INTERVJU: DALIBOR MATANIĆ

Bez evolucije, klasičan brak teško je održiv

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 15.07.2010 11:14
  • Objavljeno 15.07.2010 u 09:22
Dalibor Matanić

Dalibor Matanić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Rijetki su hrvatski redatelji čiji se filmovi redovno pojavljuju, o kojima se piše i koje se iščekuje, a nakon premijera i redovno prati po međunarodnim festivalima, često u kontekstu onih nagrađenih. Dalibor Matanić je jedan od njih, zapravo - možda i jedini. U Pulu dolazi sa svojim šestim dugometražnim igranim filmom, 'Majkom asfalta', a protekle su mu godine, osim u pripremanju i snimanju 'Majke', prošle i u uspješnom tulumskom ozračju. Kratkometražni igrani 'Tulum' rijetko se s kojeg festivala vratio nezapažen, a što čeka 'Majku asfalta' ubrzo ćemo vidjeti. Jedno je sigurno: Dado Matanić se ni izbliza nije zasitio filma, a kako i bi kad ga ne snima, već živi i voli

Do scenarija 'Majke asfalta' dijelom je došlo i putem novinskog članka. Kako ste pisali scenarij, koji su sadržajni naglasci?

Tomislav Zajec i ja pristupili smo cijeloj priči u početku dosta široko, preko niza pogubljenih likova koji tumaraju otuđenim gradom, da bismo s vremenom sužavali priču i fokusirali se na priču o ženu i djetetu koja je bila motivirana novinskim člankom te o usamljenom muškarcu koji ne uspijeva iskomunicirati ljubav.

Ono što je zabrinjavajuće jest da mi se tokom rada na scenariju javljalo dosta osoba s iskustvima koja pokazuju da, nažalost, taj novinski članak nije usamljen slučaj. Dok je lik žene (Marija Škaričić) i njezinog djeteta simbol nepristajanja na površnost, masovni konzumerizam i bračnu rutinu, lik usamljenog muškarca (Krešimir Mikić) je izravni nusprodukt modernog Zagreba gdje se u blagdanskim danima najviše zaboravi na ljude.

'Majka asfalta' je fragment realnosti, ulazimo u nju, boravimo sedam turbulentnih blagdanskih dana i izlazimo iz nje ostavljajući naše likove da se bore dalje. Kad smo primili nagradu za najbolji scenarij na Balkan fundu u Solunu, tvorac rumunjskog filmskog čuda Razvan Radulescu je naglasio da mu se sviđa upravo taj fragmentarni pristup, bez puno objašnjavanja.

Pula Film Festival

Pula Film Festival

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Ideja ljubavi je nezaobilazna u vašim filmovima, no ona je rijetko kad lagana, sretna, romantična. Je li to tolstojevsko uvjetovanje o zanimljivosti nesreće ili nešto drugo?

Ili je to moja precepcija svijeta oko nas. 'Majka asfalta' je generacijski film gdje godinama promatram instant mlade brakove koji se neminovno raspadaju i ono čega smo svi svjesni - da će se bez evolucije klasične bračne zajednice ona teško uspjeti održati u mijenama i tranzicijama. Glavni lik je žena koja se ne želi pomiriti s neiskrenošću, ugušenim početnim ljubavnim porivom i odabire put koji je krajnje neizvjestan, ali je bar iskren. Društvo oko nas upreže ljude da budu njegovi kotačići, odluka da se postupi iskreno je krajnje hrabra i za nju ne dobivate nikakve bonuse. Dok je takvih neprijetvornih likova kao što je Mare, bez obzira na to što će je društvo nagaziti, mislim da ima šanse da u ovakvom vremenu ljubav opstane.

Ponajbolja hrvatska glumica Mare Škaričić konačno je dočekala vodeću ulogu u domaćem filmu. To je bio dogovor između vas dvoje ili čista slučajnost?

