INTERVJU: FRANO MAŠKOVIĆ

'Da smo narod s pristojnim plaćama i da možemo omogućiti djeci dobar život, ne bi se otvarale ideološke teme'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 08.01.2018 11:27
  • Objavljeno 08.01.2018 u 10:22
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Jedan od najiščekivanijih filmova, 'Osmi povjerenik' Ivana Salaja, dolazi u hrvatska kina 10. siječnja, a tim povodom razgovarali smo s Franom Maškovićem, kazališnim, filmskim i televizijskim glumcem te zapaženim članom matičnog Zagrebačkog kazališta mladih, koji u tom filmu igra glavnu ulogu korumpiranog političara Siniše Mesnjaka. Mašković govori o snalaženju u ulozi političara s kojim se teško poistovjetio, a vrlo otvoreno govori i o aktualnoj politici koja se sve više miješa i u kulturni život

Za film 'Osmi povjerenik' vlada veliko zanimanje jer je snimljen prema istoimenom književnom hitu Renata Baretića, u kojem su mnogi u vrijeme izlaska romana prepoznali Hrvatsku u malom. S druge strane Ivana Salaja, s kojim smo nedavno razgovarali, prati reputacija jednog od najzanimljivijih hrvatskih redatelja, a taj je glas zaslužio netipičnim ratnim dokumentarcima još prije 20-ak godina te posebno svojim prvijencem 'Vidimo se'. U filmu glumi i respektabilna ekipa, od Ive Gregurevića i Špire Guberine do Borka Perića, pa se očekuje ne samo dobra zabava, nego i uvjerljiva i pametno ispričana filmska priča.

Kada ste pročitali scenarij 'Osmog povjerenika', kako vas se dojmio lik korumpiranog političara Siniše Mesnjaka, koji na najudaljenijem jadranskom otoku Trećiću organizira izbore i pokušava ustrojiti vlast? Jeste li osjetili odbojnost prema njemu?

Baretićevu knjigu sam pročitao čim je izašla, još 2003. godine, kad sam bio klinac na Akademiji dramskih umjetnosti. Fasciniralo me je to kako je savršeno opisao političku i svjetonazorsku situaciju u Hrvatskoj i utopijski život na otoku. Knjiga mi se odmah učinila genijalnim predloškom za predstavu, no nisam se nadao da ću dobiti ulogu. A kad sam dobio ulogu i pročitao scenarij, pokušao sam pronaći poveznice s likom kojeg igram, no to je bilo gotovo nemoguće. Mesnjak je surovi i korumpirani političar, premazan svim mastima, s kojim se nisam mogao poistovjetiti, ali kad sam vidio kako se on kasnije mijenja pod utjecajem tog otoka i prijateljstava koja tamo stječe i postaje toplija osoba, uhvatio sam se za taj emocionalni luk i tu metamorfozu karaktera kao temelj za gradnju lika.   

Dok ste pripremali ulogu, jeste li uspoređivali svijet iz Baretićeva romana sa stvarnom situacijom u Hrvatskoj?

Tužno je to koliko je taj Baretićev roman i danas aktualan. Neke stvari su se ipak promijenile, doduše mišjim koracima, a možda je ta promjena samo rezultat ulaska Hrvatske u EU, ne naših zasluga, ali generalno gledano sve je ostalo na istoj liniji kao što je bilo 2003. godine. Razlozi kavgi i prepucavanja ostali su isti, ali sada su puno sofisticiranije metode muljanja. U kulturi ne vidim veliku promjenu, ili se stanje pogoršalo: pokušavamo pod svaku cijenu biti politički korektni i ne šušuriti previše ni s lijeve ni s desne strane, znači nema dovoljno hrabrosti ni na pozornicama ni na kinoplatnu, što nije dobro. Vjerujem da u Hrvatskoj ima puno kreativnih ljudi koji guraju naprijed i da će doći do promjene na bolje. Mislim da smo i mi ovim filmom, kao što je bio slučaj s nekim drugim filmovima, koji su snimljeni u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina, na tom tragu.

Kakve ste dojmove ponijeli sa snimanja i kakva je bila suradnja s redateljem Ivanom Salajem?

Ivan Salaj je fantastičan redatelj koji je 90-ih snimio jedan od ponajboljih hrvatskih filmova, 'Vidimo se', o prijateljstvu u naizgled bezizglednoj situaciji rata. Nevjerojatno je da on 20 godina nije dobio priliku snimiti svoj drugi cjelovečernji igrani film. Predivno je bilo to što je on zahtijevao da cijela ekipa bude zajedno dok smo snimali film na Braču, Hvaru i Zlarinu, tako da smo bili nekako izolirani i mogli smo raditi u miru. Nismo bili ni s čime ometani, ni intervjuima ni reportažama, i mogli smo se potpuno posvetiti kreiranju uloga. Funkcionirali smo kao mala gerila. Bio sam oduševljen glumačkom ekipom, naime kad dobijete šansu da stanete u kadar s Ivom Gregurevićem, Špirom Guberinom, Goranom Navojcem ili Borkom Perićem, mojim partnerom u filmu, možete biti samo zahvalni za takvu priliku. Tu su i Iva Mihalić, Matavulj, Gulin, Šovagović... To je za mene bila ogromna škola i neizmjerno sam sretan što smo zajedno mogli kreirati taj film.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Salaj je izjavio da je vaša i uloga Borka Perića, koji igra Tonina, zapravo jedna uloga, odnosno da je odnos između ta dva lika jedna uloga i da je zapravo tražio par, a ne dvoje glumaca. Što je to toliko fascinantno?

Borko Perić i ja i privatno smo prijatelji i puno se družimo, pogledao sam gotovo sve njegove predstave, a vjerujem i on moje, tako da su se vjerojatno ta prijateljska energija i kemija prepoznale i na audiciji. Na račun toga smo i dobili te uloge. 'Osmi povjerenik' nije film o politici i korumpiranim političarima, nego prvenstveno o prijateljstvu, ljubavi i povratku sebi, o nekim pravim vrijednostima koje u današnje vrijeme shvaćamo zdravo za gotovo. To je film o istinskom prijateljstvu koje ti se dogodi sasvim slučajno.   

Rođeni ste u Dubrovniku, dijete ste pomorca, a izabrali ste glumu. Glumili ste u mnogim TV serijama, filmovima i kazališnim predstavama. Je li glumački poziv ispunio vaša očekivanja?

Apsolutno! Ne bih bio tu gdje jesam da nije ispunio, nego bih tražio nešto drugo, negdje gdje bih se mogao bolje ostvariti. Ovim poslom se baviš da te gura u nepoznato, čak u nešto što ti možda nije prirodno, i zato to treba biti iskreno, a ako nije iskreno - frigaj ga! Premda dolazim iz izrazito pomorske obitelji, za glumu sam se opredijelio već u trećem razredu gimnazije, kad sam igrom slučaja postao član predivne dramske grupe u kojoj je bilo puno kreativaca. Čim sam u toj grupi odigrao manju ulogu u Držićevu 'Skupu', fascinirala me je energija i količina uloženog rada u predstavu, tako da nije bilo govora da izaberem išta drugo osim glume.   

Odmah nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti došli ste u ZKM, koji ima reputaciju jednog od najboljih kazališta u zemlji. Što vam je dalo to kazalište?  

Od početka studiranja na Akademiji pratio sam sve predstave u Zagrebu, ali uvijek su mi najprijemčljivije bile one u ZKM-u jer su zračile posebnom energijom. Nisam se nadao da ću jednog dana postati član takvog ansambla, no imao sam sreću da su me na četvrtoj godini, nakon što sam glumio u predstavi 'Peto evanđelje' Branka Brezovca, pozvali u ZKM. To mi je bila velika čast, ali osjećao sam i veliku odgovornost. Svih ovih desetak godina iz ZKM-a odlazim veseo i nasmijan, sa željom za rad, tu su moji prijatelji, kolege koje cijenim i volim raditi s njima. Osjećamo se kao ljudi, ali i kao kolege. ZKM je takav ansambl koji kopa i ne dopušta da predstava propadne.     

U ZKM-u ste radili s nekim od najvećih redatelja, od Paola Magellija, Dine Mustafića i Ivice Buljana do Igora Vuka Torbice i Selme Spahić. Tko je od njih najviše utjecao na vas?

Surađivao sam još s Ivanom Popovskim, Januszom Kicom, Oliverom Frljićem, Bobom Jelčićem, Reneom Medvešekom... Imao sam sreću što sam mogao raditi s vrhunskim redateljima, koji su me obogatili i potakli da budem bolji glumac. Vjerujem da su i oni od mene dobili nešto energije. Ovaj posao je uvijek koautorstvo, naravno ideja je redateljeva, ali glumac ulaže energiju u ulogu i daje joj svoj pečat. Stvarno sam imao puno sreće i na tome sam zahvalan. Sad nas u ZKM-u očekuje Arpad Schilling. Mislim da se zadnjih godina događa nešto posebno u kazališnom životu Zagreba - u HNK-u su radili Nekrošius i Pippo Delbono, što pokazuje da smo im postali zanimljivi, i kao sredina i kao glumci. Priželjkujem da bude što više svjetskih režisera u Zagrebu.     

U posljednjoj predstavi ZKM-a 'Ono što nedostaje', koju je režirala Selma Spahić, glumili ste lik Humanitarca, koji dvoji između heteroseksualnosti i homoseksualnosti. Koliko vam je ta uloga bila poticajna i kako ste se osjećali u homoseksualnoj sceni, jednoj od najeksplicitnijih u hrvatskom teatru?   

Selma Spahić je jedna od najinspirativnijih redateljica s ovog prostora. Mislim da njeno vrijeme tek dolazi. Teatru nedostaje jakih redateljica, čak i u svijetu, a ne samo kod nas. Dramatičar Tomislav Zajec je jedan od najzanimljivijih i najjačih hrvatskih dramatičara i pisaca, koji uvijek vozi na rubu žileta između emocije i nemogućnosti da se ta emocija ostvari. Kad imate takav predložak i takvu redateljicu, koja zna što radi, onda i ti osjetiš da moraš otvoriti sve kanale kako bi bio što uvjerljiviji, a predstava što bolja. Kod lika Humanitarca njegova dvojba između heteroseksualnosti i homoseksualnosti nije najintrigantnija – ljubav je uvijek ljubav. Apsolutno vjerujem u ljubav i mislim da je jednako osjećaju i muškarci i žene bez obzira bili oni sa ženama ili muškarcima. Predstava 'Ono što nedostaje' više je priča o nesnalaženju mladog čovjeka u području seksualnosti, o otkrivanju seksualnosti, a s druge strane propitivanje ozbiljnog čovjeka kojem tinejdžer ukaže na to da njegovi stavovi nisu baš najtočniji i da nije sve crno-bijelo.         

  • +3

Frano Mašković

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Radili ste i s Janom Fabreom dvije predstave – 'Requiem za metamorfozu' u Salzburgu i monodramu 'Car neuspjeha' u ZKM-u. Koliko vas je promijenio taj izvanserijski umjetnik?

Jan Fabre je jedan od top 10 svjetskih režisera današnjice i u radu s tim mađioničarom kazališta puno sam naučio. 'Requiem za metamorfozu' pripremali smo dva i pol mjeseca u Belgiji, premijera je bila u Mozart Opera Hausu u Salzburgu, a nakon toga smo gostovali u Bohumu i Vilniusu. Trebali smo ići na veliku turneju u Španjolsku, Portugal, Italiju, Francusku, međutim u Europi je počela recesija i europska kazališta su zaključila da im je predstava Jana Fabrea prevelik zalogaj i ta je turneja nažalost prekinuta. To je velika šteta.

Vjerujete li da kazalište može utjecati na publiku toliko da mijenja i svijet?

Kad sam bio mlađi, sve sam idealizirao i vjerovao sam da kazalište može mijenjati svijet, jer je i mene promijenilo. Ja sam dijete Dubrovačkih ljetnih igara, grada koji je pozornica na otvorenom, mi smo s kupanja trčali na probe svih predstava koje su se pripremale u Dubrovniku, tako da je kazalište neizostavan dio mojeg života. Meni je nezamislivo to da dva, tri puta mjesečno ne odem u kazalište pogledati neku predstavu. Kazalište je dio mene. Sada mislim da kazalište prvenstveno mijenja tebe, a ako se ti promijeniš, onda neminovno promijeniš i pristup svijetu. Isto je s publikom. Ako jedan čovjek ode s predstave propitujući pitanja koja smo mi postavili u predstavi, napravili smo velik posao. Kazalište ne daje odgovore, nego propituje svijet u kojem živimo, ali te istodobno zabavlja, može te potresti, nasmijati, zamisliti. Kazalište je za mene divna magična kutija za emocije i snove.     

Je li vam je blisko političko kazalište?

Za mene je svako kazalište političko. Drugi je problem to što se politika miješa u kazalište pa politika postavlja ravnatelje i na to gleda kao na dio svog plijena i raskusuravanje kadra, što nam je itekako poznato iz hrvatske prakse.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Kako komentirate postavljanje Ante Đapića i Zlatka Hasanbegovića u kazališna vijeća osječkog, odnosno zagrebačkog HNK, premda nemaju kazališni background niti ikakve reference za te pozicije?

Naravno da na takve poteze politike treba reagirati, ali problem je u tome što je politika postavljala i prije Đapića i Hasanbegovića razne ljude u ta vijeća premda nisu imali nikakve veze s kazalištem. To je tragedija našeg kazališnog sustava. Mislim da smo za takvo stanje i mi sami donekle krivi jer se nismo pobunili na vrijeme i nismo u startu reagirali na besmislice poput one da tri člana kazališnog vijeća dolaze iz grada odnosno države, dakle automatski ih postavlja politika, dok samo dva člana dolaze iz umjetničkog sektora. Omjer je tri prema dva, što znači da nemate šansu da izgurate bilo kakvu umjetničku ideju. Nismo se potrudili ni da dobijemo novi Kazališni zakon. Nemam ništa protiv kolega kojima je takvo stanje OK, ali mislim da smo pretihi i nedovoljno se bunimo - trebamo reagirati na nepravilnosti! Zato pozdravljam reakciju 20 eminentnih glumaca HNK koji su reagirali protiv postavljanja Hasanbegovića u Kazališno vijeće tog kazališta. Nemam iluzija da se tom jednom reakcijom može nešto strukturno promijeniti, ali mislim da je to dobar put do promjene. Ako ne reagiramo, ne postavljamo pitanja i ne propitujemo smisao poteza politike, tada ništa nećemo promijeniti. Apeliram za to da u kazalištu bude što manje politike, a što više kreacije, veselja i rada.  

  • +12
  • +9

Predstava Ono što nedostaje Selme Spahić u ZKM-u

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Ercegović

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskoj kinematografiji s obzirom na financiranje i novu fazu u radu HAVC-a?

Mnoge europske kinematografije željele su prepisati HAVC-ov program i model poslovanja i financiranja, koji je jako dobar, što potvrđuju podaci o mnogim mladim redateljima koji su do 35. godine dobili priliku snimiti svoj debitantski film. Imamo fantastične redatelje, izvrsne scenariste, odlične glumce i snimatelje koji su prepoznati i u svijetu. Gotovo ne postoji festival s kojeg se nismo vratili bez nagrade. Mislim da hrvatski film ide naprijed. S druge strane tužno je da je politika prvo udarila na kulturu, prvenstveno na kinematografiju, premda postoje mnogo veći i ozbiljniji problemi u državi. Kultura, obrazovanje i znanost su baza napretka i razvoja svakog naroda, pa ako ta tri kotača ne funkcioniraju u državi, ne vidim način na koji taj narod može ići naprijed. Mislim da je vlast toga svjesna i da upravo zato udara po obrazovanju, kulturi i znanosti. Kad su u Engleskoj nakon rata rekli da će se gasiti kazališta jer je najlakše uštedjeti na kulturi, Churchill je izjavio: 'A zašto smo se onda borili?'           

Kako doživljavate konzervativnu revoluciju, od toga da se predlaže zabrana abortusa pa do molitvenih domjenaka pred bolnicama i slično?

Presmiješno je to što u 21. stoljeću razgovaramo o tome! Druga društva, koja su svojim građanima omogućila pristojan život, ljetovanja i zimovanja te im pokrila osnovne životne potrebe, ne bave se takvim pitanjima premda i u nekim drugim zemljama vladaju Crkva i konzervativni val. Nije mi jasno zašto se to događa kod nas, ali u svakom slučaju ne podržavam te ideje.

Što mislite o ideološkoj podijeljenosti hrvatskog društva, reviziji povijesti i lansiranju tema o ustašama i partizanima u javnosti?

Mislim da se takve teme lansiraju u javnost upravo zato da se prikriju pravi problemi. Bacaju nam se kosti i mažu nam se oči temama koje narod lako zapale, a za to vrijeme nitko ne rješava problem odlaska mladih iz Hrvatske, onih koji napuštaju zemlju jer ne mogu naći posao i osigurati pristojnu egzistenciju, stagniranja gospodarstva, rasprodaje imovine, kolapsa zdravstva... Bacaju nam prašinu u oči kako ne bismo uvidjeli da ljudi koji u zadnjih 15 godina vode državu nemaju nikakve rezultate. Da smo narod s pristojnim plaćama i da možemo svojoj djeci omogućiti dobar život, ne bi se otvarale takve ideološke teme.   

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 21

Prikaži sve
  • ptica rugalica

    08.01.2018 11:06

    Kada bi spominjali bruto plaću (kao sav normalan svijet) mogli bi govoriti o pristojnim plaćama. Tko nam je kriv što podržavamo agresiju društva po kojoj se ugovaraju (namještaju) neto plaće moćnika ...

  • ptica rugalica

    08.01.2018 11:22

    1984. zaista se nije trošilo 14 milijardi kuna za Djeda Božičnjaka. Samo da ukažem da on ne postoji. Doduše postojao je Djed Mraz i to kao poganski običaj koji nema veze sa Crkvom. Imam dojam da nas je Crkva svojim ponovnim "ustajanjem na noge" i prisvajanjem Djedice vidno osiromašila ;)

  • gljivar

    08.01.2018 10:45

    Loš standard je nužna podloga za bujanje svih "izama". Primjer? Hitler i horda primitivaca, koja ga je iznjedrila...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi