IVICA ĐIKIĆ

'Istina je da su svi sudionici genocida u Srebrenici bili – ljudi'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 14.05.2016 17:26
  • Objavljeno 14.05.2016 u 17:26
Ivica Đikić

Ivica Đikić

Izvor: Pixsell / Autor: Petar Glebov

Novinar i pisac Ivica Đikić se u svojem novom dokumentarnom romanu 'Beara', koji je objavila Naklada Ljevak, bavi psihološkim profilom jednog od ključnih organizatora genocida u Srebrenici, Ljubišom Bearom. U razgovoru za tportal.hr Đikić otkriva kako se zainteresirao za tu mučnu temu, kakvu je važnu ulogu u nastanku 'Beare' - kojeg će predstaviti na Zagreb Book Festivalu - odigrao španjolski pisac Javier Cercas te podsjeća da su svi sudionici srebreničkog genocida bili ljudi, iako je lakše otpisati ih kao monstrume

U vašem dokumentarnom romanu ‘Beara’ navodite kao formalnu inspiraciju za njegovo pisanje ‘Anatomiju jedne pobune’ Javiera Cercasa. Što vam se svidjelo u Cercasovoj knjizi?

Ne bih nazvao Cercasov roman inspiracijom, nego prije modelom za pripovijedanje onoga što sam htio ispripovijedati o srebreničkom genocidu. Bavio sam se minucioznim istraživanjem srebreničkog genocida nekoliko godina prije nego što mi je došla u ruke Cercasova ‘Anatomija jedne pobune’, ali nisam uspijevao dokučiti kako i u kojoj formi ispričati ono što sam doznao i zaključio. Dugo sam pokušavao napisati fikciju, ali stalno je ispadalo loše i neuvjerljivo, sve dok nisam shvatio da je čisti dokumentarizam – s romanesknim elementima duboko ugrađenima u strukturu rukopisa i u način iznošenje građe – jedini ispravan put, barem što se mene tiče. Cercasov roman, koji se dokumentarno bavi pokušajem vojnog udara u Španjolskoj 1981., došao je više kao potvrda ispravnosti puta kojim sam već bio krenuo.

Što u žanrovskom smislu znači odrednica ‘dokumentarni roman’?

To je ono što se u književnosti engleskog jezika naziva non-fiction novel. Radi se, pojednostavljeno, o pripovijedanju o stvarnim ljudima i događajima u formi romana. Svako ime koje se spominje u knjizi je pravo i stvarno, i svaka situacija, svaki događaj. Nema ničeg fikcionalnog, izmaštanog, izmišljenog. U jednom času shvatio sam da ništa što uspijeva dosegnuti moja mašta nije tako intenzivno i dramski snažno u usporedbi s istinom o konkretnostima zločina koje sam otkrivao. I u prvi mah osjetio se poraženim i vrlo razočaranim zbog te spoznaje. A zatim sam, sporo i neodlučno, krenuo u još dublje i detaljnije otkrivanje: što sam išao dalje, to sam postajao svjesniji da iz oceana faktografije trebam izlučiti priču koja će po strukturi i načinu pripovijedanja biti roman, a po svemu ostalom dokumentarizam, novinarstvo, historiografija.

Ljevak

Ljevak

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Ljevak




Tko je bio Ljubiša Beara i zašto ste od svih koji su sudjelovali u srebreničkom genocidu odlučili staviti baš njega u središte romana?

Pukovnik Ljubiša Beara, načelnik Uprave sigurnosti u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, bio je ‘glavni tehnolog’, čovjek koji je osmislio i operativno predvodio smaknuće osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka u toku četiri dana, čovjek koji je od nulte točke izgradio jednokratnu smrtonosnu manufakturu. Genocid je, u operativnom i tehničkom pogledu, bio Bearino čedo. Zato sam odlučio da Beara bude glavni lik, odnosno nisam baš imao izbora, pa sam onda morao pokušati 'ući u njega': ne mogu suditi kako je ispao taj pokušaj, ali meni je tokom tog procesa bilo i mučno, i teško, i tužno, i uznemirujuće, smjenjivale su se emocije u rasponu od bijesa do sažaljenja. Razumijem da je mnogima neprihvatljivo, pa i nezamislivo, da se o onima koji su smislili, organizirali i proveli srebrenički pokolj govori kao o ljudima a ne isključivo kao o monstrumima, da se pripovijeda o njihovim hobijima, porodičnim prilikama, slabostima i vrlinama. Razumijem takav stav, ali istina je da su Beara i svi ostali sudionici genocida u Srebrenici bili – ljudi, a ne jednodimenzionalna čudovišta. Jer da su bili jednodimenzionalna čudovišta, književnost s njima ne bi mogla imati naročitog posla.

Predstavljanje 'Beare' na Zagreb Book Festivalu

Dokumentarni roman Ivice Đikića bit će predstavljen u utorak 17. svibnja u 19 sati na Ljetnoj pozornici Muzeja za umjetnost i obrt. Uz autora, na promociji sudjeluju Zdravko Zima, Igor Gajin i Ivana Bodrožić.

Kakav je Beara iz osamdesetih u odnosu Bearu iz devedesetih? Jesu li to dvije različite osobe, je li se u njemu u nekom trenutku dogodio nekakav lom koji ga je gurnuo prema zločinstvu ili je to bila polagana, neizbježna progresija?

Kad se gleda površno, Beara iz sedamdesetih i osamdesetih, u ideološkom i političkom pogledu, nema mnogo zajedničkog s Bearom iz devedesetih. Nije u tome nikakav izuzetak. Uostalom, u svakom je čovjeku više ljudi. No kad se malo dublje uđe u temu i u čovjeka, postane jasno da je Beara, poput tolikih drugih, naprosto jedno vjerovanje zamijenio drugim, jednog idola – Josipa Broza Tita – zamijenio je drugi, Slobodan Milošević, pa onda i treći – Ratko Mladić. Pritom je njegova unutrašnja struktura ostala ista: njemu je uvijek trebao vođa i komandant, a nepripadanje njemu nije bilo opcija. On se, kao dojučerašnji titoist i Jugoslaven, nastojao dokazati srpskim nacionalistima, a potreba za dokazivanjem, pogotovo dokazivanjem etničkom kolektivu, u ratnim okolnostima vrlo često zna odvesti u zlo.

Je li pisanje o Srebrenici bilo praćeno nekom vrstom specifičnog pritiska u odnosu na vaše prethodne knjige? Naime, riječ je o stvarnom događaju, o tragediji koja se tiče tisuća obitelji koje su izgubile najbliže… A i bilo je već nekih jako loših romana o srebreničkom genocidu.

Da, osjećao sam pritisak, zato je proces nastanka ovog romana i trajao desetak godina. Ali ne mislim na pritisak zbog razmišljanja o očekivanjima potencijalnih čitatelja, pa ni onih koji su lično zainteresirani za ovu temu, nego mislim na pritisak zbog očekivanja od samog sebe u suočenju sa Srebrenicom.

Zašto ste i sebe uključili u priču? Što ste otkrili o sebi kroz vaš odnos prema srebreničkom genocidu koji se tijekom godina mijenjao?

Dugo sam se dvoumio hoću li ostaviti ili izbaciti tih desetak kartica u kojima pišem o sebi i o tome što me je dovelo do ovog romana. I dalje nisam siguran da sam dobro učinio kad sam odlučio ostaviti taj dio u knjizi, ali tješim se da možda, ipak, nije sasvim irelevantno iskreno izložiti svoju poziciju i svoj život u odnosu prema najvećem masovnom pogubljenju ljudi zbog etničke i vjerske pripadnosti u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ne mislim da se itko, pa ni ja, treba opravdavati zbog toga što piše o Srebrenici, niti itko ikoga ima pravo pitati ‘što ti imaš sa Srebrenicom?’, jer Srebrenica je jedna od najvažnijih tema naše civilizacije i tiče se svakoga od nas, ali kad je ova knjiga u pitanju, možda ponešto o srebreničkoj temi govori i književno-istraživački proces koji me doveo do ovog romana.

Mislite li da, nakon svega, poznajete Ljubišu Bearu?

Mislim da sam Bearu upoznao onoliko koliko se može maksimalno upoznati čovjeka kojega niste sreli i razgovarali s njim licem u lice.

Kako bi on reagirao da pročita vaš dokumentarni roman?

Nisam razmišljao o tome.


Smatrate li da je Beara zao čovjek? Kako se u moralnom smislu određujete prema njemu?

Ne bih se upuštao u izricanje moralnih sudova, niti se u romanu postavljam kao sudac ni Beari ni bilo kome drugom. Nisam se upustio u pisanje ovog romana da bih presuđivao ili pronalazio opravdanja ili podilazio bilo kome ili bilo čemu: pokušao sam rastvoriti genocid do elementarnih činjenica i postupaka konkretnih ljudi, ponajprije pukovnika Beare, kako bih pokušao doći do motivacije onih koji su sudjelovali u ubijanju i organizaciji ubijanja, opet ponajprije pukovnika Beare. Ako hoćete, ja sam pokušao razumjeti neshvatljivo, znajući da je taj pokušaj unaprijed osuđen na neuspjeh. Ali književnost se, između ostalog, sastoji od neuspjeha te vrste.

Najmučniji dijelovi romana su mi zapravo bili oni koji opisuju zakopavanje ubijenih i prijevoz leševa. Ubijanje je pak, kad je i masovno, trenutak, ali ono što je uslijedilo nakon ubijanja možda je još gore – gledanje u sve te mrtve ljude koje su poubijali, angažman na skrivanju svih tih leševa. Kako su se odredi smrti Vojske Republike Srpske nosili s time?

Organizacija masovnog ubijanja nije tekla glatko. Ljubiša Beara i njegov glavni pomoćnik, potpukovnik Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa, imali su puno problema s pronalaskom onih koji će ubijati i dovijali su se raznim načinima da uvuku ljude u ubijanje, premda je bilo i dosta onih koji su željeli ubijati. Sličnih je problema bilo i s organizacijom kopanja masovnih grobnica i sa zatrpavanjem ubijenih, kao i s određivanjem mjesta na kojima će se pogubljivati i zakopavati ljude, a najorganiziraniji dio operacije bio je onaj vezan uz prijevoz zarobljenika s mjesta zarobljavanja do improviziranih logora i zatim do stratišta. Prijevoz je uglavnom bio u rukama civilnih vlasti. U svemu tome otpora nije bilo, izuzev nekoliko pojedinačnih slučajeva koji se teško i mogu nazvati otporom.

Beara naravno nije jedini iz vojnog vodstva Republike Srpske koji je sudjelovao u srebreničkom genocidu. Je li se itko od njih u međuvremenu pokajao i koliko je iskreno to bilo? Tj. vrijedi li uopće takvo pokajanje nakon svega što su učinili?

Tokom haškog procesa za genocid u Srebrenici dogodila su se tri važna priznanja krivnje: priznali su Miroslav Deronjić, gradonačelnik Bratunca i Karadžićev 'civilni povjerenik' za Srebrenicu, major Dragan Obrenović, načelnik Štaba Zvorničke brigade, i Momir Nikolić, načelnik Organa sigurnosti u Bratunačkoj brigadi Vojske Republike Srpske. Ta priznanja bila su vrlo važna i vrlo vrijedna za izricanje osuda na doživotni zatvor Ljubiši Beari, Vujadinu Popoviću i Zdravku Tolimiru. O iskrenosti u tom kontekstu nema smisla govoriti.

Postoje li planovi i imate li uopće namjeru predstaviti ‘Bearu’ u Srebrenici?

Zasad nema takvih planova.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi