Mužek je bečki đak i stipendist Zaklade Herberta von Karajana i osvojio je neke od najvećih pozornica svijeta, kao što su Opéra Bastille u Parizu te opere u Genovi, Firenzi, Dresdenu, Berlinu i Madridu. Imao je čast, kao malo koji hrvatski pjevač, nastupiti i na Wagnerovim igrama u Bayreuthu. Tamo mu je Wolfgang Wagner, unuk Richarda Wagnera, koji vodi taj festival, rekao da takvog Kormilara u 'Ukletom Holandezu' nikad nisu imali.

Svojim pjevačkim umijećem i glasom oduševio je i biranu publiku u milanskoj Scali i na festivalu u Salzburgu. Tokom uspješne karijere surađivao je s velikim dirigentima poput Zubina Mehte i Riccarda Mutija, a sa samo 33 godine postao je jednim od najtraženijih mladih lirskih tenora u Europi. Dobio je brojne nagrade, a za nezaboravnu interpretaciju Fausta u istoimenoj operi Charlesa Gounoda u splitskom HNK-u najvišu državnu nagradu 'Vladimir Nazor' i Nagradu hrvatskog glumišta.

Jedan ste od najtraženijih lirskih tenora u Europi. Kako ste se nakon tako uspješne karijere odlučili skrasiti u zagrebačkoj Operi? Što je bilo presudno?

Pjevač sam koji je svoju umjetničku slobodu uvijek stavljao na prvo mjesto kako bih sam mogao odrediti kada i gdje ću pjevati, ali na žalost, prije četiri godine razboljela mi se supruga i morao sam svoja kretanja po svijetu prilagoditi obitelji. Zbog toga sam već prije tri godine prihvatio stalni angažman u Dresdenu, što mi je smanjilo radijus kretanja, a opet mi je omogućilo da s prvoklasnim orkestrom u super kazalištu radim svoj posao. Kad je moja obiteljska situacija krenula u tužnom smjeru, tako mi je i Dresden postao predalek i vratio sam se u Zagreb da budem sa suprugom i sinom. Između karijere i obitelji uvijek biram obitelj. Nakon smrti supruge bilo mi je jako teško, no tu je bio moj sin, koji me je trebao i odlučio sam da u tom njegovom osjetljivom razdoblju ostanem u Zagrebu.

Kako ocjenjujete zagrebačku Operu?

Jako mi je drago što mi je pružena prilika da radim u Zagrebu. Zagrebačka Opera ima kvalitetan ansambl kakvim se može podičiti rijetko koja europska kuća. Unaprijed se veselim novim projektima koje ćemo zajedno ostvarivati. Moja prva uloga bit će Don Carlos u istoimenoj operi Giuseppea Verdija, koja će premijerno biti izvedena 7. travnja. Nastup u toj operi morao sam otkazati u Dresdenu jer nisam mogao uskladiti probe i obiteljske obaveze. Jako sam sretan što me ta uloga ipak nije zaobišla i što ću je pjevati u Zagrebu.

Imate ogromno međunarodno iskustvo koje ste stekli u radu s velikim opernim redateljima, dirigentima i orkestrima. Hoćete li u zagrebačku Operu donijeti neke novitete sa svjetske scene, posebno one koje se odnose na scenski pokret?

U Operi HNK mogu primijeniti sva svoja inozemna iskustva, najviše muzička i izvođačka, koja sam stekao radeći sa sjajnim redateljima i orkestrima. Međutim, u operi je puno toga zadano već ranije tako da tu nema puno izbora. O scenskom pokretu odlučuje redatelj. Tu sam jako optimističan jer vidim da intendantica HNK Dubravka Vrgoč sve više angažira suvremene redatelje koji u svojim produkcijama rade na tragu europskih stremljenja.

U milanskoj Scali surađivali ste s Lucom Bondyjem, velikim imenom operne i dramske režije, poznatim po vrlo suvremenim rješenjima u kazalištu. Koliko vas je odredio taj nastup u Scali?

U Scali sam radio tri puta i svaki put s velikim redateljima. Debitirao sam 2003. godine, kada sam tumačio ulogu Elézera u operi 'Mojsije i faraon' Gioachina Rossinija u režiji Luce Rangonija, dok je orkestrom ravnao Riccardo Muti. Drugi put sam nastupio 2005. godine u produkciji Händelova 'Rinalda', koju je režirao veliki i značajni redatelj Pier Luigi Pizzi. On je u Zagrebu upravo postavio Puccinijevu 'Madame Butterfly', što definitivno pokazuje da je Zagreb u europskom rangu. A treći put sam radio s Lucom Bondyjem u Mozartovom 'Idomeneu' 2009. godine, kad sam pjevao Arbacea. Tom operom je 2005. godine otvorena obnovljena Scala pod dirigentskim vodstvom mladog Engleza Daniela Hardinga, a nekoliko godina kasnije predstava je obnovljena i tada je orkestrom dirigirao slavni korejski dirigent Myung-whun Chung. Sjećam se da je Bondy gotovo filmski prenosio 'Idomenea': koristio je poseban tip rasvjete tako da je svjetlo dolazilo sa strane, a ne odozgo, likove na sceni vodio je kao na filmskom setu, a odnosi među likovima bili su intimniji. To je generalno odlika novog smjera u operi koji donose filmski i dramski redatelji. Ti eksperimenti vrlo su uspješni, kao što je primjerice 'Rosenkavalier' kojeg je u Belgiji postavio Crystal Walz, njemački glumac, poznat iz Tarantinovih filmova.

Jeste li na prvoj audiciji u Scali pred znamenitim maestrom Riccardom Mutijem za ulogu Elézera u Rossinijevoj operi 'Mojsije i faraon' imali tremu?

Tada sam imao 24 godine, bio sam jako mlad, a čovjek je u tim godinama prilično lud. Nisam uopće razmišljao o posljedicama. Išao sam u Scalu s idejom da, ako ne prođem na audiciji, nemam što izgubiti jer imam cijeli život ispred sebe. Sada, s 40 godina, sigurno bih imao veću tremu i bilo bi mi nelagodnije nego tada s 24. Dan poslije Scale imao sam audiciju kod velikog dirigenta Claudija Abbada, koja nije bila baš uspješna; moj agent javio mi je pogrešno vrijeme i mjesto audicije pa sam kasnio, nastala je totalna zbrka i oni su me tražili. Kad sam se konačno pojavio pred Abbadom, nisam pjevao baš reprezentativno. Međutim, taj pomalo nespretni događaj nije mi zatvorio nijedna vrata, naprotiv - Scala me je nosila dalje.

Je li nastup na prestižnim Wagnerovim igrama u njemačkom Bayreuthu bio prijeloman za vašu karijeru?

Taj festival je vrlo specifičan. U svijetu postoje dva velika glazbena festivala koja su medijski jako popraćena: Ljetni festival u Salzburgu, koji je u poslijeratnim godinama oblikovao i popularizirao Herbert von Karajan, i ovaj u Bayreuthu, koji ima tradiciju čak od 1876. godine i s pravom se smatra svojevrsnim olimpom vagnerijanaca. U Bayreuth svako ljeto hodočasti crème de la crème publike, impresarija, voditelja opernih kuća, izvođača, dirigenata i instrumentalista koji sviraju u orkestru, zborista i redatelja. Kada na tom festivalu nešto dobro otpjevate, tada vas ostale operne kuće, osobito za vagnerijanski repertoar, primaju bez ikakvih problema. Kad sam u Bayreuthu otpjevao Erica u 'Ukletom Holandezu', odmah su me angažirali u Francuskoj, Njemačkoj, Japanu i nekim drugim zemljama jer mi je to bila dovoljna referenca. Kada ostale operne kuće postavljaju neko Wagnerovo operno djelo, obavezno gledaju tko je prošle godine pjevao u Bayreuthu i onda vas neminovno zovu. Nastup na tom festivalu otvorio mi je mnoga vrata i zbog toga mi dolaze i neke tzv. nemoralne ponude iz drugih opernih kuća, koje u ovom trenutku, a možda i u budućnosti, ne bih mogao izvoditi. No ja sebe ipak ne gledam kao isključivo vagnerijanskog pjevača.

Koji su zapravo vaši osobni glazbeni afiniteti?

Karijeru sam započeo kao lirski tenor i to sam ostao po vokaciji i filozofiji pjevanja. No kako se ja mijenjam, kao i moj glas i fizionomija, tako pronalazim uloge likova koji su prikladniji mom sadašnjem glasu i osobnosti. Uloge lirskog tenora podrazumijevaju likove romantičnih mladih ljubavnika, koje su prirodnije za pjevače između 25 i 35 godina. Nakon što sam se okušao u operama Richarda Wagnera, uključujući nastupe u Bayreuthu, odlučio sam slijediti svoj umjetnički instinkt i poželio sam promjenu vokalnog faha od lirskog u dramski. Danas imam više afiniteta prema likovima kao što su Verdijev Don Carlos, Wagnerov Erik ili Lohengrin, koji mi postaju sve zanimljiviji i kojima bih se rado posvetio. No to ću moći procijeniti tek onda kada se okušam u svim tim ulogama.

Možete li ocijeniti današnju situaciju na svjetskoj opernoj sceni?

Na svjetskoj opernoj sceni vlada velika konkurencija. Dolazi sve više dobrih pjevača s istoka – iz Rusije, Južne Koreje, Kine i Japana - tako da se visokom kvalitetom moramo boriti za svoj komadić kruha. Svjetski promidžbeni aparat jako promovira neke svoje miljenike koji to u puno slučajeva i zaslužuju, ali često kvaliteta nije onakva kakvom je prikazuje PR i kakva bi trebala biti u kazalištu. Mene kao mladog pjevača nitko nije znao uputiti u važnost ulaganja u PR. Vjerovao sam da pjevač gradi svoju karijeru prvenstveno zahvaljujući svojoj kvaliteti. To je donekle točno jer vas kazalište u kojem ste dobro otpjevali ulogu nikad neće zaboraviti i uvijek će vas ponovno pozvati. No skok u sam vrh opernih pjevača, na kojem su Luciano Pavarotti, Placido Domingo i Anna Netrebko, uvijek je potpomognut jakom PR mašinerijom. S druge strane, u svijetu raste zanimanje mladih ljudi za operu. Slika publike se promijenila, i to se primjećuje i u Bayreuthu i u velikim operama u Dresdenu i Parizu. To me smiruje. U jednom trenutku sam vjerovao da operna umjetnost ide prema svom zalasku, a ove promjene govore da neću ostati bez posla do mirovine.