PIPPO DELBONO

'Govoriti o sebi je politička nužnost'

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 17.09.2013 17:56
  • Objavljeno 17.09.2013 u 17:56
Pippo Delbono

Pippo Delbono

Izvor: Promo fotografije / Autor: promo fotografije

Jedan od najzanimljivijih predstavnika ne samo novog talijanskog kazališta, nego i autorskog kazališta uopće, Pippo Delbono, po treći je put ove godine gost Festivala svjetskog kazališta. No umjesto velike ansambl predstave s kakvima inače gostuje, ovoga puta predstavit će se u duetu s violinistom rumunjskog porijekla Alexandrom Balanescuom u poetskom recitalu koncertu-performansu naslova 'Ljubav i tijelo'

Pippa Delbona domaća publika je upoznala 2005, kad je njegova 'Tišina' izazvala najprije čuđenje, a onda i gromoglasni aplauz, ne samo zbog činjenice da u kompaniji koju je osnovao još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća sudjeluju i scenski nevjerojatno uvjerljivi izvođači s posebnim potrebama.

U međuvremenu je i na riječkom Međunarodnom festivalu malih scena gostovao s jednako uzbudljivom predstavom 'Ova divlja tama' te u Zagrebu ponovno prošle godine s naslovom 'Poslije bitke'

Specifičan kazališni jezik koji Delbono koristi i njeguje od samih početaka bavljenja izvedbenim umjetnostima, ali i filmom, garantira mu poziciju iz koje može progovarati jednako snažno o najintimnijim problemima kao i komentirati stanje društva, najprije u Italiji.

Kontroverzan i popularan, Pippo Delbono je umjetnik širokog spektra nesvodivog na žanrovske odrednice, pa ni iskorak u glazbeno-poetsko kazalište kakav je 'Ljubav i tijelo' nikoga ne bi trebao iznenaditi. Uvijek u pokretu, gotovo fanatično predan radu, Delbono će je u Zagrebu izvesti samo jedanput, jer je Hrvatska tek stanica na njegovom putu u Kazahstan.

Predstavama Kompanije Pippa Delbona koje je hrvatska publika mogla vidjeti dominira upravo vaš glas, ne samo onaj autorski nego i zbiljski. Je li on element koji spaja sve njih?

Počeo sam kao glumac, pa sam tek kasnije prešao u redatelje. Međutim, moja gluma nije bila interpretacija u onom strogo glumačkom smislu, nego želja da tijekom izvedbe ostanem neka vrsta šefa ceremonije. Moram biti uvijek prisutan, tijelom ili samo glasom. Trenutak izvedbe za mene je istodobno trenutak velike lucidnosti, ali i svojevrsne besvjesnosti. Tada sam kao dijete, radoznao i zaigran. Naravno, glumački alati poput mojih očiju, ruku i cijelog tijela nisu opušteni, no ono što jest opušteno je duša. A glas je samo alat koji treba znati i usuditi se – opustiti.

www.zagrebtheatrefestival.hr

www.zagrebtheatrefestival.hr

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: www.zagrebtheatrefestival.hr


'Ljubav i tijelo'

Jeste li uspjeli u tome da budete uvijek šef ceremonije, makar samo u produkcijama svoje kompanije?

Zapravo mi je uvijek neugodno kad moram izaći na pozornicu. Uvijek mi se čini da bih mogao ostati po strani, i da bi članovi moje kompanije mogli sve to izvesti i sami, ali nažalost, ili na sreću, to nikad ne napravim, jer zapravo volim biti na pozornici. Točnije, rekao bih da je moje tijelo ono što me tjera da ipak izađem na pozornicu i da budem prisutan u onome što se na njoj zbiva. Kad sam to osvijestio, postalo mi je jasno što radim u kazalištu: 'gubljenje ' na pozornici je jednostavno dobra vrsta 'odlaska od sebe'.

Kad se u kazalištu govori o velikim i važnim stvarima, o kontroverzama koje se tiču i mene samog, sam čin postane ideološki obilježen, bez obzira govori li se o dominaciji ili ljubavi. U svakom slučaju, izvođač to mora osjetiti u sebi, i shvatiti sebe u toj situaciji, da je, u spomenutim slučajevima, riječ i o dominaciji i o ljubavi. Kad sam u toj poziciji, dajem se drugima, svojoj publici, pa možemo govoriti i o nekoj vrsti darežljivosti, a ne samo o mojoj unutarnjoj potrebi. Prirodno sam stidljiv, iako to ne izgleda tako.

Kad sam radio s Pinom Bausch, ona mi je rekla da se ne moram bojati toga, jer mnogi su izvođači privatno stidljivi i njihova je kvaliteta upravo u tome što se na pozornici bore i protiv sebe. U privatnim susretima s time imam problem, ali kad nastupam, pred nekoliko stotina ili tisuća ljudi, onda sam opušten i mogu se čak i šaliti. Ali to je neki drugi Pippo. Očito ih u meni ima nekoliko.



Partner u ovoj predstavi vam je izuzetni rumunjski violinist Alexander Balanescu. Kako ste se spojili s njim?

S njim imam drukčiju vezu nego s ostalim suizvođačima. On je meni slična vrsta životinje: izvrstan glazbenik, ali istodobno je i skladatelj, plesač, izvođač... U mojoj obiteljskoj povijesti postoji određena povezanost s violinom. Moj je otac svirao violinu kad sam bio dijete i u međuvremenu ju je ostavio, jer je trebao pronaći neki ozbiljniji posao kako bi prehranio obitelj. Violina mi je i danas neki simbol frustracije koju je on imao otkako je napustio glazbu.

Pored toga, moja je obitelj na kompliciran način vezana uz Niccola Paganinija, pa nam je ta violina vjerojatno negdje upisana, a ja sam tu vezu ponovno pronašao s Alexandrom.

Chiara Ferrin

Chiara Ferrin

Izvor: Promo fotografije / Autor: Chiara Ferrin

'Ljubav i tijelo' sastavljena je od stihova Arthura Rimbauda, Walta Whitmana, Antonina Artauda, T. S. Eliota i Piera Paola Pasolinija. Izbor je, u najmanju ruku, zanimljiv i raznorodan. Kako ste ih birali?

To su pjesnici koji 'pjevaju' o ratu i politici, ali istodobno su im teme ljubav, sloboda, čovječnost i duhovnost. Za mene među njima nema razlike i zato ih ni ne interpretiram drukčije jer oni govore isto – o bitnim pitanjima čovjeka i života. Iz njihovih opusa izabrao sam one stihove u kojima se naši privatni životi, ponekad i sasvim mali, nađu u zbrci političkog. Nikad ne smijemo zaboraviti nijednu stranu naših života, ni privatnu ni javnu, ili, drugim riječima: onu ljubavnu ili političku.

U tome su Pasolini i Rimbaud isti, nude priliku da u privatnom postanemo politički, i obrnuto. Naprimjer, u mojem filmu 'Krv' o gubitku voljene žene govorimo ja i tvrdostrujaš Crvenih brigada Giovanni Senzani, ja o svojoj majci, a on o svojoj supruzi. S jedne strane čovjek umjetnosti i kazališta, s druge terorist koji je u zatvoru proveo gotovo dvadeset godina, mogu se naći u istom filmu sa sasvim privatnom
temom, ali ona izborom sugovornika postaje politička. Zato se o mojem filmu raspravljalo u svim talijanskim medijima, čak i u parlamentu.

U Italiji se jednostavno ne smije govoriti o prošlosti, ni javnoj ni privatnoj, pa ostaje samo banalnost svakodnevno političkog. Borim se protiv toga, između ostaloga i tim filmom koji je pun humanosti i uopće mu namjera nije bila tematizirati terorizam ili nešto slično. To je ono što bi umjetnici i trebali raditi: boriti se protiv banalnosti i imati hrabrosti govoriti o sebi. U predstavi 'Ljubav i tijelo' govorim o AIDS-u, o mojem zdravlju i životu, ali ne zato što mislim da bi to publika trebala znati, nego zato što je postala politička nužnost otvoreno govoriti o vlastitom iskustvu sa svim tim temama koje se gura pod tepih. Važno je tako se ogoliti, to je odgovornost umjetnika u ovom trenutku.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!