MAUZOLEJ LJUBAVNIKA

Hervé Guibert - Dnevnik kao izvorište djela

  • Autor: Joško Tomasović
  • Zadnja izmjena 30.04.2012 11:50
  • Objavljeno 30.04.2012 u 11:50
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Čak se i danas, više od dvadeset godina nakon njegove smrti, djelo francuskog književnika, fotografa i novinara Hervéa Guiberta (1955.- 1991) uglavnom vezuje kako na njegov daleko najpoznatiji tekst 'Prijatelju koji mi nije spasio život' (1990), autorovo svjedočanstvo o sidi, tako i na silnu kontroverzu koju je roman izazvao u francuskoj javnosti. Naime, Guibert je u djelu, među ostalim, opisao posljednje trenutke svog prijatelja, filozofa Michela Foucaulta, koji je preminuo od side 1984, što ga je pred kraj života pomalo nenadano učinilo vedetom književne scene

Iako je Guibert i za života bio već priznati autor i fotograf, novinar za Le Monde te koscenarist, zajedno s Patriceom Chéreauom, nagrađivanog filma 'Ranjeni čovjek' (1983), ne bi bilo nimalo preuzetno reći da prava, sadržajna i konzekventna recepcija njegova djela započinje tek nakon autorove preuranjene smrti.

Dovoljno je zapravo samo letimično pogledati broj hommagea, prijevoda, scenskih izvedbi i javnih čitanja upriličenih nakon njegove smrti da bi se uvidjela jačina odjeka Guibertova djela. Jednako tako, posthumno mu je priređen i čitav niz fotografskih izložbi, od kojih je posljednja, retrospektivna, postavljena prošle godine u uglednoj Maison Européenne de la photographie u Parizu.

U tom se kontekstu može tumačiti i pothvat domaće izdavačke kuće Domino koja je nedavno predstavila novi prijevod Guibertovih dnevničkih zapisa 'Mauzolej ljubavnika' (prijevod: Saša Sirovec, Zlatko Wurzberg), nakon prijevoda djela 'Citomegalovirus', 'Moji roditelji', 'Samilosni protokol' i 'Lud za Vincentom'.

Dnevnički zapisi obuhvaćaju period od 1976. do 1991, a premijerno su izdani u Francuskoj tek 2001. godine. Nedatiran i ispisan u seriji fragmenata, Guibertov dnevnik djelomično i odgovara svom žanrovskom poslanju, rasvjetljavajući biografske pojedinosti piščeva života, njegove ljubavne afere s muškarcima koji su mahom označeni tek prvim slovom, primjerice T., iskustva s putovanja, složeni odnos s vlastitom porodicom i naličje jednog naizgled mondenog pariškog života. No istovremeno, 'Mauzolej ljubavnika' bilo bi nepravedno svesti tek na seriju spretno napisanih i razbarušenih biografskih zapisa.

Djelo se, s distancom koju danas pruža, može posve legitimno smatrati jednim od glavnih izvorišta Guibertovog opusa, opusa koji je u cijelosti natkriven jednom razvedenom i intenzivnom formom introspekcije. Kako stilski, tako i tematski, dnevnik predstavlja izvjesni kompendij njegove umjetničke prakse, u kojem su na petstotinjak stranica nagoviješteni i skicirani ne samo ostali autorovi književni tekstovi, uspjeli i neuspjeli pokušaji pisanja, želje, ambicije, strahovi i nagnuća, već u kojem se, možda i najrazvidnije, razotkriva jedna osebujna poetika pisanja.

Naime, već se za piščeva života pri spomenu njegova djela uvriježio naziv autofikcija, koji je 1977. skovao pisac Serge Doubrovsky, a kojim se označava snažni fikcionalni upliv u tekstualnom razvitku klasičnog, ispovjednog ja. ('Moje se priče pišu same, pod impulsom sentimentalne naglosti, ili pomaka, pišu se poput pisama, a ponekad bi pripovjedačko ja skrenulo prema on ili bi se pomalo prerušilo, to su bili jedini pokušaji fikcije koji su se prolamali.')

Razne i fluidne definicije (govori se, među ostalim, i o tzv. 'lažnom romanu') manje su bitne, koliko je bitnije zamijetiti taj simbiotski odnos pisanja i života, pisanja i tijela u čitavom Guibertovom opusu. Sam je u jednom intervjuu izjavio da često 'ima dojam da vodi dvostruki život, razapet između njegove blage ćudi i bestidne naravi svog djela'. A njegovo se književno djelovanje sastoji upravo u 'približavanju' iskustava istine i pisanja.

Proces ogoljivanja čitatelju je ponuđen kroz čitav niz ispovjednih epizoda, ispričanih bez kompleksa, kao i u seriji slobodnih divagacija i anegdota, razvijenih na temelju naizgled najbanalnijih impulsa.

Tu prividnu raspršenost dnevničkih fragmenata čvrsto na okupu drže izvanredna stilska konzistentnost u nesustavnosti pisanja (naime, za onog kojeg bi zanimala piščeva biografija i faktografska kronologija, njegov dnevnik vjerojatno ne bi bio najzahvalniji izvor) i cikličko vraćanje motiva.

Guibert, naime, njeguje upravo fetišistički odnos sa svojim središnjim preokupacijama kao što su odnos prema tijelu, prema (homo)seksualnosti te odnos prema smrti, razvidan već i u ranim spisima iz sedamdesetih godina. ('Tako bi i tu knjigu činilo jedino sinkopirano pisanje, fantazija neprestano odgađane smrti.')

A ako zbog ničeg drugog, Guiberta danas valja čitati zbog rijetko hrabrog i bespoštednog pogleda spram sebe.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi