Rudenshiold je tu dužnost obavljao četiri godine za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa i Joea Bidena, a danas je viši suradnik u washingtonskom uredu Caspian Policy Centera. U analizi upozorava da se rasprava o Rusiji prečesto svodi na dvije suprotstavljene, ali jednako pogrešne pretpostavke: da je njezin gospodarski slom neizbježan ili da otpornost zemlje dokazuje kako sankcije nisu uspjele.

Prema njegovu mišljenju, važniji je sporiji i dugoročniji proces: Rusija opstaje tako što troši upravo one resurse na kojima počiva njezina buduća moć.

Prividi snage ratne ekonomije

Rusija i dalje može proizvoditi oružje, novačiti vojnike, izvoziti energente i podnositi gubitke koji bi ozbiljno destabilizirali mnoge druge države. Međutim, to ne znači da njezino gospodarstvo postaje zdravije ili snažnije.

Kremlj je velik dio gospodarstva usmjerio prema vojnim potrebama. Obrana i sigurnost sada, prema navodima iz analize, čine između 40 i 50 posto federalne potrošnje te gotovo desetinu bruto domaćeg proizvoda.

Takva potrošnja podupire službene stope rasta, ali proizvodnja granata, oklopnih vozila i vojnih sustava ne stvara trajno blagostanje. Novac odlazi na dobra koja se uništavaju na bojištu, a ne na infrastrukturu, tehnologiju ili povećanje produktivnosti civilnog gospodarstva.

Vojna industrija istodobno privlači radnike većim plaćama. Civilne tvrtke zato moraju povećavati plaće kako bi zadržale zaposlenike, iako često nemaju produktivnost koja bi opravdala takav rast troškova.

Rudenshiold smatra da rusko gospodarstvo zbog toga sve više podsjeća na sovjetsko: na površini pokazuje visoku proizvodnju, ali se oslanja na državne narudžbe, ograničenu konkurenciju i političko usmjeravanje kapitala.

Država posuđuje sama sebi

Posebno zabrinjava način na koji Rusija financira rat. Država izdaje obveznice, banke ih kupuju, a središnja banka financijskom sustavu osigurava likvidnost potrebnu za nastavak tog procesa.

Rusija tako, pojednostavljeno, vlastitim bankama omogućuje da novac posuđuju državi, koja ga potom troši na rat. Ne radi se doslovno o nekontroliranom tiskanju novca, ali mehanizam stvara zatvoreni krug koji povećava inflacijske i financijske rizike.

Likvidna imovina ruskog Fonda nacionalnog blagostanja, glavne fiskalne rezerve Moskve, do travnja 2026. pala je na manje od trećine predratne razine. Prihodi od nafte i plina istodobno su, prema podacima koje navodi autor, bili oko 45 posto niži nego godinu ranije.

Nizak javni dug znači da neposredni bankrot države nije izgledan. No rat se sve više financira zaduživanjem, inflacijom i pritiskom na regionalne proračune, umjesto prihodima od energenata i ranije akumuliranim rezervama.

Troškove osjećaju građani i tvrtke

Posljedice ratne ekonomije sve su vidljivije u svakodnevnom životu. Više od polovice anketiranih ruskih tvrtki prijavilo je pad prodaje, dok rastu dugovi građana i broj neplaćenih kredita.

Prema podacima iz analize, više od pola milijuna Rusa proglasilo je osobni bankrot tijekom 2025. godine. Mala i srednja poduzeća bilježe stagnaciju ulaganja kakva nije viđena od pandemije koronavirusa.

Dodatni udar dolazi od ukrajinskih napada na rafinerije, skladišta goriva, logističke centre i drugu infrastrukturu. Njihov značaj nije u tome što će jedan pogođeni objekt odlučiti rat, nego u kumulativnom trošku popravaka, zaštite i izgubljene proizvodnje.

Za razliku od financijskih sankcija, koje se ponekad mogu zaobići, fizičko uništenje proizvodnih kapaciteta zahtijeva novac, vrijeme, stručnjake i opremu.

Rusiji nedostaje ljudi, a ne samo novca

Jedna od najvećih slabosti ruskog gospodarstva postao je nedostatak radnika. Milijuni ljudi preusmjereni su u obrambenu industriju, mobilizirani u vojsku ili su napustili zemlju.

Procjenjuje se da je od početka invazije emigriralo do milijun Rusa, među kojima je nerazmjerno velik broj mladih, obrazovanih i ekonomski produktivnih ljudi. Mnogi od njih vjerojatno se neće vratiti.

Rudenshiold upozorava da Rusija može stvoriti dodatne rublje, ali ne može jednako brzo stvoriti kvalificirane strojare, inženjere, elektroničke komponente, kuglične ležajeve ili avionske sustave.

Glavno ograničenje zato više nije samo pristup kapitalu, nego dostupnost ljudi, tehnologije i industrijskih kapaciteta.

Moskva gubi utjecaj u susjedstvu

Rat mijenja i položaj Rusije na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Njezin se utjecaj desetljećima temeljio na vojnoj snazi, energetskim vezama, trgovini i uvjerenju da je Moskva nezamjenjiv sigurnosni zaštitnik regije.

Ta je slika ozbiljno narušena. Armenija se udaljava od ruskog sigurnosnog sustava nakon događaja u Nagorno-Karabahu. Kazahstan razvija alternativne izvozne pravce preko Kaspijskog mora, a Uzbekistan širi odnose s drugim svjetskim silama.

Čak i Bjelorusija, najbliža ruska saveznica, izbjegava izravno uključivanje u rat.

Istodobno je Moskva postala ovisna o partnerima koji su nekada imali znatno slabiji položaj. Rusija se oslanja na sjevernokorejsko streljivo i balističke projektile, iransku tehnologiju dronova te kineske industrijske lance.

Za državu koja je desetljećima naglašavala stratešku autonomiju, takva ovisnost predstavlja ozbiljan gubitak samostalnosti.

Energenti više nisu političko oružje kao prije

Nafta i plin desetljećima nisu Rusiji donosili samo prihode, nego i politički utjecaj. Plinovodi prema Europi oblikovali su odnose Moskve s europskim vladama, a energetski prihodi financirali su vojsku i modernizaciju države.

Taj se model postupno raspada. Sankcije su prisilile ruske kompanije na povlačenje s pojedinih tržišta, prodaju imovine i preusmjeravanje izvoza prema Aziji uz znatne popuste.

Rusija će još dugo izvoziti energente, ali svaki izgubljeni europski kupac i svaki alternativni transportni pravac koji zaobilazi Rusiju smanjuju političku moć povezanu s tim izvozom.

Moskva, prema Rudenshioldu, pretvara dugoročan geopolitički utjecaj u kratkoročni novac potreban za nastavak rata.

Ratna ekonomija neće nestati s mirom

Čak ni završetak rata ne bi automatski riješio ruske probleme. Čitave regije, industrije, banke i političke elite sada ovise o vojnim narudžbama.

Demobilizacija bi značila povratak velikog broja vojnika u društvo i gospodarstvo, dok bi tvornice koje danas proizvode oružje morale pronaći nove kupce i proizvode. Banke bi ostale izložene državnom dugu i rizičnim kreditima, a političke skupine koje profitiraju od ratne potrošnje mogle bi se protiviti normalizaciji.

Rusija bi se istodobno suočila s promijenjenim međunarodnim okruženjem. Europa je smanjila energetsku ovisnost o Moskvi, a države Središnje Azije i južnog Kavkaza izgradile su nove trgovinske i političke veze.

Velik dio tog izgubljenog utjecaja teško će se vratiti bez obzira na ishod rata.

Opasnost nije samo u mogućem slomu

Autor zaključuje da najopasniji scenarij možda nije ni ruska pobjeda ni potpuni kolaps države. Jednako opasna mogla bi biti osiromašena, ogorčena i nuklearno naoružana Rusija koja se ne može pomiriti s gubitkom utjecaja.

Gospodarsko slabljenje ne mora dovesti do političke umjerenosti. Države koje osjećaju da gube status mogu postati nacionalističkije, revanšističkije i sklonije novim sukobima.

Ruska otpornost zato ne bi trebala prikriti dugoročni trend. Moskva i dalje može mobilizirati ljude, zaduživati se i ratovati, ali svaka dodatna godina sukoba pretvara dio budućnosti zemlje u sadašnju vojnu proizvodnju.

Putin je pokrenuo rat kako bi obnovio rusku veličinu, zaustavio geopolitičko slabljenje i vratio dominaciju Moskve u Euroaziji. Umjesto toga, rat ubrzava upravo procese koje je trebao zaustaviti: ekonomsku ovisnost, demografsko slabljenje, gubitak regionalnog utjecaja i fiskalni pritisak.

Ključno pitanje stoga više nije može li Rusija nastaviti ratovati, nego kakva će Rusija ostati kada rat jednom završi.