Ognjen Spahić (rođen u Podgorici 1977.) jedan je od gostiju ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti koji se održava u Zagrebu od 3. do 11. rujna.

Kako su najavili organizatori iz Frakture, treće izdanje Festivala svjetske književnosti, uz već poznate programe razgovora i okruglih stolova s brojnim književnim zvijezdama iz Europe i svijeta, uvodi dva nova programa čime dobiva potpuni multimedijalni karakter te još zornije pokazuje koliko su književnost i čitanje važni. To su autorski strip u programu Mali noćni strip-tiz i program filmskih večeri s filmovima nastalima po književnim predlošcima. Naravno, tu su i dalje programi poput tribine Razotkrivanje, program Pisac i njegov čitatelj, izložba likovnih radova po motivima knjiga te iznimno uspješna književna matineja za srednjoškolce.

Spahić će, pak, na Festivalu svjetske književnosti predstaviti svoj novi roman 'Masalai' što je bio dobar povod za razgovor s ovim višestruko nagrađivanim crnogorskim piscem novije generacije čiji je hvaljeni prvijenac 'Hansenova djeca' preveden na desetak svjetskih jezika.

Stoga smo intervju započeli tim potresnim romanom.

Iako ste objavili više knjiga, čini se da je dosad hvaljeni i nagrađivani roman 'Hansenova djeca' najviše odredio vašu književnu reputaciju (ili je barem takav moj dojam). Prošlo je više od deset godina od njegove objave. Kako danas gledate na taj roman, vraćate li mu se kao čitatelj? Je li vam možda neka vrsta opterećenja?

Leži na polici. Prašnjav. Islužen. No ljudi mu se vraćaju, čini mi se. Konstantno dobivam nove dojmove bilo iz našeg jezika, bilo s teritorija na kojima je objavljen u prijevodu. Najsvježiji je arapski, Kairo. Ono čega se često prisjetim jest zapravo emocija kojom sam pisao tu knjigu, kompleksna, strašna, istovremeno lijepa. U najkraćem, kao sjećanje na prošlu ljubav.

U 'Hansenovoj djeci' ima i jedna mala te potresna gej ljubavna priča. Kako je ona našla put u roman?

Ljudi se vole u najrazličitijim okolnostima. Pa zašto ne i u posljednjem europskom leprozoriju. Kritičarima je bio vrlo zanimljiv položaj dvojice nesretnika koji, osim što se nalaze u prisilnoj karanteni, obilježeni strašnom bolešću i odvojeni od ostatka svijeta, istovremeno moraju podnositi i diskriminacijske poglede svojih kolega u bolesti.

Vaš novi roman 'Masalai' objavila je i zagrebačka Fraktura, nakon što je prvo objavljen u Podgorici. Kako je došlo do te suradnje i koliko vam je važna prisutnost na hrvatskoj književnoj sceni?

Prije bih to nazvao prisutnošću u okviru istog jezika. Jer, ako smo već iscrtali granice, nismo ih tetovirali u tkivo jezika, bez obzira što nije nedostajalo gluposti i u toj sferi. A prije svih potencijalnih nacionalnih odrednica, sebe smatram piscem velikog jezika koji danas na katedrama diljem svijeta sve češće označavaju skraćenicom SHBC. Zvuči kao neko toksično jedinjenje. A u praksi: briljantan instrument koji može odsvirati i najsuptilnije tonove.

'Masalai' za glavnog lika ima pisca. Je li ovaj roman obračun (s navodnicima ili bez njih) sa samim sobom?

Prvi put sam se izravno prepustio ispovjednom tonu, iako je toga ranije bilo, posebno u kratkim pričama, ali i u Hansenovoj djeci. Uostalom, iskoristit ću bizarnu priliku da citiram Masalai: 'Bilo koja vrsta obračuna me ne zanima. Osobito ne dvoboj sa samim sobom. Ali to me ne sprječava da katkad preko zamišljenog nišana duge cijevi gledam mater svoju. Gađao bih posred nadutog trbuha ne bih li rasparčao satrule ostatke jajnika koji su me porodili. I ne zbog toga da bih simboličkim činom utvrdio besmisao sopstvenog trajanja i života, već tek tako. Veliki kalibar praznine, u veliko zamašćeno tkivo. Materija protiv materije, razaranje i smrt. Razmišljanje u metaforama. Zadovoljstvo na klozetskoj šolji. Kratki uzleti lucidnosti koji nestaju kao velika govna nošena mlazom hladne vode. Fragmenti kao rešenje. Govna u djelovima. Minijature, partiture, garniture presahle imaginacije rasute u nečemu što bih mogao objediniti naslovom: Moj gangrenozni život. Ali to nije nesreća. I to nikad neće biti književnost.'

No, 'Masalai' se bavi i sudbinom generacije mladih koja je svoje živote započela pred kraj socijalizma, a jedino što poznaju je ta vječna tranzicija. Tematizira se odnos majke i sina, između ostaloga. Što zapravo mislite o generaciji roditelja koja je svojoj djeci ostavila mnogo goru budućnost, nego što su njima ostavili njihovi roditelji?

Uloga pa i krivica roditelja vječito se precjenjuje. Ono što današnja djeca nemaju od koga naučiti jest princip individualnosti na kojem se, čak i u socijalizmu kakav sam upamtio, itekako insistiralo. Svoj položaj u gimnazijskom društvu gradili ste onim što slušate i čitate. To je bilo važno. Tako ste postajali imuni na mnoge zamke koje će pred vas kasnije postaviti konzumerističko društvo, patriotizmi, partije, politike, ideologije. Generacije koje stasavaju i koje su stjecale punoljetstvo u protekla dva desetljeća nisu cijepljene, a samim time nude se kao idealni domaćini za sva govna koja političari i tržišni centri pokušavaju da prodaju. To je većina. I to je realnost.

Zašto na prostoru bivše Jugoslavije danas nema više generacijskog sukoba? Ima li ga, možda pogrešno to percipiram? Kakva je sudbina današnjih mladih u Crnoj Gori?

Jedan dio čeka putovnice Europske Unije pa onda u bijeg. Ostatak sa zadovoljstvom konzumira crnogorsku svakodnevicu, blatnjavu, retardiranu, raspetu između 'novih investicija' i srozanog obrazovnog sustava usmjerenog na proizvodnju menadžera. Oni koji ne pripadaju ovim skupinama dragocjeni su usamljenici, skriveni u tijesnim ateljeima, podrumima, uz stara pojačala, prerušeni u mrzovoljne konobare ili radnike na naplatnim rampama. Ilegala je možda jedina budućnost.

Kao što se može primijetiti i iz dosadašnjih pitanja, roman je danas uzdignut na položaj najvažnijeg dostignuća u književnosti čime se ignoriraju brojne druge književne vrste. Vi pišete i kratke priče, a za zbirku 'Puna glava radosti' dobili ste i Nagradu Europske unije za književnost. Dapače, to vam nije prva zbirka priča, s jednom ste i debitirali u književnosti. Kako počinjete pisati kratku priču, postoje li neke scene ili ideje iz kojih razvijate sve ostalo? Odakle počinjete?

Od tog žanra danas se ponajviše plaše izdavači. A današnji tinejdžeri i ne znaju što je to zbirka kratkih priča. Roman metastazira. Roman je u košarama supermarketa zajedno s tucetom jaja. Ne znaš što je kvarljivija roba. Smeće lijepo izgleda. Tiskaju ga na finom papiru i prodaju kao književnost. Prerušavanje je uobičajeno. A onda žena za blagajnom tu knjigu strpa u vrećicu zajedno sa sredstvom za čišćenje podova. Tome sam svjedočio. Ne sjećam se autora, ali pamtim da je naslovnicu zauzimalo žensko lice zagledano u pustinju. Instant orijentalizam. Možda upravo ovako može početi kratka priča?

U 'Punoj glavi radosti'u više ste se priča odlučili za sveznajućeg pripovjedača koji vodi čitatelje kroz neke od života 16 različitih likova i ljudskih sudbina. U nekim pričama, pak, pišete iz perspektive glavnog lika. Što je odredilo takav pristup? Koji likovi su imali priliku 'sami' ispričati priču, a za koje ste to odlučili napraviti vi i zbog čega?

U pitanju je glazba slučajnosti. Jezik je taj koji određuje način, koji gradi karaktere i koji se na koncu javlja i glasom sveznajućeg demiurga. Emocije koje želim predstaviti definiraju položaj pripovjedača. No ovo je ipak jedan od stotinu mogućih odgovora.

2007. godinu proveli ste kao resident writer na Sveučilištu Iowa. Što radi jedan resident writer? Kako ste proveli tu godinu?

Dobijete na poklon gomilu doista slobodnog vremena. A to slobodno vrijeme nije isto kao ono koje konzumirate u vašem gradu. Uživate neku vrstu povlaštenog emigrantskog staža, naprečac lišeni svih ugodnosti i neugodnosti koje vam uobičajeno troše dane. Uz to, Sveučilište Iowa je kultno mjesto na mapi američke književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća. Barovi još uvijek bilježe dugove koje su napravili Raymond Carver i John Cheever. Prepustio sam se ozračju mjesta u kojem je književnost doista važna, u kojem, mogu reći, predstavlja način života.

Kakav stav imate prema ideji tečajeva kreativnog pisanja? Može li se pisanje književnosti naučiti na takav način?

U nekoliko navrata okušao sam se kao predavač. Radili smo na kratkoj priči. Na koncu shvatite da je vaša uloga naučiti ljude čitanju, a ne pisanju. Predstavite nekoliko ordinarnih trikova, gurnete im u ruke, recimo, Čehova, Carvera, Hemingwaya, Melvillea, Flannery O'Connor, Cortazara... I nadate se da će netko od njih imati dovoljno hrabrosti da do kraja preispita vlastite motive i mogućnosti. Ne može se tu mnogo pomoći.

U jednom ste intervjuu izjavili kako se smatrate boljim čitateljem, nego piscem. S obzirom na stari novinarski klišej preporuka za ljetno štivo i čitanje na plaži, možete li izdvojiti nekoliko naslova, ne nužno najpogodnijih za čitanje između pauza dva kupanja u moru?

Ovog sam se ljeta vratio Hamsunu. 'Misterije', 'Plodovi zemlje', 'Pod jesenjom zvijezdom'. Pred njegovim darom uvijek osjećam izvjestan strah i bez problema relativiziram vlastiti talent. Zatim, Jack London: 'Martin Eden', čovjek kao žrtva avanture pisanja u avanturi života. Ta knjiga je čista tamna materija briljantno prikrivena raskošnim vatrometom koji nudi Londonov razuzdani stil. Borisav Pekić: 'Odbrana i posljednji dani', jedna od rijetkih proza uz koju sam se naglas smijao. Doista je idilično zamišljati plažu na kojoj ljudi čitaju ove knjige. Lijepa iluzija.