intervjU: NEBOJŠA LUJANOVIĆ

[FOTO] Splitski pisac parodijom razbio mit o Andriću kao mrzitelju muslimana: 'Pročitao sam što je pisao dio bošnjačkih intelektualaca, za to je trebalo želudca'

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 04.10.2020 17:02
  • Objavljeno 04.10.2020 u 17:02
tportal

Izvor: Cropix / Autor: Duje Klaric / CROPIX

Književnik, znanstvenik, maratonac, voditelj tribina, organizator događanja, teško je nabrojati u kakvim se sve ulogama moglo sresti Nebojšu Lujanovića (39). Autor je brojnih pripovijedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova, a ovih dana u izdanju Naklade Ljevak izlazi mu knjiga u kojoj razobličava neobičan mit u dijelu javnosti susjedne Bosne i Hercegovine - taj da je nobelovac Ivo Andrić zapravo mrzio muslimane

Ovu poprilično blesavu teoriju Lujanović je vješto ismijao dovevši je do apsurda - tako što je koristeći iste metode izveo zaključak da je Andrić mrzio i kršćane. Ovaj vješt i vrlo produktivan romanopisac za tportal je progovorio o tome, ali i o vlastitom 'izmještenom identitetu', zatim o 'feralovskom Splitu', o kojemu je zaljubljeno maštao i u kojemu danas uživa, o festivalu Pričigin, kojemu je jedna od pogonskih karika, i o maratonu u koji uranja kao što uranja u roman. Za koji tjedan, kaže, izlazi i knjiga o tome…

U knjizi 'U rovovima interpretacija' bavite se mitom koji vlada u dijelu bošnjačke javnosti, po kojemu je Ivo Andrić zapravo mrzio muslimane. Kako je, po vama, on uopće nastao i nalazite li korijenje u nekim drugim, aktualnim frustracijama?

Vidio sam da je vrag odnio šalu kada tu tezu nisu propagirali samo predstavnici kojekakvih udruga s inicijativama za rušenje spomenika i izbacivanja iz lektire, nego da su se na val ludosti prikačili i sveučilišni profesori kako bi profitirali od toga. Akademski prvaci stavili su se u službu struktura moći i njihovih narativa, umjesto da im pruže otpor. I to kreirajući narativ kojim se krše sve temeljne postavke znanosti. Opet, nedovoljno da se bavim njima kao individuama. One tu nisu ni bitne. Pa nisam Andrić toliko. Cijeli slučaj je ustvari paradigma kulture/kultura u kojima živimo. I onog što ona čini s umjetnošću, znanošću, institucijama. A to su instrumentalizacija i banalizacija.

U istoj knjizi i istom metodom, koju se opisuje nelegitimnom, izveli ste zaključak da je Andrić mrzio i kršćane. Otkud takva ideja i što ste zapravo željeli dokazati?

Pročitao sam većinu toga što je dio bošnjačkih intelektualaca napisao o Andriću, pa iz tog materijala, za koji je trebalo želudca, iščitao model po kojem su to radili. Pa onda isti model primijenio da, eto, i ja napravim se lud i 'dokažem' da je Andrić mrzio i katolike. Taj srednji dio knjige jedinstven je po formi. To je znanstvena parodija. Sve je naoko znanstveno, sve funkcionira. Samo što je sve to skupa (sam sebe u svakom poglavlju razotkrivam) gruba manipulacija. Pabirčenje, prekrajanje, selektivno čitanje. Ali vraćam se na paradigmu – to je ustvari znanost danas. To je ono što sam htio dokazati, ne koga je doista Andrić mrzio. Ne bavim se (para)psihologijom i spiritualizmom da ulazim u svijest mrtvih i živih ljudi.

Današnji ljubitelji identitetske crno-bijele tehnike ne razumiju kako netko može osjećati istovremenu pripadnost dvjema književnostima ili kreirati imaginarne kolektivne identitete preko granica

Današnji ljubitelji identitetske crno-bijele tehnike ne razumiju kako netko može osjećati istovremenu pripadnost dvjema književnostima ili kreirati imaginarne kolektivne identitete preko granica

Izvor: Cropix / Autor: Duje Klaric / CROPIX

Doktorirali ste upravo na Andriću; kako danas tumačite pomalo ambivalentan odnos prema njemu u sve tri države za koje je bio vezan - Hrvatskoj, Srbiji i BiH? I jedno uobičajeno pitanje, s obzirom na to da ste izjavili da se 'na njemu bildaju nacionalistički mišići': Čijoj književnosti on pripada, može li ga se svrstati u jednu ladicu?

Jednostavno, najlakše je, poput školskog bullyja, šamarati onog koji je ničiji, koji ne pripada nijednoj kliki i nema grupe koja će stati u njegovu obranu. Ali, opet, ja bih premjestio fokus s tih biografskih općih mjesta jednog autora na nešto drugo. Na današnji kontekst. Na dominantne tendencije zatvaranja, građenja na razlikovanju, čišćenja, homogeniziranja… Za takve tendencije Andrić je neka vrsta protuotrova. Kao uostalom i Jergović, Nikolaidis, Mlakić i slični. Današnji ljubitelji identitetske crno-bijele tehnike ne razumiju kako netko može osjećati istovremenu pripadnost dvjema književnostima ili kreirati imaginarne kolektivne identitete preko granica, 'puniti' ih bliskim ljudima koji su drugih etniciteta, po rođenju, ali vole i čitaju iste stvari.

U knjizi ste došli do zaključka da 'našim kulturama dominira žanr hajke', pa ste tom fenomenu posvetili cijelo zadnje poglavlje.

To je treći, završni i vjerojatno najriskantniji dio knjige. Ako se spomenuti model, u kojem god smjeru djelovao, u vezi pokojnog Andrića ili nekog od živih pisaca upregne u praksu, pusti u kulturno i medijsko polje, dobijemo novi žanr, hajku. To je doista narativ koji ima svoju formu, sadržaj, poetiku, sustav vrijednosti. Kao što su ih u prošlosti imali svi žanrovi. Svako doba je imalo svoj žanr koji je ocrtavao duh vremena, to su usko povezane stvari. Postavite sebi pitanje - koji je to danas žanr što apsolutno dominira? Kakva to vrsta narativa prevladava javnim prostorom? Što to današnji ljudi najviše vole čitati, u čemu se utapaju, što ih najbrže zapali? Kao, recimo, romantičarska poezija devetnaestostoljetne revolucionare i pobunjenike? Poezija? Roman? Daleko bilo… Prije će biti hajka. Njena površnost, selektivnost, trenutačnost, usmenost, umreženost i interaktivnost savršen su odraz vremena u kojem živimo.

Površnost, selektivnost, trenutačnost, usmenost, umreženost i interaktivnost savršen su odraz vremena u kojem živimo

Površnost, selektivnost, trenutačnost, usmenost, umreženost i interaktivnost savršen su odraz vremena u kojem živimo

Izvor: Cropix / Autor: Duje Klaric / CROPIX

Andrić je samo polazište, tu su još neki autori iz drugih kultura i književnosti? Kako ste došli do njih, kojim ključem su odabrani?

Jasno, jednom kada uočite obrazac i dobro ga definirate ili ocrtate, lako ga je uočiti i na drugim mjestima. Kao da jednostavno sam od sebe izranja. Na zapanjujuće isti način, po istom modelu, odvijale su se, ili se i dalje odvijaju, hajke u Zagrebu i Sarajevu na Jergovića, u Beogradu na Basaru, u Podgorici i Banjoj Luci na Nikolaidisa i tako dalje. Kao što je zapanjujući broj čitatelja i komentatora, onih koji su konzumirali i nadopunjavali te narative. Čini mi se da sam u svemu tome napipao nešto veliko i pokušao definirati. Teško je ignorirati sličnosti. Pozivam kolege teoretičare, kada uskoro knjiga izađe, da me demantiraju ili nadopune. Kao i one koji bi na temelju knjige gradili nove hajke. Bez njih će knjiga sama sebe demantirati.

Koliko vas je motivirao vlastiti životni put od Novog Travnika, preko Zagreba, do Splita, u kojem ste se skrasili? Imate li i sami problem s osjećajem nepripadanja, isključenosti?

Moj znanstveni rad dosta je specifičan, možda zato rezultira neobičnim tezama i izaziva pažnju više nego uobičajeni slični tekstovi. On nije rezultat prosječne čitateljske zainteresiranosti za jednog pisca. Moje znanstvene knjige su autobiografske u jednakoj mjeri kao i romani. Znanstveni rad uzima mi puno više vremena i truda od pisanja romana, a rezultira nekoliko puta manjim honorarom (koji ionako nije velik). Nikakve tu koristi nema za autora, baš naprotiv. Da bih savladao sve te prepreke, mora me nešto goniti, neki jak motiv koji će me držati za radnim stolom svaku večer, kada otkidam od sna umjesto da iskoristim rijetke trenutke mira dok djeca spavaju i - naspavam se i sam. S te strane, lako mi je analizirati autore koje obilježava nepripadanje jer su mi bliski. Moja priča je u tom smislu prosječna, udžbenički primjer: izmješteni identitet koji ne nalazi mogućnosti priključka u novim okolnostima, niti mogućnost da se vrati onim prethodnima. Od prosječnosti je spašava samo pokušaj da od toga učinim knjigu, znanstvenu ili fikcionalnu.

Uspjeh romana i istrčanog maratona su isti, traju cijeli jedan dan. A uzimaju mjesece, godine

Uspjeh romana i istrčanog maratona su isti, traju cijeli jedan dan. A uzimaju mjesece, godine

Izvor: Cropix / Autor: Duje Klaric / CROPIX

Kada smo kod premještanja, sada ste na stalnom poslu u Osijeku, nakon više od desetak godina freelance statusa. Prije toga bili ste radoholičar s brojnim objavljenim tekstovima, kulturnim projektima. Kao voditelj tribina, znanstvenik, književnik… Mijenja li se nešto s novim statusom, sada kada niste prisiljeni toliko raditi?

Istina je da je velik dio prethodno preuzetih obveza dolazio iz nužde, ne uvijek iz entuzijazma. Ali se iz toga izrodilo puno dobrih projekata i tekstova, tako da mi nije žao. Sada sam zaposlen na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Time je moj identitetski mozaik dobio još jedan šareni fragment. Izmještanja kao da su mi negdje upisana. A i ovo pretrpavanje poslom. Nastavljam s tekstovima i projektima starim tempom, samo ovog puta bez egzistencijalne tjeskobe, po prvi put u životu.

Ove godine Split je ostao bez Pričigina, jednog od svojih zaštitnih znakova i sjajnog festivala čiju ste organizaciju opisali kao svoju domoljubnu dužnost. Hoće li ga biti u budućnosti, ima li uopće normalnog života nakon korone?

Na sva vam pitanja znam odgovoriti, osim na ovo. Teško mi je zamisliti što se treba dogoditi, nakon svega ovog s virusom, da nas 800 ljubitelja Pričigina ponovno puste u dvoranu čiji je kapacitet dvostruko manji. Da radimo na manjim otvorenim ili zatvorenim prostorima, za koje nam stavljaju limit na stotinjak ljudi? Pa da meni prepuste odluku kojeg ću to svakog osmog posjetitelja pustiti na program? Za sada jednostavno ne vidim kako. Što ne znači da odustajem/odustajemo. Treba proći malo vremena; nekada ono zna učiniti da stvari koje su nam izgledale nemoguće kasnije izgledaju smiješne. Ne bi mi ni dopustili da odustanem. Od pekare ujutro do roditeljskog sastanka popodne, zaustavljaju me i pitaju hoće li biti Pričigina. Ta pričiginska publika ne prestaje me fascinirati. Hoće, bit će.

Pričiginska publika, kaže Lujanović, ne prestaje ga fascinirati

Pričiginska publika, kaže Lujanović, ne prestaje ga fascinirati

Izvor: Pixsell / Autor: Miranda Cikotic/PIXSELL

Split u kojem živite je, kažete, feralovski. Kakav je onaj drugi Split, njemu suprotstavljen? Pronalazite li neki identitetski procjep i u slučaju ovog grada?

Ta slika grada u koju sam bio zaljubljen prije nego sam došao, slika koju su gradili Smoje, feralovci, utorkaši, Pričigin… Nešto sam shvatio nakon desetljeća provedenog u Splitu. Na jednoj promociji Smijeha slobode moj drug i idol Boris Dežulović izjavio je da je Feral nastao Splitu usprkos, a ne zahvaljujući Splitu. Sve ovo što sam ja poopćavao na cijeli grad bila je i ostala mala struja koja postoji usprkos. Moj zadnji roman 'Južina', čitan kao oda Splitu, nastao je usprkos Splitu kao gradu u kojem cijelo desetljeće nisam mogao naći način da osiguram temeljnu egzistenciju. Spomenutu struju čini uzak krug ljudi. Ali dok ima Bore, Ante, Ivice, Bobe, Renata, barba Pere, Feđe, Ćurina, Markovine, Pričiginske publike, maratonaca na Marjanu, ekipe na Baćama, može se čovjek zavarati da grad počinje i prestaje s njima. I da isti taj grad onda i voli.

Biografija Nebojše Lujanovića

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku (BiH). Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovijedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je romane 'Stakleno oko' (2007.), 'Godina svinje' (2010.), 'Orgulje iz Waldsassena' (2011.), 'Oblak boje kože' (2015.) i 'Južina' (2019.), zbirku priča 'S pogrebnom povorkom nizbrdo' (2008.), priručnik za kreativno pisanje 'Autopsija teksta' (2016.) te znanstvenu knjigu 'Prostor za otpadnike' (2018.). Voditelj je programa Pričigina (splitski festival priča) od 2016. 

U slobodno vrijeme trčite maratone sa spomenutim maratoncima s Marjana. Kako se to uklapa u raspored ili život općenito. Odakle motiv za takvo nešto?

Možda malo netipično za pisca, ja sam od sredine osnovne škole u sportu s tri treninga tjedno. To je jednostavno način života. I on se i te kako uklapa. Naročito u način pisanja. Uranjanje u roman ima puno sličnosti s uranjanjem u ciklus treninga za maraton. Uspjeh romana i istrčanog maratona su isti, traju cijeli jedan dan. A uzimaju mjesece, godine. Maraton u sebi ima nešto isposničkog u cijelom tom procesu odricanja, žrtvovanja. Kao i pisanje. I tako dalje. Uostalom, o tim sličnostima i razlozima maratona, kao o svojevrsnoj biografiji kojoj je maraton samo pomoćna štaka, pišem u romanu koji će, i on, za koji tjedan iz tiskare. I njega sam, kao i sve svoje knjige, volim često reći, prvo odživio pa onda zapisao.

Nebojša Lujanović

Izvor: Cropix / Autor: Duje Klaric / CROPIX

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!