MUKE PO ČITANJU

Kako do knjiga dolaze pravi knjiški moljci?

KNJIGA KNJIŽNICA

KNJIGA KNJIŽNICA

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinstock

Živjeti u maloj zemlji znači biti osuđen na oskudno tržište, mali izbor knjiga na stranim jezicima, najčešće na popularna izdanja, te na prijevode kojima dugo treba da izađu i koji unatoč tome znaju biti iritantno loši. Sve to za zagrižene čitatelje nije i ne može biti dovoljno. Nije stvar u tome da moram kupiti knjigu, imati je zauvijek - samo je želim pročitati. Sada. U papirnatom obliku ili na ekranu - manje je važno

Ujutro upalim kompjutor, otvaram mail, naše portale, pa Goodreads, pa New York Times Arts, pa neke knjiške blogove. Preporučuju se novi autori, nude odlične kritike, raspravlja se o razlikama i sličnostima određenih autora i romana, svađaju se poklonici i protivnici zadnjih književnih poluproizvoda poput popularne 'Pedeset nijansi sive', spomene se i pokoji autor iz regije. Na brzinu preletim sve naslove, zaustavljam se na odabranima. Prije nekog vremena već sam zamalo ugasila sve stranice kad sam ugledala vijest o – novoj knjizi Maye Angelou. Nova knjiga Maye Angelou! U meni se javila potrošačica, iako si inače umišljam da to nisam. Kako što prije nabaviti novu Angelou? Prvo gledam na Amazonu - nije jako skupa, ali treba čekati oko tri tjedna. Tri tjedna!!! O prijevodu se još ne može govoriti (a kako u zadnje vrijeme prevode – i bolje). Dakle? Dakle?!

Prije desetak godina, još kao studentica, stajala sam u jednoj od ogromnih biblioteka u Cambridgeu, okružena nepreglednim redovima knjiga, njihovim specifičnim mirisom, spokojem i onom tišinom koju povremeno prekida samo blago šuškanje papira, a kad nekome ispadne knjiga, prisutni imaju dojam zemljotresa.

Činilo mi se da su tu svi naslovi dostupni, da su svi u zgradi gotovo religiozno posvećeni čitanju; podsjetilo me to na Borgesovu usporedbu knjižnice s rajem. Tu mješavinu potpunog zadovoljstva i osjećaja da se nalazim u svom prirodnom 'okolišu' nikad nisam zaboravila. I danas se ponekad sa žaljenjem sjetim tog trenutka, osjećaja, možda posve idealiziranog, da postoji mjesto na kojem su sve knjige nadohvat ruke, gdje se baš sve vrti oko knjiga i čitanja.

Što je to drugo nego raj knjiških moljaca? Strastveni čitatelji znaju da uvijek jedan naslov vuče drugome, određeni autor vodi sljedećemu, osobito u teoriji, gdje se uvijek nadovezuju jedni na druge. Često se može čuti da je danas sve nadohvat ruke, da smo svi dobro povezani, imamo skype, mail, chat….

Ipak, živjeti u maloj zemlji znači biti osuđen na oskudno tržište, mali izbor knjiga na stranim jezicima, najčešće na popularna izdanja, te na prijevode kojima dugo treba da izađu i koji unatoč tome znaju biti iritantno loši. Sve to za zagrižene čitatelje nije i ne može biti dovoljno. Nije stvar u tome da moram kupiti knjigu, imati je zauvijek - samo je želim pročitati. Sada. U papirnatom obliku ili na ekranu - manje je važno.

Jer trenutak će proći. Za tjedan dana čitat ću nove autore, koji će me odvesti do drugih utjecaja, i ponekad će se dogoditi - na sreću, ne često - da knjige koje sam naručila s Amazona neću pročitati mjesecima jer ću biti u posve drugom filmu - posve drugoj knjizi - kad konačno stignu poštom. Zato sam, nakon duljeg razmišljanja i konzultiranja, ipak kupila Kindle.

I oduševljena sam - praktičan je za čitanje, čak i za nas s velikom dioptrijom, a knjigu koju zamisliš za nekoliko minuta možeš imati na uređaju, što je fantastično. Ipak, problem se posve ne rješava: utažuje se samo žeđ za novijim autorima jer stariji obično nisu dostupni u elektroničkom obliku. Često čitam knjigu koja spominje odličan citat drugog autora, pa sad - naravno - i to moram pročitati što prije; neke knjige htjela bih samo prolistati, za što je praktičan Googlebooks, a on naravno uvijek uskraćuje najzanimljivije dijelove knjige. Tu je i međuknjižnična posudba, isplativa nama s malim stanovima jer ne zadržavamo zauvijek knjigu u biblioteci.

Zbog svega toga želja za čitanjem u Hrvatskoj za sobom često povlači manja ili veća kršenja autorskih prava. Knjige mi skeniraju i kopiraju kolegice koje studiraju u inozemstvu, skidamo ih s interneta kad god je to moguće, kopiramo više nego što se smije i slično. Jedna je poznanica prije nekoliko godina sva sretna kopirala veći broj stranica u knjižnici u Nizozemskoj kad se odnekud pojavila knjižničarka, silno se uzrujavši i počevši vikati - sva se zapjenila kad je vidjela toliko fotokopiranih papira, tako nešto nije mogla ni zamisliti.

Naravno, poistovjećujem se sa siroticom koja je kopirala, zamišljam kako bih počela mucati nešto poput 'ali, znate, ja sam iz istočne Europe, knjige se ne mogu nabaviti, osobito stručne - ili su jako skupe ili se duuugo čekaju da stignu poštom…' Ne znam na koliko bih razumijevanja naišla i bih li ga uopće trebala očekivati, s obzirom na kršenje prava i autora i nakladnika i knjižnice… Ali kao što navečer čitamo pod sasvim slabim svjetlom, znajući da kvarimo oči, kao što čitamo na ekranu dok nam oči ne počnu suziti, tako i kopiramo i skeniramo iako znamo da to nije u redu.

Jer užitak u tekstu i želja za njime zasjenjuju sve te razloge.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi