IN MEMORIAM

Josip Bobi Marotti - zaštitni znak boljih vremena

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 25.07.2011 12:14
  • Objavljeno 25.07.2011 u 10:52
histrioni_marotti1-060707

histrioni_marotti1-060707

Izvor: Cropix / Autor: foto neja markicevic / cropix -cropix-

Marotti je bio ona vrsta glumca koja zna čemu služi kazalište i kako se njime objašnjava, ogoljuje i ispire ono što svakodnevica jest ili bi trebala biti pa ipak nije. Njegova snaga izlazila je iz toga što je i na pozornici, i kad nije bio u funkciji svoje profesije, uvijek ostajao jednako ljudski komunikativan, pretplaćen na vic u pravom trenutku te neku ljudsku dobrotu i finoću čak i u banalnosti. Takvih ljudskih kvaliteta, kao i glumaca kakav je bio Josip Bobi Marotti, sve je manje

Iako floskula o smrti u njezinom uvijek neveselom povodu ima zaista mnogo, postoji ih i nekoliko kojih se ljudi nažalost i previše često sjete kad umre glumac. Nijednu od njih, baš zato, ne treba koristiti kad je riječ o odlasku Bobija Marottija, iako bi točnije, a možda i nekako svečanije bilo napisati Josipa Marottija. Nadimci kod nas nekako uvijek previše uzmu maha, pa se više ni ne pamti pravo čovjekovo ime, ono ipak službeno i dostojanstvenije u času kad se nekoga spominje posljednji put u prezentu i istodobno prvi u perfektu. U ovom slučaju, međutim, i ta iznimka može imati smisla. Pored familijarnog tona koji nudi, ima i dublju poveznicu. I popularniju.

Iako bi u drugim vremenima, i s malo drukčije vođenom karijerom, Marotti bio dramski prvak par excellance, on je sam odlučio, i život ga je tako odveo, da umjesto imena ostane nadimak. I to ne samo zbog viceva o Bobiju i Rudiju. Jer, između ostaloga, karijera Josipa Marottija u hrvatskome glumištu lijep je podsjetnik, i trebalo bi ga nabrajati u kanonskom nizu, na vezu između slovenskog i hrvatskog kazališta. Rođeni Slovenac, Marotti je uvijek bio i najhistrion, s velikim slovom kao službenom titulom, i s malim, jer je bio živa legenda Glumačke družine Histrion koja je igrala i koju su zvali da igra čak i kad je bolest počela uzimati konkretni danak. Ne samo u radu na predstavama Histriona, Marotti je mlađima, jer starijih više teško da je bilo, mogao dijeliti lekcije o pravilnom izgovoru i hrvatskog i kajkavskog, dok je s druge strane uvijek znao kako ono što treba izgovoriti postaviti na pravi način.

Pixell/Cropix/Screenshot

Pixell/Cropix/Screenshot

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Pixell/Cropix/Screenshot

Bez obzira na to gdje igrao, u HNK-u na počecima karijere ili u Dramskom kazalištu Gavella, čijoj je secesijskoj osnivačkoj generaciji pripadao, tek pred kamerom, za njega nije bilo velike razlike, a ni za uvijek točnu interpretaciju. Većina domaće publike pamtit će ga, ali ne nažalost, uglavnom po humornim, zezantskom ulogama histrionskog tipa, jer lakše je zaboraviti naprimjer Glorijinog oca, nesretnog Marinkovićevog izumitelja Flokija koji se našao sa suprotne strane nevidljive, ali vrlo čvrste barijere između crve(k)nog i cirkuskog čudotvorstva.

Ipak, Marotti ima tu prednost što je pored svojih kazališnih, filmskih i televizijskih uloga cijelu generaciju nepovratno obilježio radom na sinkroniziranju animiranih filmova, pa je njegov glas i danas, kad je sve (ponovno) dostupno, i dalje zaštitni znak nekih prošlih, a možda i boljih vremena kad je Gargamel još barem donekle bio strašan. Marotti je istim glasom obojio, nepovratno, i Freda Kremenka, pa se ne bez razloga svakome malo starijem od klinaca koji danas gledaju sinkronizirane 'crtiće' može činiti da takvih glasova danas više nema i da nijedna sinkronizacija više neće imati takvu interpretativnu i poistovjećujuću snagu kakvu su imale njegove. A riječ je o navodno tek o televizijskoj zabavi i običnoj glumačkoj čvrgi.

Zabava je pak bila i ostala osnovni motiv Marottijevog profesionalnog angažmana. Ne samo zbog Glumačke družine Histrion, nego i zbog svih ostalih uloga koje je igrao, a koje su ponekad bile i vrlo dramske, on je imao urođenu tu histrionsku crtu koja intimno shvaća da je u kazalištu riječ ipak, i prije svega, o prenošenju dobrog osjećaja, o igranju za publiku, ali ne uvijek i na nju.

Drugim riječima, Marotti je bio ona vrsta glumca koja zna čemu služi kazalište i kako se njime objašnjava, ogoljuje i ispire ono što svakodnevica jest ili bi trebala biti pa ipak nije. Njegova snaga izlazila je iz toga što je i na pozornici, i kad nije bio u funkciji svoje profesije, uvijek ostajao jednako ljudski komunikativan, pretplaćen na vic u pravom trenutku te neku ljudsku dobrotu i finoću čak i u banalnosti. Takvih ljudskih kvaliteta, kao i glumaca kakav je bio Josip Bobi Marotti, sve je manje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi