Ja sam stvarno velika obožavateljica serije 'Seks i grad'. Uvijek bila i zauvijek ću ostati. Počela sam je gledati još krajem prošlog stoljeća, nasumično nailazeći na epizode koje su se između filmova prikazivale na kanalu TV1000, tada jedinom zanimljivom kanalu u satelitskom paketu provajdera koji se vjerojatno nije zvao ni Alpe Adria ni Adria Airways, ali ga ja tako pamtim. U kronološki nepovezanom ritmu i uz ritam one zarazne instrumentalne špice počela sam pratiti Carrie Bradshaw puno prije nego što su epizode SATC-a (da, tako zovem 'Seks i grad', tim ljubavnim nadimkom koji su seriji nadjenuli fanovi diljem svijeta) došle do domaćih kanala i HBO do mojeg televizora. Mislim da sam čak i knjigu na kojoj je serija utemeljena nabavila prije nego što je 'Seks i grad' postao notorna pop-kulturna činjenica. I voljela sam ga do posljednjeg daha.

Ne filmove. To sam potisnula, o tome ne mogu razgovarati osim u psihijatrijskoj ordinaciji uz pomoć krpenih lutaka i asocijativnih crteža. Nemojmo o filmovima. Ali seriju sam oduvijek obožavala.

Ne, nije to tek tako

I dan danas mislim da je to serija u rangu 'Sopranosa' ili 'Momaka s Madisona' i pljujem (ili izlijevam Cosmoplitan) u lice svakome tko je odbacuje kao frivolnu šarenciju za praznoglave glupače ili, ne daj Bože, idiotariju koja se više bavi modom nego pričom. Kao prvo, odbacivanje mode kao nevažne i kao nečega što nema veze s pričom mi je totalni saperlot. Ako mislite da moda nema nikakve veze s pričom u serijama, onda lijepo izvolite skinuti Tonyja Soprana iz mokasinki ili kućnog ogrtača, odnosno Dona Drapera odjenite u trenirku pa da vidimo. A kao drugo, ak' se mogu snimat serije o životima nogometaša i košarkaša pa i to ispadne zanimljivo, SATC je dokazao da se mogu snimati i životne, pametne, edgy serije koje se odvijaju u životima prebogatih Newyorčanki. I one su ljudi. A taj grad je takav. I mogla bih sad zabrazditi u još sto kartica o tome zašto je 'Seks i grad' važna, pametna, duhovita i dubokim uvidom obdarena serija o međuljudskim odnosima, koliko je važna za feminizam i podršku ženama - ali neću ovaj put. Ne branim doktorat. Ali branim svoj status kao totalne pobornice 'Seksa i grada'.

No iako sam bila u ozbiljnom iskušenju prethodni pasus završiti izrazom 'bez ostatka', to ipak nije sasvim istina. I dalje, naravno, stoji da obožavam SATC i da sam ga spremna braniti krvlju (nisam stvarno, ali dajte... malo hiperbole u izražavanju nikog nije ubilo), ali neke rezerve sam oduvijek imala. Čak to i nije toliko bio legendarni Faca ilitiga Mr. Big, kojeg sam mrzila od prvog trenutka kad se pojavio na ekranu, tek malu mrvicu više od onoga koliko sam mrzila Carrienu opsesiju njime, ali svakako manje od onoga što sam mrzila najviše - činjenicu da je na kraju ipak završila s njim i da je to bio nekakav happy end. Mislim, ono. Zbljuv. No to se još nekako i uklapalo u cijelu priču, dramu, sukob, whatever. Htjele mi to priznati ili ne, originalni SATC sniman je u doba kojima su još vladali mračni i neosviješteni koncepti muško-ženskih odnosa, prema kojima je preobraćenje toksičnog kretena u savršenog muškarca snagom ženske ljubavi i odanosti bio paramont romantike i tog nesretnog hepienda. Ponavljam - zbljuv, ali ajmo bit realne - i danas, čak i u epicentru svjetskog wokea, ima žena koje tako rezoniraju i osjećaju.

Drugi 'ostatak' koji sam imala u vezi serije, a koji je mnogo ozbiljniji proistječe vjerojatno iz sredine u kojoj sam rođena, a koja nije baš teški proletarijat sa srpom i čekićem u ruci, ali je definitivno daleko od svijeta manhattanske privilegije. Nemam i dalje ništa protiv toga da se drame i ozbiljni međuljudski odnosi, čitava ta tragikomedija ljudskoga stanja može odvijati i među ljudima koji plivaju u parama i najveći im je egzistencijalni problem kad ne mogu kupiti stan od petsto milijuna novaca zato što im je mjesečna plaća samo tristo. Sve mi je to okej, ali neka natruha socijalne i klasne svijesti, neka barem sitna autoreferencija ili, sačuvaj Bože, autoironija na to kako sve te cipele i klubovi u preuređenim crkvama nisu samo duh vremena i hedonistički hir, nego i situacija svjetlosnim godinama odlijepljena od ostatka svijeta - bila bi dobrodošla. A SATC-u je to bilo odstranjeno pri rođenju, možda i prije. To mi je oduvijek smetalo. Čak i u bajkama braće Grimm imaš seljake koji u jutenim vrećama premeću po blatu. Ili barem Pepeljugu. Nešto.

Je li sve otišlo dođavola?

E, sad. Kad je krenuo spin-off SATC-a, 'I tek tako...', nisam baš imala pozitivna očekivanja, dapače, strepila sam na najjače, traumatizirana onim filmovima o kojima ne želim razgovarati. No na moju je traumu odmah doletio melem - riješili su se prve iritantne sastavnice iz originalnog koncepta - Face! Mislim, ono, žao mi čovjeka, al' falabogu što više nije figurirao kao faktor sreće, zadovoljstva i spasa za Carrie. Prva sezona mi je zato počela obećavajuće i zbog toga mi je ostala draga do kraja, iako je imala strašno puno mana. Mila Isusova majko, koliko mana. Umarala me do beskraja svojim pokušajima da 50-godišnjakinje iz originalne serije na silu pokušava utrpati u moderna vremena i njihove standarde, i to toliko da sam sa sretnim poskakivanjem dočekivala priče kao što je bila ona o Carrienoj operaciji kuka, inače sasvim suprotne izvornom konceptu i karakteru serije. No dobro. Prvu sam sezonu nekako progutala. I bila mi je relativno simpatična.

A onda je u drugoj sve tek otišlo dođavola. Sada, u trećoj, kao da se pokušava malo vratiti na pravi put, ali ajme majko. Nije da sam puno pogledala, ali već mi se na početku više ne da.

Woke je OK, ali...

Ja inače volim woke. Dapače, branim woke od svih onih koji ga smatraju najvećim zlom suvremenog trenutka, a sve po sistemu 'sad više ne smiješ crncu razbit zube ni ženi reć da je glupača koju treba silovat a da ti netko ne sere' ili nekim blažim riječima, ali u tom smislu. Ja sam i sama woke i nastojim se prilagoditi standardima kojih prije nisam bila svjesna te uvažavati društvene potrebe onih kojih prije nisam bila svjesna ili nisam bila svjesna njihove marginalizacije. Ne uspijevam uvijek, ponekad me treba korigirati, ali to je u redu. No ovo preseravanje s wokeom u 'I tek tako' je i meni too much. Jer naravno, to NIJE WOKE, nego je PRESERAVANJE. I zapravo najviše od svega pljuje unatrag na svoje početke, kao da je SATC bio neki zadrti i zatucani koncept koji sada treba naknadno opravdati. Dajte najte.

A povrh svega, taj woke, kada je stvaran i pravedan i doista na pravoj strani povijesti, onda potječe iz neke socijalne svijesti, a toga u SATC-u nikad nije bilo, kao što sam gore i navela. To mi je bila glavna mana koja je seriji oduzimala na dubini i slojevitosti. Sad je ima još i manje, ali s inzistiranjem (ozbiljnim ili podrugljivim) na wokeu samo još više svraćaju pozornost na to.

A još je tu onda i priča s Aidanom. Ah, Aidan... Kad se baš moralo izjasniti i zauzeti stranu, i ja sam oduvijek preferirala Aidana kao Carriena odabranika, a ne onu prokletinju od Biga. No iskreno... nije meni ni Aidan baš sjeo (osim što mi je John Corbet hot još od 'Života na sjeveru', ali to nema veze ni sa čim pa sorry na zagradi). On mi je bio utjelovljenje onog stereotipa o dobrom dečku, koji je zapravo skriveni šupak (za razliku od Biga kod kojeg ništa šupkarsko nije skriveno). Sve nešto na temu nakon-svega-što-sam-ja-učinio-za-tebe. Istinabog, Carrie je u SATC-u prema njemu ispala mejdžr bičarka, ali ipak... ne vjerujem ja baš u posve nevinu i prosvijećenu ulogu dobrog stolara. A evo ga sad opet. Proširio se s druge na treću sezonu kao još jedna manifestacija njezina faila na Bechdelinu testu.

Nije baš nešto

Možda je problem u meni, ne znam. No ako su već išli raditi reboot SATC-a za novo doba, novu ženu i nove vrijednosti, možda ne bi bilo loše da su razmislili o jednoj bogohulnoj ideji - da Carrie napokon bude slobodna? Da nema vječite solilokvije o muškarcima? Da joj se život ne okreće oko njih? Mene bi, eto, to baš radovalo i baš sam joj to oduvijek priželjkivala. No dobro, ako nije moglo biti to - jer, božemioprosti, kakvu bi dramu uopće itko smislio ženi ako nema muškarca (ili ženu kao ljubavni interes, nije stvar u rodu, bitno je da žena u TV seriji očito mora biti određena ljubavnim odnosom) - možda su mogli malo poraditi na drugim likovima, drugim pričama, toj nesretnoj socijalnoj svijesti, životu u New Yorku kakav je danas, a ne u nekoj njegovoj čudesnoj inačici iz ranih 2000-ih, NEMAM POJMA, ali NEŠTO.

Ovako nije baš nešto. I svi oni prigovori o tome da je riječ o ispraznim puf-pufovima i šarenim cipelicama nekako odjednom opravdano izlaze iz zapećka, hraneći se nemaštovitošću ovog spin-offa. Jedna sezona je bila OK, barem za nas, nostalgičare. Druga je već bila previše. Treća je - nemrem više.

No rekoh, tko zna. Možda me nastavak sezone razuvjeri. Ne bi bilo prvi put. Ali duboko sumnjam.