KRITKA: THIS CASTING

Glumice za koje nema mjesta ni u domaćim sapunicama

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 03.02.2014 12:05
  • Objavljeno 03.02.2014 u 12:05
  • +20
  • +17

This Casting

Izvor: Promo fotografije / Autor: rugantino.hr

Kad je magazin Time objavio da je osoba godine 2006 'You', nije se točno znalo na koga se ili što odnosi to 'Ti' ili 'Vi': na sve korisnike interneta i njegovih mogućnosti samopromocije, činjenicu da su mediji koji stvaraju sliku svijeta sve više podložni korisničkim utjecajima ili se htjelo naglasiti važnost pojedinca u globalnim procesima. Drugo je ironija, treće cinizam, dok je prvo tek konstatiranje stanja tehnologije i arhetipske ljudske potrebe za vlastitom izvedbom.

Sve te sastojke poželio je spojiti Miran Kurspahić u predstavi 'This Casting' zagrebačkog Teatra Rugantino, autorskom projektu inspiriranom komadom 'Creeps' Lutza Hübnera. Izuzetno plodan njemački dramatičar pojavio se sredinom devedesetih i ubrzo stekao status najizvođenijeg živućeg. Razlog nije samo njegova opsesija pisanjem, nego i talent kojim je u stanju gotovo bešavno prenijeti zbilju u produkcijski nezahtjevno kazalište. Zato su ga i u Hrvatskoj dosta izvodili, od Virovitice i Siska do Male scene, u kojoj je Tomislav Pavković postavio upravo 'Creeps' kao 'Brijačice'. Cijelo desetljeće kasnije tom se tekstu vratio Miran Kurspahić, redatelj koji još traži svoj pravi put u domaćem glumištu, vrlo spretan u pronalaženju tema koje će zainteresirati svekoliku publiku i privlačenju medijske pažnje. Gotovo da nema boljeg izbora, osim možda Marija Kovača koji je svoja reality iskustvima i ukoričio, za predstavu o cijeni medijske i slave uopće, te cijeni i čovjeka i ljudskosti u toj igri.

'This Casting' slijedi postavke izvornika: tri djevojke dolaze na audiciju za voditeljicu televizijske emisije i pred kamerom, slijedeći upute nevidljivog producenta, skidaju sa sebe slojeve: najprije maske i stavove, a zatim i one nešto konkretnije. Mirela Videk, Iskra Jirsak i Mija Biondić, potencirane u banalnoj tipizaciji na 'djevojku sa sela', 'šminkericu' i 'altericu', u tome se izvrsno snalaze. Istodobno igraju na prvu loptu i nešto kompliciranije, otvoreno kako zahtjeva forma u kojoj njihovi likovi nose njihova imena i manipulativno jer su u toj igri s vrlo jasnim ciljem. Prožimanje privatnih i profesionalnih biografija izvođačica dio je strategije koja, iako providna, zbunjuje i na kraju ipak osvaja gledatelja, tako da navijanje koje se od publike očekuje nije samo u funkciji predstave. Ili možda i jest, ukoliko se gledatelj potpuno uživi u 'priču' ili, s druge strane, shvati da redateljev plan i jest probiti granicu izvedbe i 'zbilje'.

No, i u tome ima nekoliko bitnih izvedbenih i kontekstualnih mana. Iako su izvođačice krajnje šarmantne, likovi koje tumače na trenutke su, upravo zbog preklapanja identiteta i pripadajuće 'istinitosti', plošni i njihove reakcije potpuno očekivane. Kako jest riječ o profesionalnim glumicama, ne događa im se i potpuni pad u realno, pa se izvedba u tim pukotinama na trenutke gubi. S druge strane, kontekst se ipak ponešto promijenio od nastanka ovog komada, jer danas su 'stvarnosni programi' uglavnom maknuti iz udarnih termina, a zamijenila ih je domaća ili turska 'dramska' proizvodnja. Balon realityja se poprilično ispuhao, iako nije u potpunosti nestao, dok je problem medijske slave jednako prisutan kao i prije izuma malog ekrana.

Zato ovo i nije predstava o običnoj, nego o glumačkoj audiciji. Pitanje anonimusa koji želi postati zvijezda pretvoreno je u sindikalno pitanje mladih i nezaposlenih glumaca za koje nema mjesta čak niti u domaćim serijama. Naravno, sve to jest i priča o preživljavanju u Hrvatskoj u vrijeme krize, ali s dodatkom koji postaje težište. Drugim riječima, novoj produkciji Teatra Rugantino po namjeri je puno bliži 'I konje ubijaju, zar ne?' nego 'The Apprentice' ili 'Big Brother'.

Poseban problem je i konceptualni završetak predstave, u kojem Miran Kurspahić okreće pilu naopako i izabrane gledatelje postavlja u ulogu zvijezde. Međutim, 'moralku' pojede nemušti dramaturški razvoj te situacije, zbog čega kritički ubod prolazi nezamijećeno. Šteta, jer je nekoliko prizora zaista efektno odrađeno i njihov bi empatijski potencijal mogao biti bolje iskorišten. Pod uvjetom da se i redatelj i publika zaista žele suočiti i suosjećati. Ovako si svi međusobno plješću, jer na kraju ništa nije u pravom smislu riječi – 'disgusting'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi