FILMSKA KRITIKA

Egotripovi i poznanstva Anđela Jurkasa

Fuck off I love you

Fuck off I love you

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Fuck off I love you/Press

Treća večer Pulskog filmskog festivala u Areni bila je ponešto drugačija od ostalih. Naime, po prvi puta u povijesti ove manifestacije oba prikazana filma pripadala su istome redatelju – Anđelu Jurkasu, a u svojoj kritici nimalo ga ne štedi Rahela Vešković, sudionica pulske radionice mladih filmskih kritičara koju mentorira Tomislav Kurelac

Popraćeno spektakularnim najavama u medijima, čovjek bi pomislio da ovakvu prestižnu poziciju mora dobiti kakav izvanredni inovativni genije, wunderkind. Pa da, nije li to onaj debitant koji snima prvu hrvatsku filmsku ljubavnu trilogiju? Nekoliko naslova koji se završavaju uskličnicima po portalima kasnije, i Jurkas je napunio Arenu. Ono što smo imali priliku vidjeti jest premijera drugog dijela njegove sage, Fuck Off I Love You (2017), te osvježiti sjećanje na njegov prvi uradak, Zbog tebe (2016).

Fuck Off I Love You sastoji se od nekoliko epizoda, baš poput filma prethodnika, no ovoga puta povezanih glavnim likom, polu-uspješnim književnikom Alvinom, kojeg glumi ni više ni manje nego sam Jurkas. On dobiva 2000 eura da napiše knjigu o svojim propalim ljubavima, a film prati njegovo brainstormanje koju od bivših djevojaka bi valjalo uključiti u tu priču. Tu je prva bivša (Doris Pinčić Rogoznica), ovisnica o kokainu, koja je počinila suicid, zatim druga (Jelena Perčin) koja se okrenula alternativnoj medicini nakon dva spontana pobačaja, pa udata žena (Csilla Barath-Bastaić) s kojom je prevario djevojku, zatim glumica (Judita Franković) kojoj jednostavno nije mogao vjerovati, i još barem tucet ili dva usputnih pričica o nekim prolaznim, kratkim aferama s kojekakvim Ruskinjama, Indijkama, maloljetnicama, pa čak i Anđom Marić.

Ne znam otkuda krenuti sa nabrajanjem svih problema ovoga filma, možda najbolje započeti s onim bolno očitim. Anđelo Jurkas, taj renesansni čovjek našega doba, možda bi iznjedrio bolji filmski uradak da se držao isključivo redateljske palice (makar bi trebao poslušati i lekciju-dvije o režiranju). Ovako, postavivši sebe za glavnoga junaka (opet), sve zaudara po sto-i-nešto minutnom egotripu. On je Casanova koji skače iz veze u vezu, svakoj od tih izvanredno lijepih djevojaka potpuno je neodoljiv, pa ne propušta naznačiti da su mnoge od njih bile manekenke, te je baš svaka najbolji seks u životu upražnjavala upravo s njim. Također, kao i u filmu Zbog tebe, započinje s kvazi-ženskom perspektivom njihove veze, no ubrzo započinje njegov monolog, tu i tamo prekinut nemaštovitim dijalogom kojim dominiraju njegove prgave fraze pokupljene na prvoj godini Filozofskog, ili svađom ljubavnika koji se ponašaju kao kakve hormonične pubertetlije, a na kraju svega uvijek je on taj koji je žrtva. Dobar scenarist jest empatični scenarist – onaj koji se uspijeva uvući u život i glavu svakog svog lika, sagledati postavljenu situaciju iz svih kutova, i to je Jurkasov najveći propust. On hoda po rubu šovinizma sprdajući djevojku koja se okrenula duhovnosti nakon dva pretrpljena abortusa, i ljuti se na ženu koja je ostala trudna sa svojim mužem i posvetila se braku, a ne prolaznoj aferi s kolegom. Ovo je film o njemu i samo njemu. I svi ostali samo su ondje da budu lijepi ili da ga ukrase svojim imenom.

I kad smo već kod imena, postoji i taj redundantni subplot o pronalasku žrtve o kojoj bi napisao biografiju, pa se onda, bez nekog posebnog razloga i poveznice s glavnom radnjom, u gostujućim ulogama pojavljuju Nina Badrić, Hladno pivo, Gibonni i brojni drugi. Njihova jedina funkcija jest ona marketinška, te da Jurkas pokaže tko su sve ti njegovi cool frendovi – vapaj je to odraslog čovjeka koji nema dovoljno dobru supstancu filma da bi konkurirao u kinima, pa se hvali poznanstvima u rangu osmogodišnjeg klinca koji se učiteljici prijeti rečenicom: „Znate li vi tko je moj tata?“.

Kao dobar poznavatelj glazbe i njen kritičar, Jurkas zakazuje i na ovom području. Film je prožet glazbenim referencama i komadima koji nikako ne odgovaraju raspoloženju scena u koje su loše ukomponirani do mjere da je ponekad teško razlučiti što lik govori od onoga što netko u pozadini pjeva, pa gledatelju glazba postaje tek iritantna distrakcija. Ritam filma je također potpuno promašen, on kreće umjereno, pa onda ubrzava montažom svih tih kratkih vezica još dodatno ukrašenih suvišnim nepovezanim elementima poput otmice boksačice ili orgija u autu, pa usporava do mjere iritantnosti u segmentu s Juditom Franković.

Ipak, Jurkas je dva koraka ispred publike i ispred kritike, pa samodopadno na kraju predviđa ženske optužbe za šovinizam, usporedbu s Jarmuschevim Slomljenim cvijećem, manjak dobrog filmskog sadržaja i što sve ne, govoreći tako svoj fuck off svima koji su odvojili vrijeme da pogledaju film. Uz ovakvo drsko obraćanje gledateljima s visoka i bez zrnca samokritičnosti, pitam se, za koga je Jurkas snimio ovaj film? Očigledno isključivo za samoga sebe. A zašto? Jer može.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi