G. MINOIS: 'POVIJEST PAKLA'

Dobrodošli u prošireni pakao

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 17.09.2012 15:31
  • Objavljeno 17.09.2012 u 09:58
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Najosmišljeniji i najsustavniji pakao izgradilo je kršćanstvo, ono je oblikovalo stereotipne i arhetipske paklene muke, ali i opće poimanje grijeha, kazne i iskupljenja u zapadnoj kulturi. Kršćanski je pakao, piše Minois, logično naličje 'religije spasa'

U vrijeme u kojem su potrošačke navike brze konzumacije zavladale i na polju kulture, knjige i izdavaštva, a stalno osmišljavanje, tj. lovljenje novih trendova – a to često znači negativistički stav prema svakom kontinuitetu – postalo temeljem profitnog poslovanja, sedamdesetogodišnji opstanak nekoga 'kulturnog proizvoda' ravan je podvigu. Ako je k tome tijekom godina taj 'proizvod' sačuvao kvalitetu, održao razinu kulturne referentnosti te svoju, za novi tip internetskoga, disperzivnog znanja, pomalo starinsku prosvjetiteljsku ulogu, podvig se čini još neobičnijim.

Kultna francuska biblioteka Que sais-je? (izdavač PUF – Presses Universitaires de France) je upravo takav 'kulturni proizvod' koji se opire konzumerističkoj logici te brzini, imperativima promjene i senzacije, prevladavajućima i u izdavačkim industrijama.

Biblioteku je još 1941. pokrenuo Paul Angoulevent, do danas ona broji preko tri i pol tisuće različitih naslova, preko dvije i pol tisuće autora i prijevode na četrdesetak jezika. Biblioteka je dobila ime po Montaigneovoj misli, ugraviranoj i u njegov osobni pečat, a osmišljena je kao niz knjižica, na francuskome uvijek na 128 stranica, koje sintetiziraju osnovno znanje i postavke raznih disciplina, područja ili tema.

Danas su te knjige podijeljene u desetak nizova: ekonomija, lingvistika, psihologija, povijest, religija itd., dizajn naslovnica se nekoliko puta mijenjao i modernizirao, ali su džepni format i 128 stranica ostali zadani i prepoznatljivi okviri, pa i žanrovski model po kojemu su ustrojene neke druge biblioteke. Na našim su prostorima knjige iz serije Que sais-je? najprije postale dostupne u izdanju beogradske Biblioteke XX vek i Platoa pod naslovom Što znam?, a od 2007. i na hrvatskome zahvaljujući Jesenskom i Turku koji je do danas objavio dvadesetak naslova.

Između esejizma i enciklopedizma

ostale fotografije

ostale fotografije

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

'Pakao', Hieronymus Bosch

Ono što fascinira u toj biblioteci i načinu njezina uređivanja jest visoka razina i upućenost tekstova, uravnoteženi omjer esejizma i enciklopedizma, analize i faktografije, tumačenja i podataka, specijaliziranosti i pristupačnosti, koji postižu toliko različiti i brojni autori.

Pristup jest 'popularan', ali stručan i odmjeren – čitatelje se tu ne tretira ni kao analfabete, ni kao sretne amatere željne znanja o svemu po malo, niti kao 'autiste' čija se pažnja mora privlačiti bombastičnim stilom, literarnim prečicama i vulgarnim diskurzivnim trikovima na kakvima se temelje brojni instantni priručnici za neznalice. Fascinira nerijetko i umijeće obrade složene materije, jer dok su neke knjižice pisane kao uvodi, druge su izraženo autorski interpretativne, posebno one u kojima se sintetizira složeno povijesno razdoblje (takvo je npr. odlično izdanje Osmanlijsko Carstvo povjesničara Dimitrija Kicikisa dostupno u beogradskom prijevodu). Razlike u kvaliteti pojedinih izdanja iz biblioteke zacijelo postoje, no u mnogome se – a sudim po knjigama koje sam imala priliku čitati – nastoji poštovati magistralni diskurzivni put i spoj stručnosti, literarnosti, jasnoće i sinteze.

Mi u paklu i(li) pakao u nama

Nakon 'Alkemije', 'Šamanizma', 'Terorizma', 'Organiziranog kriminala', 'Helenističke civilizacije', 'Povijesti odijevanja' i dr., na hrvatskome su objavljena početkom godine dva nova prijevoda: 'Rozenkrojceri' Rolanda Edighoffera i 'Povijest pakla' Georgesa Minoisa. Obje knjige reprezentiraju domete biblioteke, no više me zaintrigirala ova druga, najviše zbog načina na koji autor izlaže povijest jednog imaginarija koji se jednim dijelom temelji na konkretnim religijskim uvidima, a drugim na vjerovanjima, narodnim predajama, kolektivnim mentalnim slikama, psihologiji, umjetničkim vizijama, filozofiji i sl., dakle šarolikom i odjednom teško dohvatljivom materijalu. Pakao se uvijek samo zamišlja, mentalno projicira, a svaka imaginacija (slijedeći naputke francuske nove povijesti i povijesti kulture) ima svoju povijest, razvoj, kontinuitet. Zamišljanje pakla određivao je snažno društveni kontekst: i religijski, i misaoni, i politički, a sama 'ideja kažnjavanja poslije smrti', piše Minois, 'vezana je uz pojavu države, organiziranog političkog sustava u početku vezanog uz religiju'.

Kao 'zajednička nit svih civilizacija' pakao je u knjizi značenjski proširen u 'zlokobno mjesto na onome svijetu ili egzistencijalni strah koji od rođenja osjećamo na ovome'; on je poput borgesovskog Alepha u koji projiciramo 'svoja stradanja, mržnje, proturječja i nemoć'. Zamišljanje onostranoga i dijaboličnoga autor ocrtava u širokome luku počevši od kultura usmene predaje, šamanizma, Mezopotamije, Egipta, Grčke, pretkolumbovske Amerike i velikih istočnjačkih religija. Grčko-rimske konceptualizacije života poslije smrti razrađuje temeljitije, jer, jasno, riječ je o ishodištama ključnih kasnijih zapadnih refleksija. Pri tome se manje dotiče mitoloških motiva i priča, a mnogo više promišljanja onostranoga u okviru osnovnih etičkih pitanja i zamišljanja boljeg i uređenijeg ovozemaljskog društva (zapravo unutar misli o političkome), te ideja o čovjekovu unutarnjem nemiru kao jedinome paklu. Očekivano se zadržava na Vergilijevu poetskom paklu i Eneidu naziva 'prvim turističkim vodičem kroz pakao'; a izdvaja i Lukrecijev pesimizam i 'egzistencijalni pakao' koji nije pakao religijskog sustava, nego stvarni pakao straha od života, blizak suvremenim vizijama usamljena i otuđena čovjeka koji nosi pakao u sebi.

Naličje religije spasa

Najosmišljeniji i najsustavniji pakao izgradilo je kršćanstvo, ono je oblikovalo stereotipne i arhetipske paklene muke, ali i opće poimanje grijeha, kazne i iskupljenja u zapadnoj kulturi. Kršćanski je pakao, piše Minois, logično naličje 'religije spasa', njegove su strahotne vizije o onostranome životu grešnika zapravo protuteža slikama idealnoga života u vjeri i iskupljenju. Sama ideja zagrobnog života, susreta sa svijetom mrtvih i prokletih mnogo je starija, ali je kršćanstvo kosturu priče dalo krvi i mesa, jednako kao što je uspostavilo vjerovanje o vječnome prokletstvu, tj. o Posljednjem sudu i konačnoj, neopozivoj kazni koju zaslužujemo svojim ovozemaljskim načinom života.

Umjesto popisa imena, detalja doktrine, koncila i sl. čime bi bez sumnje zagušio tekst, autor raščišćava pakleno obzorje i iz magle prošlosti probire ključne pojave i načela gradnje imaginarija o onostranome i prokletome. Npr. ističe ulogu narodne kulture, pučkih, mahom pretkršćanskih vjerovanja, kao i ulogu srednjovjekovne redovničke literature i propovijedi u širenju slika o paklu; ili pak činjenice da se u Starom, čak i u Novom zavjetu, rijetko spominje pakao pa je cijela doktrina o onostranome, kaznu i spasenju, vječnim mukama i prokletstvu svih nekrštenih duša, nastajala tijekom kasnijeg vremena. To uključuje i razlike između projekcija pakla u svakodnevnim propovijedima i popularnim vizijama i u teološkim raspravama, između pričanja o paklu i promišljanja pojedinačne i kozmičke eshatologije.

'Putovanje od Pakla do Raja', video mural Marca Brambille
'Pakao, to su Drugi'

Umijeće autorova sintetiziranja vidljivo je i u jasnom pregledu kritika kršćanske doktrine o paklu, s naglaskom na ključnom argumentu da je zamisao o mjestu na kojemu se muči grešnike na najužasnije načine nespojiva s idejom o dobrome Bogu koji oprašta grijehe svijeta. U moderno doba pakao je na zemlji, stvara ga sam čovjek, on je u njemu, to je egzistencijalni strah kakav je osjećao i Lukrecije, naglašava Minois, čime fino vezuje početak i kraj svoga eseja. O takvom strahu pišu i Sartre i Camus, i Schopenhauer i Nietzsche, a 20. stoljeće se u općem i stereotipnom viđenju smatra 'paklenim stoljećem' ratova, logora, progona, mržnji... Tu negdje, u ranim devedesetim godinama, zaključuje se i ova kratka povijest (knjiga je izvorno objavljena 1994.) i iz te vizure doista se činilo da vjerovanje u religijski pakao slabi i da su velike vizije o carstvu prokletih tek fantazije malobrojnih.

No iskustva radikalizma, državne represije u ime kulture i vjere te porasta vjerskog fanatizma u posljednja dva desetljeća upućuju na oživljavanje vizija o onostranome, o grijehu, iskupljenju i zasluživanju mjesta u raju. Pakao, to su Drugi – ne samo u smislu koji je tom izrekom sugerirao Sartre, nego iznova, u onome vjerskome, civilizacijskome. Stoga, ako danas pakao nije više tema teoloških rasprava ili ekumenskih razgovora, njegov je imaginarij itekako oživljen u medijskoj, političkoj, svakodnevnoj stvarnosti. To je mjesto koje se priželjkuje Drugima; ili pak čovjekov strah, u društvu u kojem vlada 'stalno izvanredno stanja', od tih istih Drugih.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi