Uvijek kad pišem o nekoj novoj seriji, razmišljam o tome koliko o njoj mogu napisati a da čitatelji to ne shvate kao spoiler. Osjećaj za to što jest, a što nije spoiler kod mene je naučen i istreniran, ne dolazi iz mojeg karaktera i temperamenta zato što osobno uopće nisam osjetljiva na spoilere. Dapače, kada neki film, serija, roman ili priča ovise o nekom obratu čije bi otkrivanje ugrozilo uživanje u tom djelu - meni se ono SIGURNO neće svidjeti. Jer ako je autor sve u priči podredio tom obratu, onda to znači da je zanemario sve druge segmente priče - karakterizaciju i razvoj likova, njihov 'put' kroz priču, međuljudske odnose, emocije, mikrozaplete i rasplete... A žrtvovati sve to samo zbog jednog šokantnog otkrića za mene je amaterizam i plitko pripovijedanje.

No naravno, postoje filmovi, serije i priče općenito u kojima su obrat ili otkriće KRUNA svega onog ostalog, u kojima zajedno s likovima, kroz njihov put kroz priču, kroz njihovo razotkrivanje, razvoj, odnos s drugim likovima i situacijama - otkrivamo nešto posebno. Takva je priča nove Netflixove serije 'Russian Doll', prikladno nazvana engleskim izrazom za ono što na hrvatskom popularno zovemo babuška, a zapravo se zove matrjoška - drvena lutka koja u sebi skriva još manjih drvenih lutaka. Naziv je prikladan jer u osam epizoda ove serije zajedno s glavnom junakinjom malo po malo otkrivamo tajnu onoga što joj se događa, ali je istodobno i sve bolje upoznajemo, usput saznajući mnogo i o prirodi trauma koje nas mogu pratiti kroz cijeli život.

I sad, iako osobno nisam osjetljiva na spoilere, u ovome mi je slučaju istinski žao previše otkriti o ovoj priči jer je doista divna. Pokušat ću zato stvari svesti samo na nužni minimum. Serija se vrti oko Nadje Vulvokov (Natasha Lyonne), newyorške softverske inženjerke koja upravo slavi svoj 36. rođendan. Nadja je cinična osoba 'darkerskog' lika i habita, oštrog je i duhovitog jezika te nema prevelikih sentimentalnih iluzija ni o sebi ni o ljudima oko sebe. Na partyju kojim počinje serija i koji je Nadji organizirala njezina prijateljica Maxine, saznajemo i da je Nadja ugodno iznenađena činjenicom što je doživjela svoj 36. rođendan jer njezina majka, naime, nije poživjela tako dugo. Na tom istom partyju Nadja se spanđa s izvjesnim Mikeom i odvede ga kući, a kada se probudi i ustanovi da joj je ponestalo cigareta pa pođe do obližnje trgovine u nabavku, na pješačkom je prijelazu pogazi auto.

U sljedećih sedam epizoda Nadja će poginuti ili umrijeti prirodnom smrću nebrojeno puta i svaki će se put vratiti na početak - u kupaonicu stana u kojem se odvija njezina rođendanska proslava. Pokušavajući otkriti što joj se točno događa i zašto, Nadja će prekopati sve kutke fizičkog, ali i svojeg emotivnog svijeta, a usput će upoznati i Alana (Charlie Barnett), mladića kojemu se tijekom te noći događa ista stvar - stalno umire i vraća se u isti trenutak noći.

To bi otprilike bilo to, uz izbjegavanje spoilera, ali sljedeći će dio biti još teži. Naime, da bi se u potpunosti opisalo koliko je ovo genijalna serija, morat ću spoilere izbjegavati kao u kakvoj zahtjevnoj videoigri, baš poput onih koje Nadja programira u seriji. Da bi se u potpunosti dočaralo koliko je ova serija pametna, duboka, slojevita, ali istodobno i duhovita, bolna, tragična i komična u isto vrijeme - morala bih vam reći sve o Nadjinoj (i Alanovoj!) odiseji po najčudnijoj noći njihova života, i to ne samo o njihovoj odiseji po dijelu New Yorka kojim se kreću i u kojem pokušavaju pronaći ključeve misteriji onoga što im se zbiva - nego i o njihovoj odiseji po vlastitom srcu i umu, po onome što ih čini ljudima kakvi jesi i po onome zbog čega su zaglavili u jednoj jedinoj noći. No to ću vam ipak prepustiti da učinite sami.

Ono što mogu napisati bez spoilera jest to da su i Natasha Lyonne kao Nadja i Charlie Barnett kao Alan sjajni, da oboje u ovoj seriji dobivaju priliku pokazati čitav raspon svojeg komičarskog i dramskog glumačkog umijeća. Mogu napisati i da je sva sila sporednih likova koje susreću pri svojoj dijelom detektivskoj, dijelom psihoanalitičkoj, a velikim dijelom i metafizičkoj istrazi - na asplutno istoj razini kao i glavni likovi. Svatko je tu zanimljiv, prokrvljen i karakteriziran, pa makar i u par oštrih poteza; od tajnice u židovskoj općini koja Nadji pomaže jer 'i ona ima miome', preko nevjernog šupka Mikea koji se uspijeva uplesti i u Nadjin i u Alanov život, pa sve do epizodista kao što su beskućnik Horse i Nadjin prekrasni mačak Oatmeal.

Divno je i kako se serija, odnosno Nadjina potraga za istinom raspliće točno onako kako bi i svatko od nas vjerojatno 'kopao' za razlozima - najprije traži fizičke dokaze u materijalnom svijetu, obilazi dilere drogom da vidi što su joj podmetnuli, traži vlasnike zgrade u kojoj joj se sve događa... Nama se pak, gledateljima, usput serviraju dokazi da nešto ozbiljno ne štima s Nadjinom 'vremenskom crtom' - voće koje trune i cvijeće koje vene po vazama. Malo po malo, međutim, Nadja vrlo organski shvaća da u vanjskom svijetu neće naći ni indicije ni rješenja pa se i ona i Alan okreću prema onome što osjećaju da je istina.

A kada to krene - drž'te se za rub kauča na kojem sjedite. Sasvim sam ozbiljna. Nadjina i Alanova odiseja od tog će vas trenutka odvesti u dijelove Nadjine i Alanove, pa i vaše vlastite psihe, srca, želuca i grla - koje niste očekivali. I zato je ova serija već sada proglašena jednom od najboljih serija godine. I zato njezini neviđeno visoki rezultati među ocjenama kritičara nisu nimalo pretjerani. A spoileri - uspjela sam napisati tekst a da vam zapravo nisam ništa spoilala. No vjerujte - ovo definitivno nije serija koja ovisi samo o obratu i razrješenju misterije. Ona je mnogo, mnogo više.