Tu mogu samo reći: napokon. Prišao sam Mari prije par godina i rekao da mi je najveća želja da radimo, pratim je sve ove godine kako nevjerojatno napreduje i iz one zatvorene djevojke iz naših studentskih dana pretvorila se u nevjerojatno preciznu glumicu koja mete sve pred sobom. Rad je bio apsolutni užitak i ona je svojom energijom povukla i pomagala ostali glumački ansambl, tako da sam iznimno zadovoljan našim generacijskim castingom, gdje su uz Mare i Janko, Krešo, Judita, Ozren, Lana i Franjo, uz, naravno, pomoć našeg najvećeg profesionalca, tad sedmogodišnjeg Noe Nikolića.

Ovoga ste puta snimali film bez redovitog suradnika, snimatelja Branka Linte. Kako je tekla suradnja s Vanjom Černjulom, kako ste vizualno definirali 'Majku asfalta'?

Vanja i ja smo se od početka dogovorili za strogi vizualni princip koji ide ka čistom naturalizmu i nismo nijedne sekunde, a stalno smo se međusobno preispitivali i testirali, odustali od njega. Nismo htjeli naglašavati ništa drugo osim karaktera i atmosfere koja ih okružuje. Takav pristup nam se čini jedini moguć ako se hoće dobiti autentičnost i iskrenost situacija. Bilo je lijepo vidjeti svu ekipu kako gleda Vanju kako čarobira s rasvjetom i dobiva nevjerojatne rezultate. Nijedne sekunde se nismo nas dvojica htjeli staviti u prvi plan i mislim da se to vidi.


Film se odvija u božićno vrijeme, snimali ste u zimskim uvjetima - koliko je produkcijski to bilo naporno?

Tužno je to što je snimanje po Zagrebu postalo toliko skupo. Htjeli smo nakon dugo vremena snimiti pravi zimski film i vrijeme nas je apsolutno služilo što se tiče slike. Što se tiče promrzlina, to je već sasvim druga priča. Morali smo se nekako zajedno grijati, tako da se ekipa od prvog dana odmah zbližila, ha, ha. Srećom, imamo prvoborce u produkciji koji oduvijek znaju trikove i manevre kako uspjeti snimiti sve u ne baš povoljno vrijeme za snimanje filmove ovdje, pa je još i hladno uz to. Zanimljivost je da smo u početku razmišljali o Red kameri, ali kao da nam je Bog poslao filmsku kameru po povoljnoj cijeni sedam dana prije snimanja, pa još i cinemascope format. Po takvom vremenu, noć, hladnoća, eksterijeri, ne bismo mogli naš koncept napraviti na digitalnom formatu. Celuloid je još uvijek celuloid.

'Tulum', vaš posljednji kratkometražni igrani film napravio je odličnu festivalsku karijeru. Što treba dugometražnom igranom filmu da bi to ponovio?

Nitko ne zna taj recept. Ja radim filmove najiskrenije što znam, valjda će to jednom upaliti. Ponekad i sva poznanstva, sreće, podmićivanje, seksualne usluge ne daju rezultate. Nekad jedan selektor kaže da mu je film preklasičan, drugi da mu je preavangardan. Jako puno filmova rotira i tuče se za festivale, tako da smo mi na istoj startnoj poziciji kao i Gruzija i Belgija. Hrvatskoj je najvažnije da radi vrijedne, dobre filmove koji će i nakon dvadeset godina biti sve bolji, kao vino. I tu uvijek ostajem optimist, mada je ljudima sve skuplje ići u kino, dobar film uvijek nađe svoju publiku i svoj festival, a brojevi kino ulaznica i reputacije festivala ipak nisu toliko važni kao sam film.

Jeste li gladni neupitnog europskog, svjetskog uspjeha?

U ovom trenutku, gladan sam samo tartufa.

Koji su daljnji planovi? Ponovno kratki metar ili opet dugi?

Naravno - kratki! Treba se stalno vježbati i raditi. S velikim guštom najesen ulazimo u snimanje 'Mezanina' - trećeg dijela omnibusa, nastavak 'Tuluma'. Znači, očekujte Leonu ponovno u akciji.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi