Nordijski krimić već je desetljećima nezaobilazan fenomen svjetske književnosti, mračan, atmosferičan i duboko uronjen u društvenu stvarnost. Od klasičnih djela Maj Sjöwall i Pera Wahlööa, preko Henninga Mankella i Stiega Larssona, do najnovije generacije autora, skandinavska kriminalistička fikcija često spaja napetost s dubokim promišljanjem o pravdi, odgovornosti i složenosti ljudskih odnosa.

U tom kontekstu, pisac psiholoških trilera Mattias Edvardsson donosi svjež i osobno obojen pogled na žanr, fokusirajući se na obične ljude u izvanrednim okolnostima, njihove unutarnje lomove i moralne dileme koje nadilaze forenzičke dokaze i klasične detektivske zaplete. Edvardsson nije onaj tip pisca koji sjedi za stolom s idejom da promijeni svijet. Kaže da piše za sebe, jer ga nešto duboko zanima, jer ga muče pitanja o ljudskom ponašanju, pravdi, krivnji i posljedicama koje skrivene istine ostavljaju iza zidova naizgled savršenih domova. Ako pritom i čitatelji osjete isto, tim bolje.

"Ja sam prilično obična osoba koja vodi uobičajen obiteljski život, a takvi su i likovi u mojim knjigama, više-manje obični ljudi", kaže Edvardsson u razgovoru koji vodimo uoči njegova gostovanja u Zagrebu i Rijeci idući tjedan. Ne privlače ga ni genijalni zločinci ni super-negativci; više ga zanimaju ljudi nalik njemu – i svima nama – koji se nađu u situacijama koje iz temelja preispituju njihovu etiku, ljubav i granice do kojih su spremni ići. "Spremni smo prijeći mnoge granice kako bismo zaštitili vlastito dijete. No koliko daleko smo zaista spremni ići? I kakve posljedice to ostavlja na nas, i na ostatak obitelji?"

Osvrnuo se i na moralne dileme kao ključnu komponentu trilera: "Triler mora biti napet – inače to i nije triler. Ponekad je dovoljno ispričati priču koja te drži prikovanim za stranice, ali meni je važno i da čitatelj bude intelektualno i emocionalno izazvan. Moralne dileme koje pokušavam prikazati daju trileru jednu dodatnu dimenziju."

Složeni i višeslojni likovi jedno su od prepoznatljivih obilježja njegova pisanja. "Stvarno volim dobar zaplet i želim da moje knjige budu one koje se čitaju u dahu, ali ako nemate zaista sjajne likove, savršen zaplet neće vam puno značiti", govori. "Nijedan obrat u priči ne može nadoknaditi plošne glavne junake. Volim smišljati radnju, ali ono što mi je najzanimljivije u pisanju je zaranjanje u ljudsku psihu."

Edvardssonovi romani Sasvim obična obitelj i Zagonetne smrti u Lundu, oba objavljena u Hrvatskoj u izdanju V.B.Z.-a, upravo su takve priče. U Sasvim običnoj obitelji (2018., prijevod Luka Miličević), velikom međunarodnom hitu koji je doživio i uspješnu Netflixovu ekranizaciju, obitelj svećenika i odvjetnice suočena je s brutalnom optužbom njihove devetnaestogodišnje kćeri za ubojstvo. Priča se raspliće iz triju perspektiva – oca, majke i kćeri – otkrivajući mrežu moralnih dilema i pukotina koje razdiru obitelj iznutra.

Proces prijelaza iz romana u televizijski format Edvardsson vidi kao prirodnu evoluciju, a ne kao izdaju izvornog djela. "Postoji velika razlika između pisanja romana i stvaranja filma ili televizijske serije. U mnogim aspektima, to su dva potpuno različita oblika umjetnosti. Obožavam pisati knjige jer kao autor imam puno veću slobodu i mogu čitatelja zaista uvesti u unutarnji svijet svojih likova. Kada je Sasvim obična obitelj adaptirana za Netflix, mnogo toga je moralo biti izbačeno ili promijenjeno, ali to doživljavam kao dva različita izraza iste priče. Nadam se da će oni koji su pogledali seriju poželjeti pročitati i knjigu, i obrnuto", pojašnjava pisac.

U drugom romanu, Zagonetne smrti u Lundu, (2021., prijevod Lana Momirski), ugledni liječnik i njegova supruga pronađeni su mrtvi u svojoj luksuznoj vili. Istraga se raspliće kroz glasove spremačice Karle, njezina stanodavca i stare prijateljice ubijene žene, a ono što izlazi na vidjelo šokira sve.

Na pitanje o tome istražuje li više krhkost obiteljskih odnosa ili njihovu otpornost, Edvardsson odgovara: "Mislim da se sve svodi na propitivanje cjelokupne mreže obiteljskih veza. Tek kad se suočimo s ozbiljnim krizama, naše se lojalnosti i moralna načela uistinu stavljaju na kušnju." On, za razliku od nekih kolega, kaže, nije opterećen razmišljanjima o tome kako zadovoljiti međunarodnu publiku. "Iskreno, o tome ne razmišljam previše dok pišem. Mislim da je izuzetno teško prilagođavati pripovijedanje različitim tradicijama ili onome što misliš da čitatelji žele. Oduvijek pišem prvenstveno za sebe, pokušavam ispričati ono što mene zanima i što bih i sam volio čitati, a ako se to svidi i drugima, to mi je samo dodatni bonus."

No njegove knjige čitaju se diljem svijeta – prevedene su na više od trideset jezika. "Ljudi su svuda sličniji nego što mislimo. Lako je poistovjetiti se s tuđim strahovima i dvojbama, bez obzira nalazimo li se u Zagrebu ili Lundu."

U pisanju trilera najviše ga zanima kako održati napetost bez žrtvovanja vjerodostojnosti. "U mojim su knjigama likovi često sasvim obični ljudi koji se nađu u nesigurnim, prijelomnim situacijama. Čitatelj mora pomisliti: 'Ovo bi se moglo dogoditi i meni.'" Dodaje, međutim, da i sam uživa u trilerima s većom dozom fikcije i akcije, pod uvjetom da su dobro napisani: "Kao čitatelj, tada sam spreman prihvatiti gotovo sve."

U pozadini svega krije se njegovo gotovo opsesivno zanimanje za stvarne zločine. "Gotovo sam nerazumno fasciniran pravnim slučajevima", priznaje pisac. Sve je počelo 1986., kada je kao desetogodišnjak pratio istragu o ubojstvu švedskog premijera Olofa Palmea. I danas, kaže, pomno prati pravne procese, manje zbog pitanja tko je kriv, a više zato što želi razumjeti kako do zločina dolazi. "Može li svatko postati ubojica? Tko su ti ljudi? Kako je do toga došlo?"

Njegov interes za pravo i pravdu proteže se i u književnost: "Zanima me naš moralni kompas, kako funkcionira, kako popušta. Naravno da želim da knjige budu napete, ali još više želim da čitatelja potaknu na razmišljanje." Na pitanje vidi li svoje knjige i kao vrstu društvenog komentara, odgovara bez oklijevanja: "Krimići bi trebali biti zabavni – ako nisu uzbudljivi i ne nude dobru priču, teško će privući čitatelje. No meni je važno da čitatelji dobiju i nešto više od puke napetosti. Kad pišem, želim pobuditi strahove i emocije, suočiti čitatelja s dilemom. Što bih ja učinio da sam na tom mjestu? Ipak, nastojim izbjeći bilo kakvo moraliziranje ili upiranje prstom."

Edvardsson priznaje i da ga izuzetno zanima ono što se događa "iza fasada", posebno u vrijeme kada društvene mreže diktiraju sliku koju ostavljamo o sebi. "Naši životi sadrže puno više od onoga što pokazujemo na Instagramu. Zanima me sve ono što radije skrivamo od drugih; zašto to činimo i kakve posljedice to može imati." Iako je konkurencija u sve zasićenijem žanru skandinavskog noira poprilična, Edvardsson je potpuno opušten.

"Ne osjećam nikakav teret zbog toga, već prije zahvalnost. Upravo zahvaljujući vrsnim autorima krimića poput Sjöwall i Wahlööa te Stiega Larssona, ja i mnogi drugi švedski pisci trilera imamo priliku doprijeti do čitatelja diljem svijeta. Umjesto da druge autore doživljavam kao konkurenciju, radije ih gledam kao kolege – to stvara daleko ljepšu atmosferu."

Publika u Zagrebu i Rijeci uskoro će imati priliku razgovarati s njim uživo. Edvardsson dolazi u Hrvatsku kako bi predstavio hrvatska izdanja svojih romana: 27. svibnja gostuje u Malom pogonu zagrebačke Tvornice kulture, a 28. svibnja u V.B.Z.-ovoj knjižari na riječkom Korzu. Prava prilika da se s autorom koji redefinira granice psihološkog trilera razgovara o stvarima koje nas tište, uzbuđuju i ne daju nam mira.