Ova komedija zabuna samo naizgled nije komad oko kojeg treba puno plesti. Iako zapleten jest, s obzirom da nekoliko usporednih fabula tvori pleter u kojem se i čitatelj i gledatelj mogu izgubiti poput samih likova.

Prepričati 'Na Tri kralja' zato je zbunjujuće i monotono koliko i nepotrebno, jer ljepota konstrukta i leži u čitanju, gledanju i detektiranju stanja izravno, u susretu s tekstom ili odgovarajućom inscenacijom. Ipak, zbog trajne ovdašnje fiksiranosti na mitsku Iliriju u kojoj se zbiva: 'Na Tri kralja ili kako hoćete' onaj je komad u kojem ponovno, nakon brodoloma svi traže svoje povijesno ili stečeno pravo, ali ovdje je to pravo tek ono ljubavno.

Blizanci Viola i Sebastian nakon peripetija pronalaze i jedno drugo i ljubav, ona Vojvodu Orsina, a on groficu Oliviju, a u međuvremenu su oboje proglašavani, gledani i milovani u obje svoje rodne modifikacije. Viola i Sebastian su i ljubavnik i ljubavnica, točnije i žuđenik i žuđeno, a zapravo su jedno, samo što ih ostali drukčije vide, ukoliko ih uopće vide.

Uz komedijsko naslijeđe i brojne izvore iz kojih je crpio osnovne priče za svoje komade, William Shakespeare se ovdje pozabavio žudnjom koja istodobno jest želja za drugim, bez obzira je li to samo tijelo ili i duša koja ga navodno nastanjuje, ali je i sasvim osobni egoistični prikaz vlastite fiksacije.

Zadovoljenje žudnje zato je svojevrsno prokletstvo, iako zakon žanra podrazumijeva dvostrukim ili trostrukim vjenčanjima ovjenčan happyend.

Ovaj komad kao da želi reći da je zaljubljenost uvijek najprije pogled u ogledalo, a tek onda i ašik, ili 'bacanje očada' na drugoga, te stoga nije važno, a sigurno nije najvažnije što je i tko je to drugo. U konstruktu nalik pučkoj komediji i protovodvilju, što 'Na Tri kralja' donekle i jest, nema magijske komponente koja u drugim djelima 'olakšava' nevjerojatnost zapleta, već se sve svodi na kombinatoriku odnosa. Ovoj inscenaciji, međutim, upravo odnosi nedostaju dok ostaju tek plošne karikature.

Makedonski redatelj Aleksandar Popovski, kojem je nakon 'Antigone' i 'Odiseja' ovo treća ovogodišnja režija u hrvatskom kazalištu, izabrao je taj pristup možda svjesno, želeći naglasiti prazninu koja vlada u srcu žudnje, ali i u većini onih koji žude. Njegovi likovi prazne su ljuske, uglavnom zagledane u sebe i svoju sliku, pa im odgovaraju trash i glam rock kostimi Jelene Proković.

Brian May, David Bowie i Adam Ant očiti su uzori za pojavnost pojedinih likova, ali ta referencijalnost ostaje čak i bez glazbenog razrješenja, s obzirom da slovenska skupina Silence ima sasvim drukčiji ukus. S izuzetkom Viole Olge Pakalović, koja nosi predstavu i daje joj barem privid značenja, ostali se ističu samo bolje ili lošije izvedenom karikaturalnošću – zato je Goran Grgić upečatljiviji od Bojana Navojca, Darija Lorenci Flatz od Ive Mihalić, a Luka Dragić od Ivana Glowatzkog. I redatelj je shvatio da natjecanje takvog tipa i nema previše smisla, pa je završetak predstave postavio kao odgovarajuće uglazbljenu i ubrzanu presliku nijemog filma.

Uz taj prokušani trik, 'Na Tri kralja' pamtit će se po 'užastoj' scenografiji grupe NUMEN i Ivane Radenović, koji su rješenje s akrobatskom svilom iz 'Sna Ivanjske noći' u Dramskom kazalištu Gavella oplemenili HNK-ovom okretnom pozornicom i od običnog konopca dobili prozračnu arhitektoniku, vizualno i metaforički zanimljivu po jednostavnosti i funkcionalnosti.

U toj je čipki Alma Prica, kao pripovjedački Anonimus koji prati predstavu, mogla ostati i sama sa Shakespeareovim sonetima. Tako bi se, bitno kraće i jeftinije, dokazalo da je za ljubav možda potrebno troje, ali da zaljubljenost treba tek – jedno. To, međutim, nije ova predstava, jer ona bi i sama sebe neuspješno tražila u zrcalu.