Wow, kakav emocionalni vrtuljak! U dvije epizode dokuserije ‘Takozvani Charlie Sheen’ na Netflixu prolazimo kroz najveće uspone i padove ovog slavnog i zloglasnog glumca – od djetinjstva i odlazaka na Filipine, gdje kao klinac promatra snimanje ‘Apokalipse danas’ (i očev slom na setu), preko malene, ali pamtljive uloge u ‘Slobodnom danu Ferrisa Buellera’, gotovo pa nastavka očeve karijere u Oscarom nagrađenom 'Vodu smrti', ciničnog sjaja ‘Wall Streeta’ i urnebesnih ‘Kakvih frajera!’, pa do sitcom-faze koja ga ponovno diže iz pepela (‘Svi gradonačelnikovi ljudi’) i, naposljetku, raznosi karijeru i privatni život za vrijeme snimanja zadnjih sezona ultrapopularne ‘Dva i pol muškarca’.

Charlie Sheen sve to prepričava iznenađujuće otvoreno i, što je možda najvažnije, uz jasno preuzimanje odgovornosti za nered koji je napravio od vlastitog života. Film se gleda kao dodatni, trinaesti korak u programu odvikavanja – javna isprika i priznanje svima živima, cijelom svijetu – obitelji, prijateljima, ali i nijemim promatračima, bez obzira jesu li fanovi ili ne. Bez muljanja. Barem se tako čini.

Rekonstrukcija pada

Redatelj Andrew Renzi slaže dvodijelnu ispovijest na klasičnom miksu: svježim intervjuima, kućnim snimkama, isječcima iz filmova i serija te diskretnim rekonstrukcijama. U kadru nije samo Sheen; govore i Denise Richards, Brooke Mueller, brat Ramon Estevez, Sean Penn, Jon Cryer i Chuck Lorre. Time priča dobiva širinu i izlazi iz okvira puke samopromocije. Martin Sheen i Emilio ne pojavljuju se pred kamerom, ali otac je stalno ‘prisutno odsutan’ – ovo je, između ostalog, i pismo zahvalnosti čovjeku koji ostaje uz sina i kad ga svi drugi napuštaju.

Dokumentarac ide na emociju i to se ne skriva. ‘Our House’ Crosbyja, Stillsa & Nasha vrti se u ključnim trenucima kao zov toplog doma koji je češće bio fatamorgana nego adresa. Da, ponegdje se čini kao da nas autori žele ‘kupiti’ da stanemo na Charlijevu stranu: pozvati nas da ga probamo razumjeti, ući mu u glavu i srce. To, naravno, može biti manipulacija, ali može biti i pošten pokušaj da se prikaže kako funkcionira jedan problematičan čovjek i da se podsjeti da djelić te sjebanosti (pardon maj francuski) živi i u svima nama.

U filmu sjedi cijela mala zajednica onih koji ga i dalje vole: Sean Penn kao stari drug i suborac, Ramon kao Charlijeva tiha savjest, a Denise Richards bez fige u džepu priznaje da ga i dalje voli, lomi se i plače, žaleći što je sve ispalo tako ružno i tužno, ali s Charlijevim ovisnostima nije ni moglo durgačije. A iznad svega, I Charlie i autori filma stalno se vraćaju na oca Martina: na njegovu ljubav i stamenu podršku koji su ga, priznaje Charlie, održali glavom iznad vode, usput priznajući da ne može ni zamisliti kako je bilo njegovu ocu – jer Charlie je i sam otac, koji sada crpi veliku snagu iz ponovne izgradnje odnosa sa svojom djecom.

Kako je uopće preživio sve to?

Užasa koje je Charlie izvodi previše je da bi ih se sve nabrajalo, a i sam Sheen se stalno čudi kako je iz svega uopće izlašao živ (opetovano!) i kako je uporno dobivao nove prilike – poslovne, ljubavne, roditeljske (potonje mu danas očito najviše znači). Ipak, najveći užasi, oni za koje svi znamo, obrađeni su u filmu, i to u detalje: pucanj na Kelly Preston, razuzdani izlasci s Nickom Cageom, kupnja stana dileru, rasap u kasnijoj sezoni ‘Dva i pol muškarca’, skandal s Heidi Fleiss. Fleiss je, usput, skroz upečatljiva i fora pojava – sa svojim papigama i bez dlake na jeziku – i jedina koja prema Sheenu ne pokazuje ni trunke milosti, hladno ga naziva ‘razmaženom, lajavom, izdajničkom bogataškom pi**icom’. Ne možete joj zamjeriti: žena je, između ostalog, i zbog njega završila u zatvoru.

Moram i spomenuti nezaboravnu scenu u kojoj Charlie opisuje svoj prvi susret s crackom. Objektivno – sve je to prljavo, gadno i prezira vrijedno. No Sheen, ne tajeći prljavštinu i vulgarnost, pa ni otrov te epizode, svoje prvo konzumiranje opisuje, a Renzi montira tako da osjećamo zavodljivost i shvaćamo zašto se itko uopće laća takvog otrova: dobivamo montažnu sekvencu rekonstrukcije događaja, flashbackova, isječaka iz Charlijevih filmova i serija koje impliciraju vrhunac užitka, ushita, gotovo ljubavi. Film tu hoda po tankoj granici opasnog, ali uglavnom ostaje na pravoj strani – objašnjava, a ne glamurizira.

Ne zaobilazi se ni Corey Haim, ali je optužba da je Charlie silovao Coreyja obrađena… pa, zanimljivo. Sheen, naime, priznaje sva svoja druga nedjela i zlodjela, ali navode o zlostavljanju i silovanju Haima na snimanju ‘Lucasa’ i dalje negira. Je li to istina ili granica preko koje ni ovakav ‘iskupiteljski’ film ne može prijeći – vrijeme će reći. Ako se pokaže suprotno, današnja iskrenost pada u vodu; zasad dokumentarac staje tek na tome da temu iznosi i ne gura pod tepih.

Ponekad pretjeruju, ali...

Zamjerke? Ponegdje glazbeni i emotivni sloj ide pomalo preko ruba čaše, kao da se moli za sućut, a dramaturški bi sve bilo kompaktnije kao jedan duži film umjesto dvije epizode. Povremeno se iz teških prizora preskače u ‘antologijske’ anegdote, što razvodnjava udarac. I da, glas obitelji pred kamerom pomalo nedostaje – baš bi zaokružio priču.

No mora se priznati - Sheen ima onaj vražji komičarski, čak i šarmerski tajming, inteligenciju zbog kojih njegova rekapitulacija zvuči i trijezno i emotivno. Kad govori o ‘tiger blood’ razdoblju, kad secira vlastite zablude, kad se sprda na vlastiti račun – uvjerljiv je. To je, na kraju, ton filma: lagani prijelazi s ciničnog humora na tiha kajanja. Teško je, nakon svega, ne poželjeti mu da ostane onakav kakvim se vidi u završnici – trijezan, usmjeren, otac prije svega. Prirodno sam sumnjičava i ne vjerujem na riječ do kraja života, posebno ne kod čovjeka koji toliko dugo živi na rubu, ali film mudro staje na ‘ovdje i sada’: Sheen se ispričava i preuzima krivnju, a mi mu smijemo (ili ne moramo) vjerovati.

Ako vam sve zvuči kao ‘eh, lako je tako sada – prvo sve sruši, pa se pokaj i snimi dokumentarac’, sjetite se da gomila holivudskih griješnika ima slične ekscese, a rijetko tko o njima govori ovako, pa makar i s pokojom kalkulacijom. Razlika je u spremnosti da se kopa po utrobi i da se pokušava ostati na pravoj strani crte između samosažaljenja i odgovornosti. ‘Takozvani Charlie Sheen’ češće je na pravoj ili barem uvjerljivoj strani te dvojnosti i vrijedi ga pogledati – ako ni zbog čega drugog, zato da Charlieju poželimo ono što mu očigledno želi i ovaj dvodijelni film – da ostane takav kakav je sada. I da nas možda još koji put uveseli nekom dobrom, doista smiješnom ulogom. Jer kakav god bio u prošlosti – to mu je uvijek dobro išlo.