KRITIKA: 'IZABRANE PJESME'

Hrvatski prijevod Cvetaeve pun je grešaka

  • Autor: Melita Jurkota
  • Zadnja izmjena 14.06.2012 10:51
  • Objavljeno 14.06.2012 u 10:51
Marina Cvetaeva

Marina Cvetaeva

Izvor: Creative Commons / Autor: Wikipedia

Prvi hrvatski prijevod poezije velike ruske avangardne pjesnikinje Marine Cvetaeve (1892-1941) objavljen je u nakladi kuće Mala zvona, u prijevodu pisca Ludwiga Bauera. 'No unatoč toj naoko dobroj vijesti, hrvatski prijevod Cvetaeve pun je početničkih grešaka prevođenja s ruskog jezika, odabir pjesama je nereprezentativan, a prevoditelj ne poznaje poetiku autorice ni kontekst u kojem je stvarala', piše u svojoj kritici djela Melita Jurkota. Njezin tekst prenosimo u cijelosti

Nakon što sam Cvetaevu čitala na ruskom, u talijanskom, engleskom i srpskom prijevodu, posegnula sam napokon za hrvatskim prijevodom jedne od najvećih pjesnikinja 20. stoljeća.

To zna svaki Rus odavno, a malo pomalo saznavao je i ostatak svijeta. Cvetaeva je pjesnikinja na čiji spomen je Josifu Brodskom zapinjao glas u grlu i čiji se eseji o njoj čitaju poput potresnog intimnog dnevnika.

Meni je pak pogled zapeo odmah na dosad nikad viđen oblik prezimena 'Cvjetajeva'. Postoje dva načina pisanja imena ruskih pisaca na hrvatskom jeziku: transkripcija (prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se vodi računa o izgovoru)m po kojoj bi se, kao što se to najčešće i čini, pisalo Cvetajeva, i transliteracija (prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se ne vodi računa o izgovoru), pa bi uobičajeno i točno bilo Cvetaeva.

Knjiga je, saznala sam, izašla u maloj nakladi i uskoro spremaju drugo ispravljeno izdanje. Nažalost, velika šteta je već napravljena i ne vidim načina da se ona ispravi osim isto takvom jednom malom lomačom.

Da unaprijed sažmem osnovno: hrvatski prijevod Cvetaeve ima početničke greške prevođenja s ruskog jezika, odabir pjesama je nereprezentativan, prevoditelj ne poznaje poetiku autorice ni kontekst u kojem je stvarala i u kojem je nastajala ruska poezija, iznosi kulturološki netočne informacije, ritam i sintaksa prevedenog na bijednom su nivou.

Primjer Bauerova neukog prijevoda dat ću odmah u jednoj ranoj i antologijskoj pjesmi 'Moim stiham, napisannym tak rano' (Mojim stihovima, napisanima tako rano – slobodan prijevod). Pjesma je napisana 1913. godine kada je Cvetaeva imala 21 godinu i završava proročanskim četverostihom:

Razbrosannym v pyli po magazinam
Gde ih nikto ne bral i ne beret,
Moim stiham, kak dragocennym vinam,
Nastanet svoj čered.

U slobodnom prijevodu to izgleda ovako:

Razbacani u prašini trgovina
Gdje ih nitko nije uzeo i ne uzima,
Mojim će stihovima, kao dragocjenim vinima,
Doći njihov red.

Bauerov prijevod glasi:

Razbacanim na prašini časopisnim stranicama
(Gdje su čitatelju samo breme!)
Mojim stihovima kao dragocjenim krivicama
Doći će pravo vrijeme.


Prevoditelj čini dvije početničke greške u četiri stiha: rusku riječ 'magazin' prevodi kao časopis, umjesto trgovina, a 'vinam' u trećem stihu razumijeva i prevodi kao dativ od 'vina'- 'krivnja'. Mislim da gore navedeno nije pretjerano nazvati besmislenim i sramotnim, kao uostalom i čitavu ovu knjižicu. Nabokovljev prijevod iz 1972. godine glasi:

Amidst the dust of bookshops, wide dispersed
And never purchased there by anyone,
Yet similar to precious wines, my verse can wait
Its time will come.

Nabokov izvrsno na engleski jezik prenosi prijeteći ton, tako karakterističan za beskompromisnu Cvetaevu čija se poetika gradi na paradigmi 'ja – ne-ja' u svim njezinim očitovanjima.

Čitava je njezina poetika posvećena prevladavanju tog antagonizma. Građena na antonimiji između 'ovog zemaljskog svijeta i onog nebeskog svijeta', između te dvije krajnosti nema ničega, pa Brodskij s pravom tvrdi kako Cvetaeva nije imala ni prethodnika, ni sljedbenika na filozofskom planu, a ni estetskom jer je taj princip izbrusila u samom jeziku do zastrašujućih razmjera kada pjesnička stvarnost postaje stvar ruske fonetike, a tragičnost sadržaja nije više mjerljiva sa stvarnošću.

Stvarnosti se Cvetaeva odriče. Riječ je o raskolu koji Bauer u svom prevodilačkom poduhvatu ne poznaje, pa nas ne treba čuditi što njegovi stihovi u pjesmi 'Emigrant' glase: 'Nesljubljen sa svima, nesjedinjen sa svima', dok u originalu stoji jasan antagonizam 'ja – vi'. Ovakvih je propusta mnogo.

Pjesma posvećena Anni Ahmatovoj iz 1915. godine koja u originalu počinje stihom: 'Uzkij, nerusskij stan' (Uski, neruski stas) prevodi se 'Uski neruski mlin' (!). (čuvena ljepota Ahmatove, njezin visoki i tanki stas bio je predmet mnogih pjesama, slika i drugih posveta).

Nadalje, šal koji Ahmatovoj pada kao mantija on prevodi 'ko haljina', demona pretvara u zmaja, njezini se stihovi bacaju u lice umjesto da nam probadaju srce, a 'sonnyj čas' greškom postaje 'sunčani čas' umjesto sneni.

Na hijerarhiji duhovne ljestvice Cvetaeve pjesnik stoji na samom vrhu. Pjesme i čitavi ciklusi pjesama posvećeni drugim pjesnicima ponavljaju isto: pjesnik ima misiju (time mantija, a ne samo ženska haljina). Pjesniku je dana uloga proroka, svetog mučenika, ali i dar čaranja/zavođenja riječima, te Cvetaeva Ahmatovu kasnije naziva 'čarobnicom' (černoknižnica) (Ahmatovoj, 1921).

Bauer kod pojedinih pjesama ne navodi da su dio ciklusa i ne spominje kojeg. Antologijska pjesma 'Imja tvoe – ptica v ruke', (Ime tvoje – ptica u ruci) iz 1916. godine stavljena je time van konteksta jer nigdje ne piše da je to prva od 17 pjesama iz ciklusa 'Stihovi Bloku' (Stihi k Bloku 1916-1920).

Čitava se ta pjesma gradi semantički i strukturno na zvučanju riječi 'Blok', tj. na zvučanju prezimena najvećeg ruskog simbolističkog pjesnika Aleksandra Bloka kojeg autorica glorificira. Pitanje je što o tome Bauer zna jer, kada Cvetaeva govori o 'jedinstvenom pokretu usana' koji je potreban da se izgovori jednosložna riječ 'Blok', za nju sveto ime, on to prevodi kao 'poseban položaj usana kod cjelova'.

Nikakvog ljubljenja tu nema. Kako onda Bauer (i čitalac!) dalje tek može razumjeti stih: 'Ime (je) tvoje – pet slova (U vrijeme Cvetaeve Blok se pisalo s tvrdim znakom na kraju, tako da je imalo pet, a ne četiri slova). Dok Cvetaeva na kraju druge strofe karakteristično podiže ton uspoređujući zvuk njegova imena sa zvukom okidača uperenog u sljepoočnicu, kod Bauera nalazimo nešto sasvim drugo: 'I odazvat će se tog kasnog sata/U zvonkim udarcima bata.'

Aluzija na smrt gubi se i u zadnjim udarnim stihovima. Potresno i beskompromisno kod Cvetaeve: 'S imenom tvojim – u san dubok', postaje za hrvatske čitatelje mlako: 'Ime je tvoje – dubok san.'

Struktura pjesme je uništena jer se semantički i ritmički gradi na paradigmi ponavljanja sintagme 'Ime tvoje', da bi upravo u posljednjem stihu doživjela klimaks u vlastitoj varijanti i tonu potresnog finala.

Kultna ljubavna pjesma iz 1915. 'Mne nravitsja, čto Vy bol'ny ne mnoj' u cijelosti je rađena na omiljenoj figuri Cvetaeve, tj. na vrsti paradoksa. Riječ je o utvrđivanju nečega na način da se ono paradoksalno – negira:

Sviđa mi se, što Vi bolujete ne zbog mene,
Sviđa mi se, što ja bolujem ne zbog Vas
Što nikada teška zemaljska kugla
Neće nestati pod našim nogama (sl. pr.)

