Drama rijetkog dijaloga, a čestih kadrova koji prikazuju refleksije Hedija (Madj Mastoura) u kojima se nakon dinamičnijih scena naslućuju misaoni procesi protagonista, ponovno postavlja pitanje o tradicionalnom i modernom svijetu i izboru čovjeka zapelog u njihovom međuprostoru.

Hedi je neambiciozan prodavač automobila kojeg šef radi ekonomskih neprilika u tvrtki šalje iz uredske na putujuću prodaju, zbog čega je on prisiljen putovati u priobalni turistički gradić. S druge strane, njegov dom je mjesto u kojem sve krajeve kuće drži njegova majka udovica (Sabah Bouzouita) koja, uvjerena u Hedijevu nesposobnost za brigu o samome sebi, upravlja i najmanjom pojedinošću njegova života – od osobnih financija do dogovorenog braka. Hedijeva zaručnica Khedija (Omnia Ben Ghali) lijepa je i draga djevojka koja pak nema drugih životnih ambicija i strasti do onih koje su joj tradicionalno dodijeljene – braka i majčinstva. Odgojeni u tradicionalnim obiteljima, u njihovom odnosu nema mjesta ni za poljubac, a kamo li ikakve druge intimnosti. Ipak, Hedi pasivno prihvaća baš svaki od tih segmenata svoga ravnodušnoga života kao prirodan slijed ili poredak kojemu se nema potrebe oduprijeti, pa i u odnosu sa starijim bratom, majčinim miljenikom, koji zbog Hedijevog vjenčanja dolazi u Tunis iz Francuske gdje uspješno živi.

Hedijev svijet se preokreće kada upoznaje Rim (Rym Messaoud), slobodoumnu plesačicu-animatoricu u hotelu grada u koji odlazi raditi, te s njom započinje romantičnu aferu. Razvijajući osjećaje prema njoj, ona postaje reprezentacija modernog, slobodnog svijeta raskinutih spona s tradicijom. Pohvalna je razrada njezinog lika kao i izbor glumice koji ne puca na stereotipnu krhku ljepoticu: Rim je, naime, nešto starija od Hedija, tetovirana i punašna zadovoljna žena koja zna što želi. Njezin spontani, nomadski život kojem je Hedi na posljetku pozvan da se pridruži suprotstavlja se prijašnjoj vezanosti za rodni kraj i vjerno prikazane lokalne običaje. Slobodni i nesputani duh potiče i Hedijevo vlastito oslobađanje, napose kreativno, kao i potiskivane želje da se tako realizira.

Hedija tako promatramo kao slojeviti lik čija je izvanredna karakterizacija izvedena primarno vizualnim sredstvima. Česti blizi, odnosno krupni kadrovi daju uvid u psihologiju likova i njihov međusobni odnos, a s njima se nerijetko u pravilnom ritmu izmjenjuju polutotali i totali čineći i vizualni, ali i narativni kontrast. Naime, dok kadrovi s vidljivim emocijama ukazuju na intimu i bliskost ili pak konflikt (bio on unutarnji ili vanjski), kadrovi pejzaža i panorame daju refleksivniju notu filmu, ukazujući na promjene stanja u liku, ali i na možebitnu univerzalnost njegovih unutarnjih sukoba. U tome leži još jedna suptilnost zahvaljujući kojoj ovaj film još više račva svoje značenjsko polje. Površne reference na ekonomske probleme koje su se pronašle u dijalogu imaju aluzijski potencijal za promjene u suvremenom tuniškom društvu, odnosno probleme s tranzicijom identiteta s tradicionalnog na moderni nakon Arapskog proljeća.

Cijelom dojmu gotovo modernističke poetike uz simboliku sukoba identiteta doprinose usporeni tempo i liričnost filma, posredovana stalnom kamerom iz ruke koja samo apostrofira činjenicu da se oni „bitni“ spomenuti sukobi odvijaju na subjektivnoj, unutarnjoj razini. To se očituje i u činjenici da nakon Hedijevog suprotstavljanja tradiciji gotovo ne postoji izražena dramska reakcija u obitelji (primjerice jaka svađa, vikanje, dramatična i glasna glazba) kao što je često u prikazima vanjskih sukoba u zapadnoj kinematografiji. Pitanje izbora kojemu se od dva svijeta prikloniti, kao i donekle otvoren kraj konačno zaokružuju film u estetski vrijednu cjelinu.

Narativno razmjerno siromašan, Hedi traži gledatelje koji će prepoznati važan sukob ispod dijaloga, ispod nekolicine dinamičnih scena s varljivim „vanjskim“ sukobom. Ne traži gledatelje koji vape za dubokim dijalozima, glasnim koškanjima i uzbudljivom neizvjesnosti, nego one koji će s Hedijem kontemplirati o svojoj razapetosti između dva pola i moći staviti točku na nezavršenoj rečenici.