FILM IGORA JELINOVIĆA

Filmska kritika: Vile bez krila

  • Autor: Rea Bušić
  • Zadnja izmjena 20.07.2017 13:20
  • Objavljeno 20.07.2017 u 13:20
Tajni život vila

Tajni život vila

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Tajni život vila/PFF

Vile su u ovom filmu jedna jako bezobrazna bića. Njihov život je poput boksačkog ringa u kojem se neprestano nokautiraju uvredama, zadirkivanjima, ogovaranjima i plitkim razgovorima pa sve to u brzom roku uspješno riješe kao da im je život finalna epizoda španjolske sapunice, piše u kritici filma Tajni život vila Rea Bušić, sudionica pulske radionice mladih filmskih kritičara koju mentorira Tomislav Kurelac

Tajni život vila srednjometražni je igrani film Igora Jelinovića, studenta Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nastao je u sklopu kolegija Gluma pred kamerom, pa redatelj smješta radnju u backstage kazališta za vrijeme izvođenja predstave San ivanjske noći. Dea, Luka, Ivan i Sonja glavni su likovi koji u predstavi tumače sporedne uloge pa povremeno iščekuju poziv na scenu.

Ivan je okarakteriziran djetinjastim izrugivanjem svojim kolegama, a Luka je isfrustrirani glumac koji svoje životne probleme nosi na posao. Njegova bivša djevojka Dea u istoj je prostoriji i kroz cijeli ju film prati plitko izražavanje koje nije svojstveno jednoj glumici. Neke od tih fraza su „Kaj misliš da ne smijem trčati?“ (nakon što je izjavila da je u trudnoći) i nerazumijevanje izjave „Nema piške do pućiške“. Ta „pućiška“ je Sonja, jedina protagonistica koja iskače iz svih tih drama koje ostatak ekipe proživljava. U određenom trenutku gledatelj shvaća da kamera doista prati njezine reakcije na sve te vilinske mutne poslove, vidi se da joj je dosta svega, i odradi jedan kratki monolog vrijedan gledateljeve pažnje pa ga navodi da će ona postati pokretač radnje. Ali, na kraju i njezin lik, zajedno s radnjom, nažalost, gubi na vrijednosti.

Od toplo-hladnih boja preko kadrova ponekih glazbenih tonova, sve je uredno napravljeno, samo što izgleda da su učestali krupni i blizi kadar trebali služiti naglašavanju profila likova i njihovih dilema, no dileme u filmu posljedica su jako plitkih, ali dugih razgovora koji nemaju previše smisla. Izgleda kao da su neki dijalozi postavljeni u vrijeme kada se ništa posebno više ne događa u kadru pa kao da se popunjava vrijeme u kojem glumci čekaju novi poziv. Jelinović kao scenarist nije uspio pridonijeti atmosferi filma te profiliranju likova, nedostaje mu kvalitetan komunikacijski kanal koji bi trebao postojati među kolegama iza scene, u kakvim god odnosima oni bili. Previše teksta zbunjuje gledatelje jer ne znaju u kojem smjeru se gradi cijela priča, pretrpavaju se konflikti koji glumce pretvaraju u dosadne individue. Iskreno se nadam da život glumaca nije ovakav.

U posljednja četiri dana neprekidnog gledanja (studentskih) filmova može se zaključiti da se studente Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu uči da su kamera iz ruke i drama, po mogućnosti sa strašno nedorečenom radnjom, recept za uspješan film. Čini se da se premalo pažnje stavlja na profiliranje likova i njihovu komunikaciju s okolinom pa se, ako već taj aspekt filma nije dovoljno razrađen, redatelj ili redateljica oslanja na fine pokrete kamere i klasične krupne ili blize kadrove koji bi nas, nekim čudom, trebali zbližiti s njima. Ženski likovi kao da su tajanstvena bića koja se, da bi se ubrzao proces, ili ne pojavljuju kao važnije uloge ili su jako površne. Gledatelj lako može pomisliti da se studente ne potiče da ostave svoj potpis na kraju, ili možda sami to odbijaju napraviti, da samo izlaze kao predstavnici jedne umjetničke ustanove i da se lagano, kroz godine, svi izjednačavaju. Naravno, ima iznimaka koje su gledatelji na Pula film festivalu mogli pogledati i prepoznali ovih dana, ali prevladala je klasa kamere trzavice i životne drame kakve smo se svi već zasitili.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!