Položaj riječi 'ne' je ovdje ključan, što se u Bauerovom prijevodu potpuno gubi:

Sviđa mi se što ne bolujete zbog mene,
Sviđa mi se što ja ne bolujem zbog vas,
Što trava ispod naših nogu ne vene (!!??).
Što svijet u bijegu od nas ne traži spas.


Činjenica da je iz posljednje treće strofe prevoditelj izostavio čitav jedan stih (u originalu osam stihova u hrvatskom prijevodu skraćuje se na sedam!!) ne treba komentara…

Na 44. stranici knjige je prijevod pjesme 'Da mi je biti nježnom, ludom i glasnom' (Byt nežnoj, bešenoj i šumnoj, 1913) kojoj nedostaje pet strofa (u originalu pjesma ima 12 katrena, a u hrvatskom prijevodu sedam).

Prevoditelj hrvatskog izdanja mahom izostavlja famozne crtice po kojima je prepoznatljiv svaki lirski tekst Marine Cvetaeve i zahvaljujući kojima se gradi ritmička struktura pjesme, sintaksa, tempo, igra značenja i zvuka, koji su ključni kod njoj toliko karakterističnim opkoračenjima i podržavaju specifičnu visoku, dramatičnu intonaciju.

U originalu pjesme 'Jedan časnik' iz 1938/39. (koja je dio ciklusa 'Stihovi Češkoj' - informacija koju u knjizi ne dobivamo) crtica je 27, a u hrvatskom prijevodu 15. U nekim pjesmama potpuno izostaju.

Osvrnimo se nakratko i na odabir pjesama za hrvatsko izdanje, koji je poput prijevoda učinjen krajnje neznalački. Od 80 odabranih pjesama, dvije trećine pripadaju mladenačkom razdoblju, dok je pjesništvu dvadesetih i tridesetih godina, dakle zreloj punokrvnoj lirici Cvetaeve, posvećena mala pažnja. Nedostaje mnogo antologijskih naslova, nema nijednog čak ni djelomice prevedenog ciklusa kojim pjesnički opus Cvetaeve obiluje i koji je za njezino razumijevanje neophodan. Kada se pak prevode pjesme iz ciklusa, kao što je već rečeno, ne navodi se njegov naziv.

Razumljivo mi je da nema nijedne poeme jer, kao što Sanja Lovrenčić točno navodi u uvodnom tekstu – Cvetaevu je iznimno teško prevoditi, a njezine duge, složene poeme u kojima su zvuk i značenje potpuno na istoj razini zahtijevaju veliku hrabrost bilo kojeg prevoditelja.

Ne i Bauera, očito, koji u pogovoru zbirke piše: 'Cvjetajeva svojoj poeziji ne postavlja pretjerano ambiciozne zahtjeve u pogledu forme.' Ono za što pak hrabrost nije potrebna je bar navesti činjenicu da je ista pisala poeme i napisati koje.

Bauer u pogovoru ne spominje nijedno ime zbirki koje je Cvetaeva za života izdala, ali zato iskazuje ponižavajuću i ispraznu tvrdnju: 'U svakoj fazi njezina poezija, zanimljiva i dopadljiva na svoj način /…/'.

Za Cvetaevu navodi četiri karakteristične teme: ljubav, samosvijest žene, odnos prema književnosti i pjesme o zemljama u kojima je živjela. Tema smrti koja je toliko prisutna čak i u njegovom izboru pjesama, ne spominje se, a ostalo navedeno naprosto je krnje, nekritično i površno sklepana klasifikacija koja nakon i najpovršnijeg čitanja njegovih prijevoda ne čudi, ali čudi da ovakav pjesnik i knjiga nema recenzenta.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske dalo je potporu ovoj knjizi te vjerojatno neće tako skoro financirati neki drugi prijevod Cvetaeve.

Preostaje mi da i ja, poput Sanje Lovrenčić u uvodnom tekstu, na kraju spomenem Vlada Marteka i njegovu poruku s plakata-letaka iz ranih osamdesetih: 'Čitajete Cvetaevu.' Ali ne u ovom izdanju. Niti u ispravljenom drugom izdanju na koje se izdavač već poziva, ukoliko prevoditelj bude isti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi