvrtinu ukupne duljine ili trećinu obloženog dijela'. Pokazalo se da ni sporno pomicanje satova koje dvaput godišnje narušava bioritam stotina milijuna Europljana, zapravo ne donosi baš nikakvu uštedu energije te se možemo nadati da će s vremenom biti ukinuto. A ni propis o žaruljama nije uveden iz ekoloških razloga, nego na želju industrije. To su samo neki od slikovitih primjera. Ali što se tiče Enzensbergerova i našeg euroskepticizma, ne mislim da su daleko u onome što je bitno. I on kao član intelektualne elite vidi ono što sirotinja već osjeća na svojoj koži, a to je da će za svaku pogrešku i neuspjeh, kako to već biva, platiti oni koji su za njih najmanje krivi pa tako dolazi do povećanja poreza, smanjenja mirovina, inflacija i devalvacija. Po recepturi koja, kaže Enzensberger, nije nova: socijalizacija gubitaka, privatizacija dobitaka', zaključuje Ana Pranjković.